Osmero Hrvata, odnosno četiri para, dana 7. prosinca 2022. godine uhićeni su u Zambiji zbog sumnje na trgovinu ljudima, krivotvorenje dokumenata i pokušaj krijumčarenja. U pritvoru su proveli mjesec i pola dana, a tereti ih se da su pokušali nezakonito posvojiti djecu iz Konga, budući da je Demokratska Republika Kongo još 2016. godine suspendirala međunarodna posvojenja. U obrazloženju kongoanskih vlasti iz 2016. godine stoji da je izmjena Zakona i dopuna Obiteljskog zakona nužna radi ozbiljnih indikacija da djeca koja napuste Kongo odlaze na daljnja posvajanja te postaju žrtvama trgovine ljudima. Ni jedno kongoansko državno tijelo tako nema ovlasti da legalno izda, pokrene i dovrši proces međunarodnog posvojenja, pa se slijedom toga svako takvo postupanje kvalificira nezakonitim, odnosno definira kao pokušaj trgovanja ljudima. Slučaj hrvatskih državljana koji su ignorirali ili nastojali zaobići kongoanski Zakon, ali kojima su hrvatski sudovi izdali legalne potvrde o posvojenju kongoanske djece iako okrivljenici nisu u registru posvojitelja, našao se u središtu pozornosti javnosti i ukazao na brojne pravne propuste. Krajem siječnja hrvatski su državljani pušteni da se brane sa slobode, no ovaj međunarodni skandal razotkrio je niz pravnih nedosljednosti i propusta koji zahtijevaju urgentna zakonska rješenja. Tim je povodom dana 25. siječnja 2023. godine u Hrvatskom Saboru održana 38. tematska sjednica Odbora za obitelj, mlade i sport s temom Posvajanje djece iz inozemstva.
Sjednicu je otvorila predsjednica Odbora za obitelj, mlade i sport Vesna Vučemilović ističući da je kod posvojenja djece njihovo dobro apsolutni imperativ koji se u potonjem slučaju nije u cijelosti poštovao, ali i da se o pravima i položaju djece koja su postala žrtve, premalo govorilo. Cilj je sjednice zato bio […] progovoriti o pravu djeteta na život u obiteljskoj zajednici koja će mu osigurati sretno odrastanje, pružiti mu odgovarajuću skrb i poštivati njegovu vjeru, kulturu i jezik, kao i progovoriti o mehanizmima kojima država štiti posvojenu djecu i osigurava da njihova prava budu u cijelosti ostvarena, stoji na stranicama Hrvatskog sabora. Posebno zabrinjavajući podatak iznesen na sjednici bio je i taj da su kongoanska djeca dobila hrvatsko državljanstvo i dokumente, iako nikada nisu kročila na hrvatsko tlo. Dok je iz Konga nakon zabrane međunarodnih posvojenja otišlo troje djece, u tih je pet godina u Hrvatskoj posvojeno 68 kongoanske djece, što implicira da su posvojenja bila ilegalna. O svim problemima koji prolaze ispod državnog pravnog radara, ali i o grubom kršenju ljudskih prava i prava djece govorili su neki od eminentnih stručnjaka iz svijeta prava i dječje kliničke psihologije.
Trgovina ljudima je globalni fenomen i njome su pogođene gotovo sve zemlje svijeta. U fokusu organiziranih kriminalnih skupina sve su češće ljudi koji što preuzima prednost nad trgovinom drogom jer se s ljudima stavljenim u položaj robe, može iznova i iznova trgovati. Trgovina ljudima također je isplativija od “tradicionalnog” ropstva, jer se žrtve obično “nabavljaju” iz siromašnijih zemalja i prodaju u bogatije zemlje za ogroman profit. Većina žrtava su žene i djeca, posebno djevojčice, ali tijekom posljednjih godina porastao je i broj dječaka i mladića. Ženska se djeca prodaju radi seksualnog iskorištavanja koji je najrasprostranjeniji oblik trgovine ljudima, dok muška djeca također sve češće postaju iskorištavana za prostituciju, no dominira njihova eksploatacija za prisilni rad ili pak vojne svrhe u zaraćenim područjima gdje postaju ‘djeca vojnici’, navodi Iva Milković u svom stručnom članku objavljenom u Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu. Trgovanje ljudima nije nužno uvijek motivirano željom za zlouporabom djece, već radi želje posvojitelja za ostvarivanjem roditeljstva, no tijekom kojih se često iz vida gubi dobrobit djeteta. U svom se uvodnom govoru profesorica Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta u Zagrebu specijalizirana za Obiteljsko pravo osvrnula upravo na taj problem, navodeći da su međunarodna posvojenja u praksi također i transetnička te uglavnom međurasna. Naglasila je da postoje četiri tipa posvojitelja, od kojih su prvi legalni posvojitelji koji su prošli cijelu proceduru koju propisuje Obiteljski zakon i ispunili pretpostavke zemlje posvajanja. Drugi su ilegalni posvojitelji koji su zaobišli propise i dobili dokumente za djecu, a treći su “naivni” posvojitelji koji nisu upućeni ili se pozivaju na nepoznavanje zakona zemlje, a što ih ne amnestira krivnje. Posljednja kategorija su trgovci djecom koji ih prodaju za daljnja posvajanja budući da djeca nisu registrirana u sustavu, ili su s njima dalje trguje za organe, prostituciju, pornografiju ili surogat majčinstvo. Ključni je problem, tvrdila je Hrabar u svom govoru, to što Ministarstvo vanjskih poslova nije pratilo i obavještavalo vladu o potrebi zabrane posvajanja iz rizičnih zemalja. Ministarstvo obitelji pak nije vodilo evidencije o tako posvojenoj djeci što onemogućava da se kontinuirano prati poštuju li se sva prava te djece, koliko ih je u našoj zemlji te jesu li ona uopće stupila na tlo Hrvatske ili su pak prokrijumčarena u druge države. Djeca nisu roba i hitno treba reagirati i zabraniti posvojenja iz ‘nehaških’ država jer nije isključeno da smo dio šireg lanca trgovine djecom, ovaj slučaj kongoanskih posvojenja prilika je za zauzimanje apriornog stava o nesigurnim međudržavnim posvojenjima, zaključila je Hrabar na kraju.
Mišljenja stručnjaka o međunarodnom posvojenju su podijeljena zbog činjenice da u postupcima međunarodnog posvojenja prava djeteta mogu biti ugrožena – poput prava djeteta zajamčena Konvencijom o pravim djeteta što uključuje pravo na život s roditeljima, pravo na vlastitu kulturu, jezik i vjeroispovijest, pravo na identitet, ali i prava na zaštitu od otmice ili trgovine djecom. Njihova stvarnost iz tog je razloga često karakterizirana doživljavanjem brojnih emocionalnih i kulturalnih gubitaka, dok se pak kao pozitivni aspekt međunarodnog posvojenja u njegovih zagovornika ističe da je ono prilika da posvojena djeca žive u sigurnim i stabilnim obiteljskim okruženjima, navodi se u članku Andreje Šagi u časopisu Socijalne teme. O negativnim psihološkim, emocionalnim i kognitivnim konsekvencama koje se mogu javiti kod posvojene djece govorila je klinička psihologinja i psihoterapeutkinja za djecu i mlade s višedesetljetnim iskustvom, Gordana Buljan Flander.
Flander je komentirala nemili slučaj četvero hrvatskih parova nazivajući ga “separacijskim zločinom” jer su djeca trebala biti izdvojena iz primarnih obitelji i predana svojim ilegalnim posvojiteljima. Oštro je osudila čin osmero Hrvata navodeći da se u njihovu korist ne može uzeti to što su započeli postupak procjene roditeljske kompetentnosti kako bi ušli u Registar posvojitelja. Započeti postupak ne znači ništa budući da oni nisu prošli cjeloviti proces vještačenja roditeljskih kompetencija. Problem je u tome što mnogi parovi ne zadovoljavaju kriterije koje je potrebno ispuniti kako bi ušli u Registar. Ono što se može dogoditi je da ti roditelji koji nisu prošli proces, a ilegalno posvoje dijete, mogu biti suočeni s bolešću djeteta poput malarije i drugim zaraznim bolestima, ili pak dijete može imati seksualne traume s kojima ti roditelji ne znaju postupati, a ne mogu tražiti pomoć jer nisu u sustavu. Također, unatoč želji za roditeljstvom, mogu imati i psihičke bolesti koje ih čine nekompetentnima. Neki od njih čak traže priliku da posvoje dijete kako bi ga seksualno iskorištavali, rekla je Flander.
Posljednjih se mjesec dana, otkada javnost prati slučaj u Zambiji, mnogo govorilo o hrvatskim domovima čiji su kapaciteti prepunjeni napuštenom djecom. Flander se osvrnula i na taj problem te naglasila da brojni posvojitelji radi snažne želje da postanu roditelji žele posvojiti djecu s drugih kontinenata, budući da mnogi od potencijalnih posvojitelja imaju parametre kakvo dijete žele – kao primjerice da žele što mlađu djecu. U hrvatskim domovima za nezbrinutu djecu uglavnom žive starija djeca, što je razlog zašto posvojitelji pokreću procese međunarodnih posvojenja i to najčešće iz “nehaških” država, dakle onih koje nisu ratificirale Hašku konfenciju o pravima djece. To je želja za roditeljstvom, ne herojstvo, akcentirala je Flander i dodala da svako takvo dijete treba pratiti kako bi se uvjerilo da se radi u njegovom najboljem interesu.
Europarlamentarac Ladislav Ilčić obračajući se s govornice iskoristio je priliku da ukaže na zabrinjavajuće podatke da je seksualno iskorišteno čak dva milijuna djece, a da trgovina djecom čini udio od 27 posto od ukupnog broja krijumčarenja i trgovine ljudima. Da trgovina djece postaje sve unosniji posao svjedoči šokantan podatak da je između 2018. i 2020. godine u tijeku migrantske krize s europskog tla nestalo 18.000 migrantske djece, naglasio je Ilčić. On je ujedno i inicijator Rezolucije o kojoj će europski parlament raspravljati u veljači ove godine, a s ciljem da se njome uredi pitanje međunarodnog posvajanja, odnosno kako bi se privremeno ili trajno obustavila posvajanja djece iz onih država koje nemaju učinkovite mehanizme zaštite djece.
Rezolucija bi, ukoliko se usvoji, mogla predstavljati ključni dokument kojim će se pokušati obuzdati rasplamsala trgovina ljudima na razini Europske unije, a osmorici Hrvata pred kojima tek stoji sudski postupak prijeti kazna do dvadeset godina zatvora.
