U dugoj povijesti Venecijanskog bijenala, na 59. izdanju ove međunarodne likovne izložbe održanoj 2022. godine po četvrti put osigurana je prisutnost romske umjetnosti. Izložba Eugena Raportorua Otmica iz Seraglia (op. prev. The Abduction from the Seraglio) postavljena pod kustoskim vodstvom Iline Schileru, fokusira se na intimu romskog doma kroz različite objekte, odnosno instalacije koje su mnogima jasne i prepoznatljive, kao i motive orijentalnih zidnih tepiha u istočnoeuropskim kućanstvima. U romskom paviljonu pratnja Raportoru i Otmici iz Seraglia bile Romkinje koje su ponudile alternativne perspektive na temu Otmice kroz Izvedbene strategije otpora (op. prev. Performative Strategies of Resistance).
Na ovom izdanje Venecijanskog bijenala sudjelovao je rekordan broj umjetnica, a kustosica Cecilia Alemani istaknula je kako je prošlo 127 godina neravnomjerne zastupljenosti te istaknula važnost poštivanja ženske estetike i metoda. Kako se instalacija Eugenea Raportorua Otmica iz Seraglia uklopila u ovu shemu i što ste htjeli da svjetska publika posjetom ponese sa sobom?
Bilo je to povijesno izdanje. Jako sam oduševljena što sam imala priliku prikazati Otmicu iz Seraglia baš u ovo vrijeme. Prvo, neki posjetitelji nisu znali što točno znači Rom. Dakle, postigli smo i obrazovnu svrhu. No glavnu ulogu ima reprezentacija. Imati tako nevjerojatan postav tijekom globalnog događaja s masovnim sudjelovanjem publike i izloženošću najrazličitijim slojevima umjetničkih zajednica (umjetnici, kustosi, galeristi i ljubitelji umjetnosti) prilika je koja se može pružiti jednom u životu. Bogatstvo romske kulturne pozadine nikako se ne može prikazati na jednoj izložbi, a tuga koja je generirala strategije otpora kroz stoljeća krivog predstavljanja ne može se izliječiti tijekom jednog predstavljanja. Mora biti jedno od mnogih. Zato nastavljam ovo putovanje uz ERIAC i kolege umjetnike romskog podrijetla, podržavajući njihovu borbu za afirmaciju i emancipaciju. Želim da romska djeca i budući umjetnici budu ponosni na svoju baštinu koja je pravi dragulj, da zabljesnu kao drago kamenje koje su izašli na svjetlo dana nakon dugogodišnje represije i ugnjetavanja. Prenose snažnu poruku i svijet je treba poslušati. Eugen je ostavio trag svojim idealiziranim kućnim okruženjem koje je izgradio na ovoj izložbi, a koje obuhvaća toliko toga – sav taj prostor i namještaj govorili su o zajedničkom pjevanju, borbi, traumatičnim sjećanjima, gubitku, tuzi i nadi.
Kako se razvijala vaša interakcija s umjetnikom Eugenom Raportoruom od vašeg prvog susreta s njegovim radom, preko eventualnog posjeta ateljeu, do konačne realizacije muzejskog postava?
Prije dvije godine Eugenu je trebao kustos za veliku izložbu koju smo radili u Nacionalnom muzeju rumunjskog seljaka u Bukureštu. Tada sam upravo otvorila umjetničku instalaciju u podrumu ovog muzeja. Predložena su mu neka imena i jednostavno je na licu mjesta izabrao moje nakon što je čuo kratku prezentaciju moje biografije, jer do tada nismo radili zajedno. Mislim da je svoju intuiciju temeljio na tome. I bio je u pravu. Prvo sam rekla kako nemam vremena za dodati još jednu suradnju u svoj portfelj, ali kada mi je rekao temu svog projekta, temeljenog na ovim tapiserijama, za koji imam poseban interes, odmah sam prihvatila. Površno smo se poznavali, jer smo nekako istovremeno diplomirali na istoj likovnoj akademiji u Bukureštu, ali rijetko smo komunicirali do tog trenutka. Bilo je to nezgodno iskustvo dok nismo uspjeli pronaći oblik suradnje, budući da se razlikujemo u vanjskom pristupu, ali posjedujemo sličnu predanost radu i cilju. Muzejsku izložbu je uglavnom radio on, imali smo nekoliko kratkih posjeta studiju i shvatila sam njegov pristup jer je bio toliko sličan i mojim pogledima.
Zahtjevan period je počeo nakon što smo dobili otvoreni poziv za sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu koji je raspisao Europski romski institut za umjetnost i kulturu (op. prev. European Roma Institute for Arts and Culture). U jednom sam trenutku svo svoje vrijeme posvetila ovoj izložbi u okviru Venecijanskog bijenala, jer sam uz ERIAC-a, kao naručitelja, bila i voditelj projekta. Otputovali smo u Veneciju da odaberemo mjesto. Shvatila sam da mi je to oduzelo mnogo energije. Do svečanog otvaranja već sam bila pregorijela jer sam imala puno stvari s kojima sam se morala baviti istovremeno.
Uloga kustosa kontinuirano se razvija. Kako biste opisali svoj pristup postavljanju ove izložbe i što biste izdvojili kao najbolji dio njezine pripreme?
Eugen ima poseban način rada, vrlo je čvrst u svojim idejama. Ako mu dam povratnu informaciju ili pokušam promijeniti njegovo mišljenje o nečemu, on će vrlo dobro promisliti prije nego što donese odluku. Brine o procesu stvaranja, kao što bi svaki umjetnik trebao. Otkrila sam da smo nekako povezani, da imamo slično porijeklo i traume iz djetinjstva, da smo razvili karakter autsajdera. Mislim da nam je to puno pomoglo i povezalo nas. Razgovaramo, ponekad gotovo svakodnevno. Bijenale nas je pretvorilo u tim. Razgovarali bismo svaki dan, istraživali bismo ideje svaki tjedan. Sastali bismo se i zajedno birali neke stvari za izložbu. Bilo je zabavno, on je veseo lik. Puno se smije, uživa u životu punim plućima. I vrlo je vjeran svojim prijateljima, dobro sam ga upoznala dok smo radili ovu veliku izložbu za Veneciju. Promatram izdaleka i pokušavam razumjeti umjetnika s kojim ću raditi, pazeći da ne mijenjam njegov način razmišljanja, već samo da ga vodim. Pitam ga o njegovoj okolini i vizijama i vidim mogu li se povezati s njegovom vibracijom, zatim odlučujem mogu li raditi s njim ili njom. Takav je bio slučaj i s Eugenom.
Posjećujete li puno izložbi kako biste se inspirirali i upoznali s novim kustoskim praksama?
Da, kad god imam priliku. Putujem s kolegama umjetnicima jer sam dio kolektiva i svaki put kada odemo u inozemstvo pokušavam obuhvatiti što više umjetnosti. Prioritet imaju suvremeni muzeji, privatne zbirke, zaklade, ali posjećujem sve. Smatram da treba imati široki pogled. Morate biti otvoreni prema politici i kritici. Morate postati ranjivi i zauzeti stav. I biti spreman za promjenu svojih stajališta. Nisam osoba koja sam bila prije pet godina, a još manje prije petnaest kada sam diplomirala na Likovnoj akademiji u Bukureštu. Putovanje, napuštanje gnijezda i upoznavanje stranih umjetnika otvara mnoga vrata idejama i izgrađuje osjećaj povezanosti s drugima, iako niste iz iste sredine.
Trenutno sam kustos Eugenove samostalne izložbe u Berlinu, koju je organizirala Zaklada Kai Dikhas u sklopu Obrazovnog foruma protiv anti-ciganizma na Moritzplatzu u Berlinu. Bit će to još jedan važan korak u Eugenovoj biografiji jer ćemo prikazati Gelem, Gelem, instalaciju koja se sastoji od dvanaest platna o deportaciji Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Otvara se 16. ožujka, a zatvara 13. svibnja.
