U dugoj povijesti Venecijanskog bijenala, na 59. izdanju ove međunarodne likovne izložbe održanoj 2022. godine po četvrti put osigurana je prisutnost romske umjetnosti. Izložba Eugena Raportorua Otmica iz Seraglia (op. prev. The Abduction from the Seraglio) postavljena pod kustoskim vodstvom Iline Schileru, fokusira se na intimu romskog doma kroz različite objekte, odnosno instalacije koje su mnogima jasne i prepoznatljive, kao i motive orijentalnih zidnih tepiha u istočnoeuropskim kućanstvima. U romskom paviljonu pratnja Raportoru i Otmici iz Seraglia bile su Romkinje koje su ponudile alternativne perspektive na temu Otmice kroz Izvedbene strategije otpora (op. prev. Performative Strategies of Resistance).
Vrlo su izraženi motivi orijentalnih tapiserija, popularnog elementa interijera u Rumunjskoj prije promjene režima. Koju pripovijest utjelovljuju ovi motivi?
Riječ je o bijegu. U vrijeme kad sam bio dijete, ove su tapiserije ulazile u ljudske domove kao proizvod koji komunistički režim nije politički dovodio u pitanje. Život u magičnom stanju za svekoliko stanovništvo bio je strategija otpora. Tako ja na to gledam. Prikazi nisu imali nikakve veze sa sivom i surovom stvarnošću koju smo tada morali proživljavati.
Koja su vaša sjećanja iz djetinjstva kojima se stalno vraćate, a koja se kroz ovu izložbu sagledavaju iz perspektive vas kao djeteta? Koje boje i slike, kao i mirisi, prevladavaju?
Moje je djetinjstvo bilo teško: iako sam odrastao u središtu Bukurešta (glavnog grada Rumunjske), bilo je to u sirotinjskom dijelu s malim kućama stisnutima jednu uz drugu, ali to mi je dalo osjećaj zajednice koji ljudi koji žive u stanovima nisu imali. Cijeli dan sam se igrao sa susjedovom djecom. Nismo imali igračke, pa smo ih radili od štapova i guma. Sjećam se mirisa koji su dolazili iz otvorenih kuhinja, prašine na ulici, sivkastog okoliša koji je prekrivao zidove naših kuća. I šarena odjeća žena. Živjele su nemoguće teške živote, ali su nosile veselu odjeću
Vi ste jedini rumunjski umjetnik romskog podrijetla koji je svoje radove predstavio na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu, ali i na drugim impresivnim lokacijama diljem Europe, uključujući predstavljanje romskog paviljona na 59. izdanju Venecijanskog bijenala. Kakve dojmove nosite nakon završetka festivala i koliko je značajno sudjelovanje umjetnika romskog podrijetla na ovakvim izložbama?
Važnost je golema, stalna diskriminacija doticala je i mene tijekom cijelog života. Ja sam slikar, nisam tražio da me osuđuju s obzirom na moju nacionalnost. Jednostavno volim slikati, rođen sam za to. Ali kulturno gledano, mi Romi smatramo se izvrsnim glazbenicima i plesačima, a ne toliko slikarima. Dakle, ako ne mogu pobjeći od priče koja se uvijek pokreće u raspravi, mogu se uhvatiti u koštac s njom. A tu se ima štošta pričati. Zato što smo kao Romi imali posebnu vrstu povijesti, posebno ovdje, u suvremenoj Rumunjskoj. Moji preci nose traumu ropstva. I mi to danas osjećamo, iako sam rođen kao slobodan čovjek. Zbog toga tu bol integriram u svoj rad. Ne mogu je više ignorirati, već je integriram.
Dakle, od velike je važnosti imati naš romski paviljon na Venecijanskom bijenalu, to znači da nas se čuje i vidi, kako i zaslužujemo! Ostvariti ovu vidljivost nije bilo nimalo lako. ERIAC je za to radio od svog osnutka, 2017. godine. I to je ostvareno uz ogroman trud tima, kontinuiranog i neprekidnog zagovaranja Timea Junghausa i Željka Jovanovića. Timea je bila kustosica prvog Romskog paviljona na 52. Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti (2007.). Nisam tamo stigao samo svojim trudom (iako ponekad mislim da jesam, jer nikad nisam sumnjao u sebe), ali sam stigao u vrijeme kada je svaki djelić slagalice sjeo na svoje mjesto.
Teme vaših radova također su Holokaust i Samudaripen. Koliko se u rumunjskom društvu raspravlja o ovim temama, kao i o periodu ropstva kada su Romi bili robovi plemića, a trajalo je stoljećima?
Da budem izravan, o tome se govori samo kada je komemoracija, 2. kolovoza, i na dan oslobođenja od ropstva u Rumunjskoj, 20. veljače. Mimo spomenutih datuma, ne, nema ozbiljne rasprave o ovoj temi. Moralo nas je pogurnuti Europska unija da otvorimo tu temu. Bilo je gotovo tabu govoriti o ropstvu s kojim su moji preci morali živjeti. A sada, imamo samo dva dana u godini da se prisjetimo, da održimo neke govore, da se okupimo i isplačemo svoju patnju… Susrećemo se s političkim ličnostima, pripadnicima našeg naroda, oni obećavaju programe za bolju integraciju, ali sva integracija koju vidim postignuta je kroz osobna postignuća. Osobnim trudom.
