Književni klub Romanipe, nakon uvodnog, osnivačkog sastanka sredinom studenog prošle godine i dvaju čitanja iz zbirke Romanipe – Iz sjene na svjetlo u Romskom edukacijsko-kulturnom centru i Booksi, održao je 14. veljače 2024. prvi sastanak posvećen razgovoru o pročitanoj literaturi. Prvo djelo koje smo za tu priliku izabrali bila je Cervantesova novela ‘Cigančica‘ (‘La gitanilla’) iz njegove zbirke Uzorite novele, objavljena prvi put 1613. godine.
Cervantesova novela poznata je u diskursu o Romima najviše po rečenici kojom započinje (ovdje ju prenosimo u prijevodu Josipa Tabaka): Cigani se i Ciganke kanda rađaju na svijet samo zato da budu lopovi: potječu od roditelja koji su lopovi, odgajaju se među lopovima, uče lopovsko umijeće i naposljetku postaju lopovski majstori što su ispekli zanat u svakom poglédu, a želja za krađom i sama krađa u njima je nešto urođeno i neodvojivo, i gasi se istom u smrti.Tu se rečenicu, najblaže rečeno, može uzeti kao odraz duha vremena. U skladu s time, u obranu velikog europskog i svjetskog autora mogli bismo nekritički reći da je Cervantes samo izrazio dominantni stav prema Romima koji obilježava povijest sve od njegovog vremena do danas. Mogli bismo se, nadalje, pitati, ako zasad ostavimo ostatak novele po strani, diskreditira li Cervantesa taj stav kao pisca i nagriza li njegov status kanonskog i lektirnog autora. S druge strane, ne nalaze li se kod mnogih autora iz povijesti zapadnjačke književnosti, da ostanemo samo na njoj, stavovi koji su iz današnje perspektive politički nekorektni i diskriminatorni? Ovdje nećemo dalje ulaziti u ta pitanja, nego samo ukazujemo na njih.
U kontekstu novele, Cervantesova je uvodna rečenica podloga na koju je postavljen središnji lik, petnaestogodišnja djevojka Preciosa. Iako je odrasla među Romima, Preciosa se izdvajala svojim osobinama: kako govori Cervantes, nju je starica koja ju je odgajala poučavala u svekolikim ciganskim smicalicama i sljeparijama, obmanama i varkama, i u svoj ciganskoj lukavosti i hitrini kad je krađa posrijedi; međutim, nastavlja Cervantes, unatoč neukosti i priprostu odgoju što ga je primala, pokazivaše ona kao da potječe iz boljega i višega roda nego što je ciganija, jer bijaše nadasve uljudna i puna razbora. Na koncu, Preciosa [je] postala i nadasve vrsna plesačica, jedincata u svome ciganskom svijetu, i najljepša i najbistrija što se mogaše naći ne samo među Ciganima nego i među svim ljepojkama i mudricama što bi im se mogao pronositi glas i slava.
Ta Preciosina karakterna i fizička izvanrednost naznačuje smjer razvijanja radnje u ostatku novele. Ujedno, ona je bila okidač za pitanje o kojemu se na sastanku Kluba razgovaralo. U kratkim crtama, radnja novele nastavlja se tako što se u Preciosu zaljubi Andrés, ne-Rom ugledna podrijetla koji ju želi za svoju suprugu; ona mu postavi uvjet da živeći kao Rom provede s njezinom zajednicom dvije godine kako bi testirala čistoću njegove namjere, na što on pristane; tijekom tog razdoblja, skupina u kojoj borave seli se od mjesta do mjesta, a u jednom prenoćištu podmetnuta im je krađa za koju je optužen Andrés. On u obranu svoje časti i pravog identiteta ubije jednog vojnika, zbog čega je cijela skupina uhićena i odvedena gradskim upraviteljima na presudu. Ondje je, u tipičnom obratu, otkriveno da je Preciosa zapravo Constanza, kći bračnog para koji upravlja gradom i kojemu je kćer po rođenju otela upravo starica Romkinja koja je odgojila Preciosu. Za nagradu što su im vratili kćer, svi Romi iz skupine ipak budu oslobođeni, a Constanza i Andrés budu vjenčani.
Pitanje koje nam se čitanjem ‘Cigančice’ postavilo kao predmet rasprave bilo je – što je Preciosu učinilo izvanrednom, njezino podrijetlo (tj. genetika, jednostavno rečeno) ili pak romska okolina u kojoj je odrasla? I dalje, utječe li, općenito gledano, na razvoj osobe više podrijetlo ili okolina u kojoj odrasta? Za Cervantesa, odgovor bi bio podrijetlo, jer Preciosa je ostala uljudna (!) i razborita iako je bila izložena neukosti i priprostom odgoju. Preciosa je ostala preciozna od početka do kraja, na što ukazuje i njezino drugo, ‘pravo’ ime Constanza. Toj fiksnoj naravi kao paralela stoji i Cervantesov opis Roma kao urođeno kradljivih. Za razliku od Cervantesa, naš je stav bio da okolina mnogo više utječe na razvoj osobe, da nema konstante s kojom se netko rodi i koja ostaje nepromjenjiva kroza život, bila ona dobra ili loša.
Na sastanku je također skrenuta pozornost na lik Andrésa i njegov čin zaljubljivanja u Romkinju, pristanak na život s Romima i želju da Preciosu ženidbom izvuče iz njezina skromnog stanja. Kod Cervantesa se ovdje pokazuje doza progresivnosti i borbe protiv dominantnog negativnog odnosa prema Romima. Međutim, krajem novele ispostavi se da Preciosa zapravo nije Romkinja pa se javlja pitanje u što se Andrés zapravo zaljubio – u Preciosinu jezgru koja se zove Constanza i koju je htio izvući iz skromnog romskog stanja ili u Preciosu koja nije odvojiva od romskog načina života u kojemu je odrasla? Činjenica je da Andrésova ljubav nije nestala otkrićem pravog Preciosinog podrijetla, što bi moglo ukazivati na to da se on zapravo zaljubio u Constanzu i da je nju htio izvući iz skromnog stanja Preciose. Novela tim održanjem ljubavi završava. Međutim, zanimljivo bi bilo vidjeti, u nekom nastavku novele, kako bi se Preciosa, sada zapravo Constanza, zajedno s ostatkom svite odnosila prema Romima s kojima je odrastala, bi li ih se odrekla i zaboravila, a time i svoj život kao Preciose, ili bi se borila za njihovo dobro.
