Biljana Ugarković je s velikim veseljem doputovala u Zagreb kako bi sudjelovala u programu “Escape Rom” koji je te subote bio otvoren za javnost. Bila je to prilika da kratko porazgovaramo o njenom djetinjstvu, obrazovanju, ljubavi prema poeziji, o motivaciji i razmišljanjima koja je pokreću, aktivnostima s kojima se bavi u slobodno vrijeme i svemu onome što je čini zaista autentičnom i kreativnom osobom.
Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Rodila sam se u selu Mali Pašijan u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Roditelji su se bavili poljoprivredom, imali smo i stoku, a od prihoda koje je donosilo gospodarstvo pristojno smo živjeli, što bi se reklo, nismo imali ni premalo, ni previše, već taman za pristojan život. Nakon osnovne škole upisala sam gimnaziju, ali baš kad sam završila drugi razred tata se razbolio, imao je moždani udar i više se nije mogao brinuti o poljoprivrednom gospodarstvu. Tada sam prekinula školovanje i krenula raditi kod kuće skupa sa, mamom i bratom, brinuti o gospodarstvu i paralelno tražiti i drugi posao. Imati petnaest, šesnaest godina i nositi život na svojim plećima kao odrasla osoba je vrlo teško. Godine 2006. otac je umro, bio je to period kad su u našoj okolini mnogi mislili da ćemo morati sve prodati, ali eto, nije bilo tako. Naša mama nas je usmjeravala da budemo i brat i ja ovo što danas jesmo. Tada sam, isto tako, sama sebi obećala da ću kad-tad nastaviti obrazovanje i to obećanje koje sam dala sama sebi, sam i ispunila. Završila sam za kuhara, za komercijalistu, za računalnog operatera za obradu i unos podataka. Osam godina sam živjela u Njemačkoj, a onda i tri mjeseca u Americi kod tetke, ali sam se odlučila vratiti u Hrvatsku jer je to moja domovina, tu je moj dom. Tada su se stvorili i financijski uvjeti da upišem i završim fakultet. Upisala sam i završila Fakultet za turizam u Mariboru, smjer Poslovanje i upravljanje u turizmu. Diplomirala sam na temu Potencijali glampinga podno Moslavačke gore. Trenutno sam na magisteriju smjer Međunarodno inovativno poslovanje, a zatim ću raditi na doktoratu.
Očigledno je da obrazovanje smatrate vrlo bitnim za osobni razvoj čovjeka?
Kad je otac umro, radila sam razne poslove, i kao konobarica, i na pilani, i ništa mi nije bilo problem raditi. Meni nije trebao nečiji novac, već posao koji ću raditi i dokazati se. Shvatila sam da je obrazovanje ključ koji će mi omogućiti da se zaposlim na nekim fizički manje zahtjevnim i/ili bolje plaćenim poslovima. Kad sam se vratila u domovinu, zaposlila sam se u jednoj multinacionalnoj kompaniji na porti kao ‘security’. Bila sam odlučna u tome da pronađem način za napredovanje stepenicu više pa sam tako jednog dana zaustavila direktora, jako je padala kiša pa sam mu s kišobranom u ruci prišla dok je prolazio pored porte i pitala ga trebaju li djelatnika u uredu jer bi se ja prijavila. Rekla sam mu kako studiram i uskoro završavam treću godinu, dakle preddiplomski studij. On je prepoznao moju snažnu želju da radim posao koji će odgovarati mojim kvalifikacijama te je očigledno cijenio i moje samopouzdanje i dobila sam posao. Trenutno radim kao referent nabave. Nekim kolegama je, između ostalih problema, u početku smetalo i to što sam došla s porte. Ljudi bi trebali slaviti nečiji uspjeh, trebali bi jedni druge više podržavati, zar ne, ali nažalost nije tako.
Koliko obrazovanje utječe na samopouzdanje čovjeka?
Itekako utječe. Evo reći ću samo na svom primjeru kako obrazovanje proširuje moje vidike, olakšava mi nošenje s izazovima, tjera me da ispitujem i pomičem svoje granice u pozitivnom smislu. Nema više onog straha koji sam imala sa petnaest godina kada sam morala donositi odluke za koje kao dijete nisam bila spremna i za koje nisam bila dovoljno educirana. Obrazovanje nam omogućava da ostavimo trag, ono je ključ razvoja i našeg doprinosa društvu.
Je li onda, po vama, obrazovanje ključno i za poboljšanje položaja romske zajednice?
Ključno je okupiti romsku zajednicu, educirati je i usmjeriti jer iskreno, svi mi trebamo nekoga tko će nas usmjeravati. Vrlo je važno obrazovati se, zatim imati posao i raditi društveno odgovorno jer na taj način ostvarujemo sebe kao osobe. Trebamo se zapitati da ako mi sami ne možemo ništa doprinijeti društvu, koji je onda smisao, nevažno jesmo li romske ili neke druge nacionalnosti. Također, važno je da se Romi i Romkinje ne srame svoje nacionalne pripadnosti jer nismo mi sami birali boju kože, ni naše roditelje, ni mjesto u kojem ćemo se roditi. Ali, ono na što možemo utjecati je rad na sebi i podrška koju ćemo pružiti našoj djeci da se školuju. Obrazovani Rom ili Romkinja u potpunosti moraju biti ravnopravni na tržištu rada i raditi ravnopravno s većinskim stanovništvom. Ono u čemu institucije i udruge mogu pomoći je u prepoznavanju potencijala koji je primjerice u perspektivnoj djeci koja itekako mogu svojim postignućima unaprijediti romsku zajednicu, u smislu da Romi ne budu više percipirani kao oni s društvenih margina. Itekako ima takvih pozitivnih primjera, ali se o njima premalo govori i premalo zna.
Ističu li se premalo pozitivni primjeri?
Apsolutno se ističu premalo, zapravo ljudi uopće ne znaju za takve osobe, a njihovi su primjeri vrlo poticajni i za samu romsku zajednicu. Ne spominju se, primjerice Romi liječnici, odvjetnici, glumci, učitelji. Nasuprot tome, uvijek je puno medijskih natpisa o nečemu lošem što se dogodilo. Vjerujte da i mi to osuđujemo i smatramo da počinitelji trebaju snositi odgovornost, ali oni imaju svoje ime i prezime i ne mogu se zbog toga svi Romi trpati u isti koš.
U slobodno vrijeme pišeš pjesme, od kada pišeš i što ti znači pisanje?
Pjesme pišem od osnovne škole, tada su se moje pjesme objavljivale u školskim časopisima Smib i Modra lasta. Pisanje je oduvijek bilo moj način da uđem u svijet koji ja želim i tako se odmaknem od svakodnevnih nedaća. Nije jednostavno nositi se s odgovornošću za obitelj u mladim godinama u kojima još odrastaš. Bio je to izlazak iz zone komfora i skakanje u ponor kroz borbu za obiteljsku egzistenciju jer glava kuće više nije mogla doprinositi. Pjesme su me nosile u drugi svijet. Nisu to bile ljubavne pjesme, već više socijalna poezija. Svoje sam radove više puta slala na natječaje, ne iz nekog natjecateljskog duha, već iz želje da ih više ljudi pročita. Počela sam pisati i autobiografsku knjigu koja je trenutno malo na čekanju. Ta će knjiga imati i edukativnu notu, posebno za sve one koji se nađu u sličnim situacijama.
Članica si i lovačkog društva iz Hrvatske Dubice. Kako je došlo do toga da se uključiš u lovačko društvo?
Članica sam Lovačkog društva “Jelen” iz Hrvatske Dubice. Biti lovac također znači boriti se s određenim predrasudama. Percepcija lovaca najčešće se svodi na to da su to ljudi koji odlaze u šumu da bi iz zabave ili osobnog zadovoljstva ubili malo lane, što je daleko od istine. U potpunosti se zanemaruju etička i moralna načela koja lovci imaju kao i činjenica da je lovac prvenstveno onaj koji uzgaja, brine o zaštiti okoliša i divljači. Odlazim u šumu, pažljivo promatram prirodu i uživam u tome. Samo još da dodam i da sam jedina žena u mom lovačkom društvu, a ono je osnovano prije više od 100 godina.
Aktivna si i u njegovanju tradicionalne kulture, posebno kroz folklor.
Oduvijek me zanimao ples tako da sam se učlanila u KUD “Banova Jaruga”, u kojem redovito vježbam i odlazim na nastupe. Evo i danas imamo nastup tako da ću uskoro morati krenuti iz Zagreba natrag za Kutinu.
Da onda završimo razgovor s nekim tvojim zaključkom.
Sve što sam si do sada zadala, sve sam ostvarila i spremna sam za nove izazove i ciljeve. Kako ja rastem i sazrijevam kao osoba, tako kontinuirano rastu i moji ciljevi, što smatram potpuno prirodnim. Važno je biti uporan i samosvjestan te dobro poznavati svoje karakterne snage. Pojedinac sam treba promijeniti percepciju drugih o sebi i ne treba se sramiti neznanja već težiti tome da se uči cijeli život. Potrebno je i imati podršku u svemu, a za puno uspjeha zaslužna je moja mama. Također, moja snaga i poticaj je i Tomo bez kojeg također ne bi bila tu gdje jesam. Borite se!
