Romistika, kao dio šire humanističke discipline romologije, interdisciplinarno je polje istraživanja koje se bavi jezikom, književnošću, kulturom i poviješću Roma. Svoj je puni razvoj doživjela u drugoj polovici 20. stoljeća, osobito 1970-ih, dok joj sustavni počeci sežu na prijelaz u 19. stoljeće kada su se europski intelektualci, najviše poredbeni lingvisti zainteresirani za jezik i kulturu Indije, krenuli baviti i romskim jezikom zbog njegove novootkrivene bliskosti s jezicima Indije. U Europi i Sjedinjenim Državama nakon Drugog svjetskog rata romske su teme na pozitivan način počele ulaziti u sve sfere javnosti. Za njihovu afirmaciju i za utemeljenje romistike u Češkoj, gdje je romska populacija jedna od brojnijih u Europi, vjerojatno nitko nije doprinio onoliko koliko je to učinila Milena Hübschmannová. Povrh toga, Hübschmannová je, općenito gledano, za života postala jedna od vodećih stručnjakinja za romsko društvo, kulturu i jezik.
Otkriće Indije u Čehoslovačkoj
O ranom djetinjstvu Milene Hübschmannove nema mnogo izvora i podataka. Zna se da je rođena u Pragu 1933. godine u neromskoj obitelji srednje klase te da su zbog svojih stavova i djelovanja njezini roditelji tijekom Drugog svjetskog rata bili problematični nacistima i da su neko vrijeme proveli u zatvoru. Više informacija o Hübschmannovoj postoji vezano uz vrijeme njezinog školovanja u Engleskoj gimnaziji Howarda Fasta, a naročito uz njezino studiranje na Karlovom sveučilištu u Pragu, kada joj se, na temelju ranije ljubavi prema Indiji, razvila ljubav prema Romima. Prve poduke o hindskom jeziku slušala je tijekom srednje škole na Orijentalnom institutu Čehoslovačke akademije znanosti. To znanje nadogradila je upisom filologije na kojoj je, uz hindski, studirala bengalski i urdu jezik. Diplomiravši 1956. godine, zaposlila se na češkom nacionalnom radiju u Pragu gdje je radila kao dramska i književna urednica i u sklopu čega je mnogo boravila na terenu skupljajući etnološku građu, najviše onu o Romima.
Prvi pravi susret i zbližavanje s njima dogodili su joj se tijekom studija 1953. godine kada su je češke vlasti poslale u Ostravu u Moravsko-šleski kraj, regiju na sjeveroistoku Češke, da ondje sudjeluje u studentskoj radnoj brigadi, obliku kolektivnog, najčešće građevinskog rada za vrijeme raspusta. Tadašnju Hübschmannovinu motivaciju i iskustvo koje je ondje stekla dobro je opisala njezina mlađa sestra Jiřina Šistková u knjizi koju joj je 2006. godine posvetila: Na njezina razmišljanja utjecala je želja mladih studenata da pomognu poslijeratnoj republici, kao i ljubav prema domovini koju su joj usadili roditelji. Upoznala je ljude iz Ostrave i Mosteka na tim honorarnim poslovima i bila je zainteresirana za njihove živote i probleme. Iz tog vremena potječe njezina prva pjesma „Zadovoljni ljudi“. Jesu li zaista bili sretni pod komunističkim režimom i njegovim bombastičnim sloganima? Nisam sigurna. Vjerujem, kazala je Šistková, da je ona upravo tamo prvi put osvijestila društvenu nepravdu prema Romima.
Ono što ju je pozitivno iznenadilo pri susretu s lokalnim romskim zajednicama i što joj je neočekivano otvorilo vrata u njihov svijet bila je bliskost romskog jezika s jezicima koje je studirala. Zaključila je da ti jezici imaju isti korijen, a budući da zbog opće državne zabrane nije mogla putovati u Indiju i ostvariti svoj san, odlučila se na drugačiji pristup: kako je rekla, studirala sam hindski, ali komunistički je režim onemogućio putovanje u Indiju, tako da sam umjesto toga otkrila Indiju ovdje u Čehoslovačkoj. Osim toga, u Čehoslovačkoj je tada veoma snažan bio proces asimilacije u većinsku kulturu koji je umnogome počivao na nepoznavanju romskog etniciteta, jezika, kulture i povijesti, a uključivao je mjere poput pokušaja zabrane romskog jezika i čak sterilizacije žena. Izravnije vezano uz Hübschmannovin rad, asimilacija je značila da nije bilo moguće učiti romski jezik ni na jednoj instituciji, što ju je naposljetku primoralo da ga uči kroz razgovore s izvornim govornicima. Tih godina među Romima je provodila mnogo vremena stekavši mnoge bliske prijatelje i savladavši mnoge dijalekte nevezane isključivo uz Čehoslovačku. Kontakt kojeg je s Romima tada razvila bio je toliko dubok da su Romi ostali njezina glavna preokupacija do kraja života i u znanstvenom i u političkom smislu.
Nakon što se vratila u Prag i diplomirala, našla je, kako je već spomenuto, posao na radiju koji joj je omogućio daljnja etnološka istraživanja. Odlazila je u romska naselja skupljati njihove priče i pjesme i bilježiti njihov folklor. O uvjerenju koje ju je već tada vodilo lijepo je govorio Fedor Gál, istaknuti slovački sociolog i političar, kojemu je njezino uvjerenje bilo velika inspiracija: Za Milenu Hübschmannovu znanost nije bila kabinetska spekulacija, nego alat za učenje i razumijevanje života. A činjenica da je za to izabrala upravo siromašnu i progonjenu romsku etničku skupinu bila mi je inspiracija čitavog života.
Dvije godine, 1957. i 1958., Hübschmannová je, vjerojatno zbog iscrpljenosti uslijed čestog etnološkog istraživanja na terenu, provela bolesna. Posvetila se, umjesto terenskom radu, istraživanju literature o Indiji i prevođenju nekoliko važnih indijskih pjesnika, među ostalima Mirze Ghaliba, značajnog devetnaestostoljetnog pjesnika koji je u svojim djelima govorio o uspostavi britanske vlasti i slamanju indijskog otpora 1857. godine. Kada se oporavila 1959., Hübschmannová je prvi put posjetila Indiju koju će do kraja života redovito posjećivati otprilike svakih deset godina. Po povratku s dalekog putovanja nastavila se baviti i prevođenjem i etnološkim istraživanjem: uz približavanje indijskih pjesnika češkoj i europskoj publici, revno je i dalje skupljala zvučne zapise romskih priča, bajki i pjesama te osobnih svjedočanstava o razdoblju stradanja tijekom Drugog svjetskog rata. Zvučni materijal kojeg je do 1990. godine skupila obuhvaćao je 330 vrpci i uključivao je romsku usmenu kulturu ne samo iz matične Čehoslovačke nego i iz drugih krajeva Europe i iz pradomovine Indije.
Političke fluktuacije
Godinu 1968. na Zapadu su obilježili brojni prosvjedi usmjereni na različite neuralgične društvene fenomene – od prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, borbe za građanska prava američkih crnaca do goleme studentske pobune u Francuskoj. S druge strane Zida, građani su od Poljske do Jugoslavije protestirali protiv opresije državnih birokratskih i vojnih elita tražeći veću slobodu govora i bolji položaj u vezi ostalih građanskih prava. Protesti u Čehoslovačkoj, poznatiji kao Praško proljeće, donijeli su i kod položaja Roma određeni napredak. Hübschmannová je u godinama prije te liberalizacije radila na Institutu za orijentalistiku na različitim studijama o Romima, a s obzirom da je 1968. godinadonijela mekše uvjete glede njihove kulturne i političke emancipacije, Hübschmannovoj i njezinim kolegama nakon liberalizacije je bilo moguće intenzivirati i proširiti svoj rad. Tih godina osnovali su Savez Roma, u kojem je Hübschmannová obnašala funkciju predsjednice komisije posvećene društvenim znanostima, te su pokrenuli časopis na romskom jeziku. Jedna od stvari koje je Hübschmannová također pomoću Saveza htjela postići bilo je uvođenje nastave na romskom jeziku za učenike nižih razreda kako njihov razvoj, uslijed nepoznavanja češkog jezika pri upisu, ne bi bio ometen.
Nakon još jednog studijskog putovanja u Indiju 1969. godine, zaposlila se u Čehoslovačkoj akademiji znanosti na Odsjeku za filozofiju i sociologiju gdje je s multidisciplinarnom skupinom znanstvenika radila na projektu širokog zahvata: osim etnografskih i lingvističkih istraživanja Roma, posvetili su se izradi demografskog, historijskog i sociološkog profila romskih zajednica vođeni strahom da će se procesom asimilacije jezična i identitetska posebnost Roma u Čehoslovačkoj izgubiti. Da je skupina u svome nastojanju uspjela pokazuje činjenica da su radovi koje su tada objavljivali bili prva literatura na romskome jeziku ikad objavljena u Čehoslovačkoj.
Međutim, godine 1973. državni se režim vratio rigidnoj politici suzbijanja etnoemancipatorskih tendencija, što je dovelo do gašenja Saveza i njegova romskog časopisa. Srećom, to nije spriječilo neke autore koji su, potaknuti pionirskom izdavačkom djelatnošću, nastavili objavljivati svoje radove na romskom jeziku u drugim publikacijama.Iako je Hübschmannová nakon raspuštanja Saveza dobila zaposlenje na Pedagoškom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu, vrlo brzo je zbog svog protivljenja politici asimilacije Roma dobila otkaz te je od 1976. do 1982. godine bila bez stabilnog posla, predavajući tek po potrebi hindski i romski na Praškoj školi jezika. Ondje joj je 1982. bilo ponuđeno stalno zaposlenje, koje je prihvatila i ostala sve do 1991. godine.
U godinama bez posla krajem 70-ih i početkom 80-ih, i dalje je radila na radiju gdje je u program sve više unosila romske sadržaje, za razliku od prethodnih desetljeća kada je najviše sudjelovala u izradi književnih, novinarskih i popularnoznanstvenih programa tek rijetko povezanih s Romima. Osim što je češkoj javnosti prezentirala bogatu etnografsku građu skupljanu godinama, Hübschmannová je preko radija pionirski promovirala i romske umjetnike – pisce Andreja Giňu, Teru Fabiánovu i Elenu Lackovu, slikara Rudolfa Dzurka te pjevače Vĕru Bilu i Vojtĕcha Fabiána mlađeg. Za radio je bila vezana i privatno jer je bila u dugogodišnjem braku s radijskim režiserom Josefom Melčom s kojim je autorski surađivala na brojnim programima. Ukupno gledano, značaj radija kao medija za Hübschmannovu je tijekom cijele njezine karijere bio velik: zbog onemogućavanja normalne izdavačke djelatnosti kojom bi publicirala romsku folklornu i autorsku građu, radio je bio kanal kroz koji je, koliko je mogla, afirmirala i promovirala romske teme.
Procvat 90-ih
S Baršunastom revolucijom 1989. godine koja je uključivala pobunu protiv jednopartijske vladavine u Čehoslovačkoj i uvođenje parlamentarne demokracije – kao dijelovima šireg procesa pada Istočnog komunističkog bloka na prijelazu u ’90-e – klima prema etničkoj emancipaciji Roma značajno se promijenila. Dugogodišnja nastojanja Hübschmannove za očuvanje romske tradicije i za osnaživanje romskoga glasa tako su dobila plodnije tlo. Od 1991. godine vratila se na Filozofski fakultet Karlovog sveučilišta u Pragu gdje je na Institutu za indologiju utemeljila studij romistike i gdje je predavala romski jezik i kulturu. Time je postigla veliku stvar jer je utemeljila prvi preddiplomski sveučilišni studij posvećen isključivo romistici uopće u svijetu. Predavanja na romskome jeziku koja je držala bila su tada jedini formalni oblik nastave koji se Romima u Češkoj nudio na njihovom materinjem jeziku, a pohađali su ga i neromi različitih interesa i profila, primjerice socijalni radnici kojima je romski bio potreban radi lakše komunikacije sa svojim štićenicima. Na mjestu voditeljice studija zadržala se sve do svoje smrti, a paralelno je od 1991. do 1997. na fakultetu predavala i urdski jezik.
Još je jedna stvar bila novitet. Ono što je ranije bilo teško ili gotovo nemoguće – slobodno izdavanje knjiga i časopisa na romskom jeziku – Hübschmannová je sada punom snagom koristila. S Hanom Šebkovom i Annom Žigovom objavila je 1991. godine prvi romsko-češki i češko-romski rječnik, a tri godine kasnije pokrenula je i bila glavna urednica i danas aktivnog časopisa posvećenog romistici, Romano Džanibena. Njezina se izdavačka djelatnost ni približno nije na tome zaustavila: od početka 90-ih do sredine 2000-ih uredila je ili napisala više od 90 publikacija objavljenih u Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i drugim zemljama, uz 400-injak uređenih članaka za časopis Romano Džaniben. Te publikacije, primjerice, uključuju: reizdanja njezinih dvaju djela koja su bila tiskana 70-ih – početnice Možemo se dogovoriti. Osnove romskog te Romskih bajki; zatim prijevode priča i svjedočanstava Roma koje je desetljećima skupljala; urednički rad s autorima i autoricama kao što su Tera Fabiánová, Ilona Ferková, Helena Červeňaková, Vlad Oláh i drugi, koji su od Hübschmannove dobili presudan poticaj da svoje radove publiciraju, koje je ona potom i prevodila.
Među autoricama koje ćemo posebno izdvojiti bila je Ilona Lacková. Ona je svoj život, odnosno razdoblje od 1920-ih do 1970-ih, Hübschmannovoj pripovijedala punih osam godina. Ova je taj bogati materijal onda objavila kao Lackovinu autobiografiju pod naslovom Lažna zora: moj život kao Romkinje u Slovačkoj, najprije na romskom, a potom i na češkom, francuskom i engleskom. Knjiga je 2001. u Španjolskoj dobila i Humanitarnu nagradu Hidalgo. O snazi koju im je Hübschmannová ili, kako su je nazvali, ‘teta svih Roma’ dala da se kroz pisanje otvore i ojačaju sažeto je i precizno govorio Vlado Oláh, jedan od njenih ‘nećaka’: Mileno, ti si nas probudila da pišemo. Mnogi su spavali nesvjesni svojih talenata. Ti si u nama probudila talente. Iloni Ferkovoj, Iloni Lackovoj. Ohrabrila si ih da pišu na romskom. Teru Fabiánovu, Andreja Giňu … među njima i mene.
Period 90-ih, kad se pogleda sve njeno djelovanje, Hübschmannovoj kao da je donio novo rođenje. Uza sve raznovrsne aktivnosti i postignuća, koja još niti nisu dokraja pobrojana, uspjela je i doktorirati s tezom Romističke studije I, a 2000. godine steći zvanje izvanredne profesorice s nastavkom doktorata pod nazivom Romističke studije II. Osim na svojoj matičnoj instituciji, predavala je na brojnim institucijama u Češkoj i inozemstvu, a bila je poznata po svom načelu da Romima, kojima je zbog sustavne diskriminacije u obrazovanju put do upisa fakulteta bio gotovo nemoguć, otvori vrata svoje nastave kako bi učili o svojoj povijesti te kako bi dijelili vlastita iskustva i priče.
Hübschmannová je znanstveno bila aktivna i kao suradnica nekoliko europskih istraživačkih udruženja. Primjerice, s Centrom za romska istraživanja (Centre des Études Tsiganes) u Parizu surađivala je kao lingvistkinja, s Državnim pedagoškim institutom u Bratislavi surađivala je u razvoju kurikuluma i u pripremi nastavnika za predavanje romske tematike na romskom jeziku, u Beču je surađivala s Romano Centrom i s romskim arhivom Austrijske akademije znanosti, a važna je bila njezina uloga i pri osnivanju i razvoju Muzeja romske kulture u Brnu.
Za svoj rad, kojeg se s pravom može nazvati utemeljiteljskim, Hübschmannová je, naravno, dobila mnoga priznanja. Najznačajnije je vjerojatno ono koje je 2002. godine dobila od češkog predsjednika Vaclava Havela, Medalju za zasluge trećeg stupnja, kao i ono dobiveno iduće godine, Medalju za zasluge prvog stupnja, koje joj je dodijelilo češko Ministarstvo obrazovanja, mladeži i fizičke kulture. Od ostalih nagrada, dobila je godine 1994. Nagradu František Kriegel koja se dodjeljuje borcima za ljudska prava, godine 1998. diplomu od predsjednika Romske građanske inicijative za njezino promoviranje obrazovanja romskih zajednica i za očuvanje njihove kulture, a godine 2000. na Petom kongresu Međunarodne romske unije održanom u Pragu dobila je posebnu zahvalnicu.
Nakon smrti 2005. godine u prometnoj nesreći u Južnoafričkoj Republici, Hübschmannovin je rad u različitim prilikama bio posthumno visoko vrednovan, primjerice nagrada romskim piscima i pjesnicima uvedena 2006. godine nosi naziv Književna nagrada Milena Hübschmannová, a sedma Međunarodna konferencija o romskoj lingvistici održana iste godine bila je posvećena sjećanju na njezinu ostavštinu.
Posvećenost Milene Hübschmannove Romima i njihovoj kulturi zaista može služiti kao snažan uzor svakome tko se odluči raditi na emancipaciji Roma u bilo kojem smislu. Život Roma u Češkoj i Slovačkoj upoznala je u njegovoj punini – od jezika i kulture do socijalnih i političkih uvjeta – što je služilo kao temelj njezinom prilično uspješnom nastojanju da tamošnju romsku zajednicu, ali i romsku zajednicu općenito, uzdigne na jednakopravan socijalni, politički i kulturni položaj.
