Tijekom pohađanja srednje škole prisustvovala sam predavanju o reproduktivnom pravu žena koje je organizirao Hrvatski zavod za javno zdravstvo i po prvi puta razumjela o čemu se radi jer je predavačica govorila vrlo jednostavno i razgovijetno, koristila je doduše stručne izraze, ali oni meni nisu bili nepoznati. Kad sam se osvrnula oko sebe shvatila sam da tridesetak Romkinja koje su bile pored mene u predavaonici nisu razumjele i bilo mi je žao da samo sjede i nemaju koristi od odličnog i potrebnog predavanja.
Godinama radim kao primalja u jednoj hrvatskoj bolnici i kroz svoj posao primijetim nedostatak znanja o reproduktivnom zdravlju, trudnoći, spolno prenosivim bolestima, načinima kontracepcije, posljedicama ranog stupanja u spolne odnose i drugim, za svaku djevojku i ženu, vrlo važnim temama. Stoga mi je bila velika čast sudjelovati u projektu Obrazovane Romkinje – Osnažene romske zajednice! koji nije koristio samo polaznicama radionica već i svima nama koje smo sudjelovale kao predavačice ili suradnice, primjerice kroz dio forum teatra.
Jedna od mojih ideja za radionice uopće nije bila vezana uz tematiku struke, već uz partnersko nasilje. S kolegicom Leom Oršuš odradila sam forum teatar u Čakovcu za četiri skupine polaznica što znači za otprilike 90 djevojaka. Imala sam ulogu nasilnika. Bilo mi je teško više puta iznova glumiti scenu nasilja, ali najteže mi je bilo gledati lica tih djevojčica koje su tek na pragu života na kojima se vidjelo da im obiteljsko nasilje nije nepoznanica. Željela sam im na svaki mogući način objasniti da to nije normalno, da se na takve stvari ne smije okretati glavu. Željela sam ih naučiti kako da zaštite sebe i sve ostale koje mogu, stoga je upravo metoda forum teatra u kojoj su one davale ideje i prijedloge za rješavanje pojedinih situacija, i u kojoj su ulazile u ulogu žrtve i borile se za sebe, bila odlična. To mi je bio svojevrstan pokazatelj da će se one u svom daljnjem životu moći izboriti za sebe ili da će barem pokušati. Voljela bih da sve Romkinje u Hrvatskoj mogu proći ovaj program i da se on nastavi s još većom snagom jer nije dovoljno održati radionice jednom u tri ili četiri mjeseca već to mora biti učestalo i redovito kako bi se u zajednici promijenila svijest o ženi u romskom društvu. U predavanja koja sam držala u sklopu programa djevojčice i djevojke su se vrlo rado uključivale postavljajući zanimljiva pitanja i donoseći svoje zaključke, a oni su bili ohrabrujući i poticajni. Zaključile su da žele završiti barem još srednju školu nakon osnovne, da žele postići nešto za sebe u životu prije no što na svijet donesu novi život. To mi je ulilo nadu da više neću dolaziti na posao i gledati djevojčice od 16 godina koje rađaju djecu.
Osvrnula bih se još na podatke iz publikacije Javnozdravstveni pokazatelji zdravlja Roma u Republici Hrvatskoj objavljenu 2020. godine koji su nam dali uvid u perinatalni i postnatalni period kod Romkinja. Gotovo sve Romkinje odlaze roditi u bolnicu čime su se smanjili porodi bez odgovarajuće zdravstvene skrbi za majku i dijete. Iako redovito odlaze na porod u bolnicu, još uvijek neredovito odlaze na kontrolne preglede tijekom trudnoće, stoga sam tome posvetila jedno od svojih predavanja na radionici u Puli. U Javnozdravstvenim pokazateljima se također navodi da je više od 50 posto ispitanica rodilo maloljetno, a najveći broj ih je u sjevernoj Hrvatskoj. Kao statistički značajni prediktori za rezultate istraživanja utvrđeni su tip naselja u kojem ispitanice žive i stupanj obrazovanja te se pokazalo da što je obrazovanje nižeg stupnja to je veća vjerojatnost za maloljetničku trudnoću. Isto tako, ukoliko žena živi u isključivo romskom naselju šansa da zatrudni maloljetna čak je do tri puta veća od situacije kad živi među većinskim stanovništvom.
Godine 2018. s obzirom na broj deklariranih Romkinja u Hrvatskoj bila su 593 poroda Romkinja. Prema procjeni broja žena generativne dobi stopa rađanja u ukupnoj populaciji iznosi 42 poroda na 1000 žena, dok je u romskoj populaciji ona čak tri puta viša – 126 poroda na 1000 žena. Nadalje, raščlanjivanje po dobnim skupinama pokazalo je da su u Međimurju bila 3 poroda djevojčica u dobi od 10 do 14 godina i to me užasnulo. Tri djevojčice! Previše je i da je samo jedna! Stoga još jednom zaključujem da treba nastaviti raditi s romskom djecom, i djevojčicama i dječacima, jer je potrebno da svi nauče više o navedenim temama koje smo kroz projekt odradile.
Na kraju bih se dotakla još jedne teme iz Javnozdravstvenih pokazatelja, a to je prekid trudnoće za koji se navodi da je kod Romkinja u porastu. Obrazloženje kaže: Razlozi ovog porasta mogu biti poboljšanja u evidenciji pobačaja i prekida trudnoća u zdravstvenim ustanovama zbog promjene metodologije prikupljanja i pribrajanja podataka o pobačajima i prekidima trudnoća iz bolničke statistike, promjene u stavu romske etničke manjine vezano uz izjašnjavanje o etničkoj pripadnosti, a i moguća promjena u stavu i odlukama vezanim uz rađanje što bi trebalo istražiti posebnom zdravstvenom anketom. Prema navedenim podatcima ukupne stope pobačaja i legalno induciranih prekida trudnoće među romskom populacijom u RH su dva do tri puta više u odnosu na opću populaciju žena generativne dobi, što zasigurno govori o nepoznavanju drugih načina planiranja obitelji.
Moram reći da me ovaj dio pokazatelja zaista iznenadio s obzirom na nekoliko činjenica koje su suprotne, a to su duboko usađena uvjerenja u romskoj zajednici da su djeca dar od Boga i da je spontani prekid trudnoće izuzetno velika tuga za obitelj. Nikada nisam čula da je neka Romkinja pobacila, kao što ni kao primalja nisam ni čula, ni vidjela, ni doživjela da je Romkinja došla na prekid trudnoće, a takva su iskustva i mojih kolegica. Za pobačaje u privatnim klinikama one nemaju novaca. Teško mi je kao Romkinji razumjeti ovaj dio istraživanja, ali ono što razumijem i u što želim vjerovati je to da će svaka nova istraživanja biti puna pozitivnih primjera te da će sve djevojčice i djevojke koje su sudjelovale u projektu Obrazovane Romkinje – Osnažene romske zajednice! biti dijelom tih velikih promjena.
