Klaudija Tišler Tairović provela je svoje djetinjstvo u naselju Parag u Međimurskoj županiji. Nakon što je završila osnovnu školu upisala je srednju, a zatim je na nagovor svoga oca izabrala Policijsku akademiju za nastavak obrazovanja. Policijsku akademiju upisala sam na nagovor svoga oca koji je u meni prepoznao ambiciju da se posvetim prvo karijeri, a onda ljubavi. Govorio mi je da sam snažna i da ja to mogu. Tada nisam vjerovala u sebe, sumnjala sam da ću moći izdržati ovako fizički i psihički zahtjevno obrazovanje, ali sam ga poslušala i evo me danas, već tri godine radim u Zagrebu kao policijska službenica, započela je Klaudija Tišler Tairović svoju priču.
Ona i njezine dvije mlađe sestre tijekom odrastanja bile su okružene samo romskim obiteljima u naselju. Klaudija se prisjeća kako im je majka često znala govoriti da moraju upisati četverogodišnju srednju školu jer će im ona omogućiti da polažu maturu i kasnije upišu fakultet ako budu željele. Majka se bojala se da u strukovnim zanimanjima poput frizerskog, pedikerskog, kozmetičarskog i sličnog nikada nećemo dobiti posao jer je od susjeda i prijatelja slušala priče kako na takvom poslu nitko ne želi zaposliti Romkinju. Jedna sestra je izabrala ekonomiju, a druga medicinsku struku tako da smo danas sve tri zadovoljne, a tako i mama.
Prvi puta na prijemnom ispitu za Policijsku akademiju nije uspjela i gotovo da je odustala, ali tata joj je ponavljao kako samo uporni uspijevaju i podržao je da ponovno izađe na testiranje, i ne samo da se uspjela upisati, već je izvršavajući zadatak po zadatak došla do kraja. Moje samopouzdanje je u početku bilo vrlo nisko, nisam vjerovala u sebe i u to da ću uspjeti završiti akademiju, a pitala sam se i hoću li moći uspostaviti autoritet prema građanima u intervencijama koje ću morati obavljati. Radila sam na vlastitoj koncentraciji i pribranosti i razvijala emocionalnu hrabrost. To me dovelo do toga da sam danas potpuno ostvarena osoba koja vjeruje u svoju sposobnost savladavanja svih prepreka. Bilo je teško i opet će biti teško, ali znam da ću prebroditi sve kao feniks. Nikada nisam požalila zbog izbora svoga zanimanja. Naravno da postoje oscilacije, one su uobičajene za sve ljude, pa jedan dan sama sebi dajem otkaz, a drugi dan hodam na posao toliko ponosna na sebe da bih najradije samu sebe uštipnula da se uvjerim da je istina, da ja nosim uniformu, pištolj i značku, da vjerujem u sebe i radim posao koji volim.
Klaudija radi u smjenama koje traju po 12 sati, kako dnevna, tako i noćna, a nakon toga 48 sati ima pauzu pa natrag na smjenu. Puno vremena provodi s kolegama i kolegicama, a za svoje muške kolege kaže da su zaista brižni i paze na kolegice, primjerice kad je neka grublja intervencija uvijek se oni prvi postave pred takvog građanina i uvijek nas maksimalno nastoje zaštititi od ozljeda, opisuje Klaudija. Svojih 48 slobodnih sati raznoliko koristi, ponekad se nastoji dobro naspavati, posjetiti svoje, počistiti stan, otići u šetnju ili kino, a ponekad i popiti kavu s prijateljima za koje kaže da ih ima malo, ali su joj pravi prijatelji za koje zna da će biti uz nju i kad je najgore. Većina mojih poznanika iz školskih klupa zasnovala je obitelji i s većinom nemam isti pogled na život. Otišla sam u Zagreb i to je sasvim drugačija sredina od one u kojoj sam živjela. To je život u velikom gradu, a meni je bio cilj izgubiti se među većinom, a ne isticati se među manjinom. U Zagrebu se nikada nisam osjećala drugačijom, obavljala sam svakodnevnu rutinu kao i svaki drugi čovjek. U mojoj romskoj zajednici vrlo različito gledaju na mene, neki se vesele mom uspjehu, nekima sam neprijatelj, ima i onih ravnodušnih, ali meni su najbitniji moji roditelji i, naravno, ja samoj sebi. Na mojem primjeru svi mogu vidjeti da se upornost isplati i da je vrijedno truditi se jer svaki trud ima svoj plod i kada ga jednom ubereš s guštom ćeš ga okusiti.
Klaudija posao doživljava vrlo ozbiljno i svakome tko želi biti policajac savjetuje da mora biti spreman na odricanje, mora naučiti kontrolirati svoje emocije i naučiti prepoznavati manipulativno ponašanje ljudi s kojim će se često susretati na intervencijama. Najteži su joj, kaže, smrtni slučajevi ili kad su u pitanju djeca koja su usputne žrtve ponašanja svojih roditelja. Svaki slučaj je slučaj za sebe, a zna ih biti i 16, 17 pa čak i 18 po patroli u jednoj smjeni, posebno kad su neki blagdani i obiteljska okupljanja, a ima i mirnijih dana kad interveniraju svega nekoliko puta. Među kolegama je ugodna atmosfera, znaju se i našaliti, a Klaudija kaže da uvijek voli zadržati distancu i primijeniti pravilo: služba je služba, a družba je družba i treba sve odraditi po uputama šefa, po pravilima i zakonu.
Klaudija sve češće razmišlja da se iz Zagreba vrati natrag u Međimurje i zaposli tamo u policijskoj postaji jer kaže: Kod kuće je najljepše. Spremna je za intervencije i u romskoj zajednici kad bude potrebno jer zna da je svaki čovjek odgovoran za svoje postupke, a policija je tu da ga na to upozori i onemogući u bilo kakvom protuzakonitom ponašanju, stoga svatko za sebe treba o tome razmišljati na vrijeme.
Danas-sutra, kad budem spremna da se ostvarim u ulozi majke podržat će svoje dijete u njegovim odlukama i poticati ga da se obrazuje, zaključuje Klaudija Tišler Tairović.
