U pradomovini Roma, Indiji, 15. se kolovoza obilježava Dan nezavisnosti. Nezavisnost je Indija stekla 1947. godine prekinuvši britansku vlast koja je njome službeno i izravno upravljala od 1858. Tog su dana stupile na snagu odredbe Zakona o nezavisnosti Indije kojim je na Indijsku ustavotvornu skupštinu prenesen zakonodavni suverenitet. Do 1950. Indija je još kao čelnog čovjeka priznavala britanskog kralja Georgea VI., no 26. siječnja te godine donesen je ustav kojim je Indija postala republikom. Do svoje je nezavisnosti danas najmnogoljudnija zemlja svijeta došla ponajviše nenasilnim otporom i građanskom neposlušnošću.
Europska kolonizacije Indije i prevlast Britanaca
Izraženije prisustvo Europljana u Indiji u modernoj povijesti počinje krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Godine 1498. portugalski istraživač i moreplovac Vasco da Gama otkrio je novi morski put iz Europe prema Indiji otvorivši time trasu za intenzivniju i izravniju trgovinu između tih dijelova svijeta. Nakon Portugalaca, sljedeći narod koji je počeo kolonizirati Indiju bili su Nizozemci. Daljnje širenje njihovog utjecaja bilo je spriječeno porazom u ratu protiv lokalnog Kraljevstva Travancorea sredinom 18. stoljeća. Britanci su u Indiju stigli 1608. godine i brzo su krenuli razvijati svoje poslove ondje, pogotovo zato što su unutarnji sukobi indijskih kraljevstava olakšavali jačanje političke i ekonomske moći europskih trgovaca. Uz Britance, i Francuzi su na indijskom potkontitentu u tom periodu počeli uspostavljati svoje trgovačke ispostave, no Britanci će s vremenom gotovo u potpunosti istisnuti ostale europske nacije ostavivši Portugalcima i Francuzima tek manji broj kolonija.
Britanska organizacija koja je prije izravnog državnog preuzimanja upravljala Indijom bila je engleska Istočnoindijska kompanija, osnovana 1600. godine poveljom kraljice Elizabete kao Kompanija londonskih trgovaca za trgovinu u Istočnim Indijama. Do 1640. godine, Kompanija je ondje otvorila dvije velike tvornice, a do sredine 18. stoljeća konkurenciju je imala u sličnim portugalskim, nizozemskim, francuskim i danskim kompanijama. Nakon pobjeda u bitci kod Plasseyja 1757. i u bitci kod Buxara 1764. godine protiv bengalskog vladara i njegovih francuskih saveznika, engleska je Kompanija postala vladar velikog područja plodnih nizina oko rijeke Ganges. Tijekom idućih 50-ak godina i nakon još dva rata s lokalnim kraljevstvima, Britanci su suzbili sve prijetnje koje su njihovom poslovanju predstavljale domaće sile.
U narednom se periodu širenje moći Kompanije odvijalo u dva oblika. Prvi se oblik sastojao najprije u izravnom, najčešće vojnom, zauzimanju indijskih država i zatim u upravljanju tim regijama koje su time postajale dijelom Britanske Indije. Na taj je način, primjerice, 1803. godine anektirana regija Delhi, a regije Punjab i Kashmir nakon još jednog rata oko 1850. godine. Drugi oblik britanskog vladanja indijskim državama počivao je na sklapanju ugovorā s indijskim vladarima na temelju kojih je Kompaniji priznavana vlast, a zauzvrat su dobivene ograničena unutarnja autonomija i zaštita. Radilo se o neizravnoj vlasti koja nije uključivala velike administrativne i političke troškove upravljanja, što je Britancima bilo važno zbog ograničenih financijskih sredstava i zbog teritorijalne rasprostranjenosti lokalnih vladara s kojima su sklapani ugovori.
Europsko, a posebno britansko upravljanje Indijom počivalo je sve do sredine 19. stoljeća na robovlasništvu. Kao robovi nisu uzimani samo Indijci, nego su dopremani i Afrikanci s istoka afričkog kontinenta. Europski su kolonijalisti, pored toga, robove slali po svojim kolonijama diljem svijeta, pretežito na otočja u Karipskom moru i Tihom oceanu. Ukidanjem ropstva sredinom 19. stoljeća, mnogi su Indijci, njih više od tri milijuna, upali u dužnički rad vezani višegodišnjim ugovorima na temelju kojih su opet bili slani u europske kolonije po svijetu da rade na plantažama i u rudnicima.
Sredinom 19. stoljeća, točnije 1857. godine, dogodila se velika i značajna pobuna Indijaca protiv vlasti Kompanije. Pobunu su predvodili vojnici, a povod je bio konflikt između njihovih vojnih obaveza i religijskih uvjerenja. Međutim, pozadinski razlozi za pobunu mnogo šireg kruga indijskog stanovništva bili su brojni i ticali su se, pored ostalog, visokog poreza, etničkog i socijalnog jaza između Britanaca i Indijaca te oduzimanja zemljišta. Vojnicima su se uskoro pridružili seljaci i plemstvo šireći pobunu diljem sjeverne i zapadne Indije. Ipak, zbog slabe opremljenosti pobunjenika i nedostatka vanjske potpore i financiranja, britanska Istočnoindijska kompanija je uz pomoć savezničkih indijskih država ugasila pobunu 1858. godine. Kao posljedica, sva je moć s Kompanije prenesena na britansku krunu koja je otad većim dijelom Indije vladala kao svojim provincijama.
Nakon 1857., kolonijalna je britanska vlada ojačala i proširila svoju administrativnu, pravnu i političku infrastrukturu. Engleski je jezik postao jezik obrazovanja, sve je više Indijaca počelo pohađati institucije visokog obrazovanja, intenzivno je građena prometna mreža, dok je indijska ekonomija u desetljećima prije i nakon početka 20. stoljeća, jednako kao i broj stanovnika, neprestano rasla.
Počeci organiziranog otpora i put prema nezavisnosti
Međutim, usprkos takvom napretku, nezadovoljstvo Indijaca kolonijalnom vlašću nije nestalo. Službenim se početkom organiziranog antikolonijalnog pokreta uzimaju događaji koji su kao reakcija uslijedili nakon odluke britanskog upravitelja Indije, vice-kralja Georgea Curzona, da veliku provinciju Bengal podijeli na dva dijela, hinduistički i muslimanski. Ta je odluka izazvala protest jer se smatralo da je donesena po principu ‘podijeli pa vladaj’. Umjesto podijeljenosti, među stanovnicima Bengala ojačala je solidarnost skupa s nacionalizmom usmjerenim protiv britanske vlasti. Također, odluka je dodatno potaknula tzv. bengalsku renesansu, pokret za društvenu promjenu kojeg su primarno vodili bengalski hinduisti. U pokretu u kojemu je sudjelovao i prvi azijski nobelovac, Rabindranath Tagore, i kojeg povjesničari opisuju kao najkreativniji period u indijskoj povijesti, ideje koje su se zagovarale dovodile su u pitanje neke duboko ukorijenjene nazore, primjerice one o ženama, braku, kastinskom sustavu i religiji. Taj je pokret kao intelektualno buđenje duboko utjecao na kulturu čitave Indije.
Iako je bengalska renesansa imala velik značaj kao spoj kulturnog napretka i otpora kolonizatoru, ona je ponajprije bila izraz viših slojeva indijskog društva. Niže društvene slojeve krajem 19. i početkom 20. stoljeća u nekoliko su navrata pogodile epidemije i gladi. Između 1876. i 1943. godine, procjenjuje se da je od gladi umrlo više od deset milijuna ljudi, dok ih je sredinom 19. stoljeća epidemija kuge ubila još toliko.
U Indiji su Britanci činili mali dio populacije, no usprkos tome izravno su upravljali većim dijelom indijskog potkontinenta; različite indijske kraljevske države imale su pod svojom kontrolom 48 posto teritorija, ali i ondje je britanski utjecaj bio značajan. Zbog te disproporcije u moći kao i zbog rasne diskriminacije i intenzivnijeg bavljenja indijskom prošlom i sadašnjom kulturom, među Indijcima je od druge polovice 19. stoljeća rastao nacionalistički pokret kojim su počeli tražiti nezavisnost od Britanije i samoupravljanje. Na putu prema nezavisnosti, uloga Indijskog nacionalnog kongresa, čija je prva sjednica održana 1885., bila je ključna. Kongres je bio prvi moderni pokret za nacionalno oslobođenje koji se javio u Britanskom Carstvu bilo na teritoriju Azije bilo na teritoriju Afrike. Osim Kongresa i prije njega, većoj političkoj snazi Indijaca je od 1861. godine doprinijelo i postavljanje vijećnikā koji su imali funkciju savjetovanja britanskog vice-kralja. Prvi Indijac imenovan je na tu funkciju 1909. godine.
Kao odgovor na sve snažnije nacionalističke zahtjeve, Britanci su 1919. godine uveli dualni način administrativnog upravljanja prema kojemu su izabrani indijski zakonodavci dijelili moć s britanskim službenicima. Iste se godine, međutim, dogodio pokolj koji je izazvao još veći otpor: u gradu Amritsaru na sjeveru Indije, tijekom mirnog protesta zbog novog strogog zakona i zbog uhićenja boraca za nezavisnost, po naredbi britanskog pukovnika vojska je pucala na mirne prosvjednike i ubila više stotina ljudi. Taj je događaj vodio formiranju Pokreta nesuradnje i imao je presudnu ulogu u okončanju britanske vlasti u Indiji.
Od 1920-ih, lideri poput Mahatme Gandhija koji su svoje metode temeljili na mirnom i nenasilnom otporu postajali su sve popularniji. Paralelno s takvom metodom, diljem Indije postojali su i militantniji otpori koji su Britance nastojali svrgnuti vojnim sukobom. Pored ovoga, na indijskom se potkontinentu istovremeno odvijao proces unutarnjeg dijeljenja, naime muslimanski su zapadni krajevi pod vodstvom Sveindijske muslimanske lige stremili tome da se odcijepe od ostatka Indije i formiraju vlastitu državu. Do toga je kasnije i došlo formiranjem države Pakistan.
Tijekom 1930-ih, Stranka indijskog nacionalnog kongresa ostvarivala je sve zapaženije političke pobjede. Usporedno s time, politička previranja su se pojačavala i već se početkom 1930. godine dogodio prvi pokušaj proglašenja nezavisnosti Indije. Na poziv Kongresa, Indijci su se britanskoj vlasti počeli masovno opirati mirnim metodama i građanskom neposlušnošću. Po završetku Drugog svjetskog rata, iscrpljeni ratnim troškovima, oslabljeni u domaćoj i međunarodnoj politici te suočeni s golemim otporom Indijaca, Britanci su 1947. godine odlučili da će najkasnije do sredine iduće godine Indiji omogućiti potpuno samoupravljanje i nezavisnost. Kao dan primopredaje vlasti odabran je 15. kolovoza 1947., a prvim indijskim premijerom imenovan je Jawaharlal Nehru. Potpunu nezavisnost Indija je stekla 1950. godine kada je donesen ustav i kada je Indija postala republikom. Sjenu na indijsko stjecanje nezavisnosti bacile su brojne migracije i krvavi sukobi između muslimana i hinduista izazvani dijeljenjem dotad jedinstvenog teritorija na dva dijela, države Indiju i Pakistan.
