Već na prvom treningu zaljubio sam se u karate, napisao je Veljko Kajtazi u svojoj autobiografskoj knjizi “Snovi jednog Roma”. Karate mu je pomogao u odrastanju, dao mu sigurnost i doprinio razvoju koncentracije, dosljednosti i upornosti, prehranio ga tijekom dugog perioda u kojem je bezuspješno pokušavao naći posao, donio mu slavu, ali i osjećaj nemoći i nepravde jer je na vrhuncu trenerske karijere, iz posve nesportskih i neosnovanih razloga, 1995. godine doživotno suspendiran iz Hrvatskog karate saveza (HKS). Trebalo mu je vremena da prihvati tu odluku, iako je nikada nije mogao razumjeti. Trebalo je proći trideset godina do javne isprike HKS-a objavljene 6. ožujka 2025. u jednom hrvatskom dnevnom listu.
Bogatu sportsku karijeru, Kajtazi je započeo još kao dječak, upisom u prvi Karate klub “Tigar” u Kosovskoj Mitrovici. Tijekom školovanja u Vojnoj školi osnovao je klub “Vazduhopolovac”, a po završetku škole i preseljenjem u Zagreb, učlanio se u Karate klub “Radnik” u Velikoj Gorici. Iste godine, 1978, počeo je nastupati na takmičenjima, a u studenom je stekao majstorsko zvanje jer je položio za crni pojas 1. Dan. Do tada je već imao položen plavi i smeđi pojas koji prema redoslijedu majstorskih znanja dolaze prije crnog. Godine 1979. ušao je u hrvatsku karate reprezentaciju, a 1980. postao prvak Zagreba i Hrvatske, što je ponovio i 1981. i 1982. s osvojenim prvim mjestom u poluteškoj i apsolutnoj kategoriji te je proglašen najboljim sportašem. Mijenjao je klubove, pa je iz “Radnika” prešao u KK “Vrapče”, zatim u KK “Hidroelektra” te u KK “Dinamo”, a onda je zbog nastavka obrazovanja odlučio napraviti pauzu u svojoj sportskoj karijeri. Posvetio se studiranju i završio Višu elektrotehničku školu u Prištini, a zatim i Vojnu tehničku akademiju u Rajlovcu blizu Sarajeva. Odmah po završetku dodatnog obrazovanja vratio se karateu i učlanio u KK “Boris Kidrič” i u KK “Ruše” i vrlo brzo postao prvak Slovenije u poluteškoj i apsolutnoj kategoriji te je proglašen za najboljeg sportaša Slovenije. U Splitu je završio trenersku školu. Na europskom prvenstvu 1990. u Londonu i na svjetskom prvenstvu 1991. u Meksiku osvojio je peto mjesto, a na Europskom klupskom prvenstvu drugo.
S početkom Domovinskog rata Kajtazi je ostao bez posla te se više puta pokušao priključiti Hrvatskoj vojsci, ali bezuspješno. Okrenuo se karateu i nastavio raditi s djecom i mladima te je radio kao trener u deset karate klubova. Među njima je bio i KK “Virovitica” koji je u trenutku Kajtazijevog dolaska u klub imao pet, šest redovitih članova, a onda se u kratko vrijeme skupilo više od 100 novih polaznika. Godine 1995. proglašen je najboljim sportskim djelatnikom u Virovitici. Iste godine, u klubu je, zbog osobnih interesa predsjednika kluba i nekih članova, došlo do sukoba, te iako Kajtazi nije bio direktno upleten u sukob, našao se na suprotnoj strani od predsjednika koji ga je pokušao smijeniti s mjesta trenera. Roditelji djece koju je trenirao to nisu dobro prihvatili i borili su se da ostane trener njihovoj djeci. Ipak ovaj razvoj događaja za Veljka Kajtazija nije prošao bez posljedica. Iste godine, 1995. bio je pozvan, da zajedno s deset drugih trenera iz Europe sudjeluje na međunarodnom seminaru u Mađarskoj na Balatonu, na kojem je sudjelovalo oko 1500 djece. Bio je to jedan od najvećih i najuspješnijih seminara i Kajtazi je bio sretan što je imao priliku sudjelovati i predstavljati hrvatski karate. Očekivao je da će po povratku u zemlju primiti pohvale i priznanje, no dočekala ga je doživotna suspenzija u karate savezu. U odluci je pisalo da je suspendiran zato što su na istom seminaru sudjelovali i ljudi srpske nacionalnosti, a Srbi su bili neprijatelji Hrvatske. Puno godina kasnije, 2019. i 2020. godine Zagrebački karate savez dodijelio mu je priznanje, a primio je i priznanje Udruženja karate veterana.
Od tada, kada mu je izrečena odluka o doživotnoj suspenziji, do danas, prošlo je trideset godina tijekom kojih su, između ostalog, bivši predsjednik Stjepan Čelan, osuđen za zlostavljanje maloljetnica, kao i neki drugi članovi HKS-a vrlo ružno govorili o Kajtaziju, podcjenjujući njegove profesionalne sportske kvalitete i ostvarene rezultate. Pa ipak, on je dočekao i taj dan, da nakon 30 godina u jednom hrvatskom dnevnom listu bude objavljena javna isprika HKS-a upućena njemu.
Profesionalna karate karijera, koju obogaćuju brojne medalje i priznanja, pohvale djece koju je trenirao i njihovih roditelja i prva objavljena knjiga o karateu u Hrvatskoj koja se mogla nazvati priručnikom jer je uz teoretski dio sadržavala i metodiku, program polaganja i kate, a koja se koristila na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu te u ministarstvu unutarnjih poslova, u pravom smislu pokazuje Veljka Kajtazija kao zaljubljenika u karate, top natjecatelja i trenera, a što se navodi i u objavljenoj isprici Davora Cipeka, aktualnog predsjednika HKS-a.
