Zlatno doba radija trajalo je od početka 1930-ih do sredine 1950-ih godina prošlog stoljeća kada je radio uz film postao vitalni dio masovne kulture i nova umjetnička forma. Uspostavljene su tehnike radio-drame s fonografskim snimkama u kojima su zvučni efekti stvarali okruženje, vokalne kvalitete stvarale karakterizacije, a udaljenost od uređaja za snimanje označavala relativni položaj izvođača. Baš kao što je publika tog vremena bila navikla gledati filmove bez zvuka, naučila je kako zamisliti vlastite slike koje prate čisto čujne drame.
Tijekom 1930-ih razvila se skupina pouzdanih glumaca i glumica koji su prvenstveno radili na radiju. Ovi su izvođači bili vješti u glasovnom prikazivanju mnogih različitih dijalekata i dobnih skupina. Kako se razvijao dramski radio, tako je rasla i potreba za uvjerljivim zvučnim efektima koji su doprinosili zvučnoj ‘scenografiji’, primjerice priča koja se događa u šumi noću imala je cvrkut cvrčaka, sovu koja huči i vuka koji zavija. Neki učinci postignuti su bibliotekom posebnih snimaka. Za neke scene radijska ekipa bi upotrijebila niz gramofona koji bi istovremeno reproducirali više snimljenih efekata, a neki efekti su se izvodili vokalno poput plača ili oponašanja životinjskih zvukova.
Mercury Theatre on the Air bila je emisija Orsona Wellesa koja se od 1938. godine emitirala na CBS-u. Akteri niske produkcije, sa skromnom, ali vjernom publikom, uglavnom su adaptirali literarne klasike. Za emisiju uoči Noći vještica Welles je zamislio nešto sasvim drugačije: Rat svjetova H. G. Wellsa kao niz lažnih vijesti o napadu Marsovaca na New Jersey. Neki od slušatelja pomislili su da je riječ o stvarnim vijestima i panično su zvali policiju, novinarske urede i radio stanice. Sutradan su novine pisale o nacionalnoj histeriji, a Welles se našao u poziciji gdje se morao opravdavati pred američkom javnošću. Na improviziranoj presici je izašao pred desetke novinara, fotografa i kamera da bi odgovorio na pitanje je li htio izazvati takvu paniku. Tih je dana govorio da to nije bila njegova intencija, ali kasnije u karijeri je znao natuknuti da je točno znao što radi. Znao je reći da ne bi mogao zamisliti bolji kraj karijere, čak i da ga je planirao. Međutim istina jest da nitko tko je bio involviran u produkciju nije mislio obmanuti slušatelje. Smatrali su da je priča prešašava i nevjerojatna da bi je itko uzeo za ozbiljno. Welles se čak bojao i da će ljudi umrijeti od dosade.
U originalnom djelu H.D. Wellsa, knjizi iz 1898. godine, kritici britanskog imperijalizma na prijelazu stoljeća, Marsovci napadaju Veliku Britaniju, bez problema poražavaju britansku vojsku, samo da bi ih uništile zemaljske bolesti za koje nemaju imunitet. Knjiga je inspirirala cijeli novi žanr znanstvene fantastike – invaziju tuđinaca iz svemira. Četrdeset godina kasnije ta je tema već zastarjela, znanstvena fantastika je bila žanr uglavnom namijenjen djeci (koja su zaista čitala stripove inspirirane tom pričom i njene brojne nastavke).
Welles je zamislio da emisija zvuči dramatično, u obliku kasnih prijelomnih vijesti, kao da se kriza zapravo događa. Ljudi koji su te večeri slušali CBS, a zakasnili su na uvodnu najavu emisije, počeli su paničariti kada su čuli nešto što je bilo u formi vijesti, pogotovo jer se uobičajene vijesti nisu emitirale na polovici prijenosa. Glumac angažiran za glas novinara koji izvještava o invaziji svoju je inspiraciju crpio kroz sate slušanja reportaže o katastrofi Hindenburga čime je dodatno povećan dramatični impuls. Specijalni efekti su odrađeni po najvišim standardima tog doba. Welles je usporio uvodni dio, pa ubrzao vijesti o invaziji. Izbacio je glazbene točke, a za glas vladinog dužnosnika koji izvještava o vladinim naporima u borbi protiv Marsovaca izabrao glumca koji zvuči poput predsjednika Roosevelta.
Rezultat takve produkcije je za mnoge slušatelje bio zastrašujuć, čak i za one koji su znali da je riječ o običnoj radio-drami. Ljudi su bili nervozni zbog događanja u Münchenu gdje se odlučivalo o sudbini Čehoslovačke, a svijet bio na rubu rata. Mnogi koji su povjerovali u dramu su mislili da napadaju Nijemci ili da je riječ o nekakvoj prirodnoj katastrofi. Uzrujani telefonski pozivi krenuli su uslijed emisije, a policija je pokušala spriječiti njezino emitiranje.
Novinari su odmah počeli ispitivati sve uključene u produkciju o tisućama smrti koje su izazvali, stampedima, prometnim nesrećama i samoubojstvima. Idućih je dana o drami napisano preko 12 500 članaka. Panike nije bilo ni približno u tolikoj mjeri u kojoj su novine to nastojale prikazati. Ljudi su zvali policiju kako bi potvrdili da nije riječ o stvarnim vijestima, ali opće histerije nije bilo. Bolnice nisu zabilježile veći broj primljenih pacijenata, nitko nije izvršio samoubojstvo. Velika većina Amerikanaca je te večeri slušala NBC. Novine su iskoristile priliku za napad na radio kao konkurentski medij, a vijest o tobožnjoj masovnoj histeriji prenijele su sve svjetske agencije.
