Krajem 2022. godine temeljem odluke Vlade RH, Alen Tahiri preuzeo je novi četverogodišnji mandat za ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (ULJPPNM). Time se nastavlja njegov profesionalni rad na ovoj odgovornoj funkciji, a u sklopu kojeg svojim znanjem i iskustvom doprinosi zaštiti i promicanju ljudskih i manjinskih prava u Republici Hrvatskoj, u kontinuitetu od 2018. godine kao ravnatelj, ali i puno prije, kao vanjski suradnik, zatim kao stručni suradnik te kao suradnik i savjetnik u ULJPPNM-u .
Što za vas znači reizbor i početak novog četverogodišnjeg mandata na mjestu ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH?
Naravno, reizbor me veseli jer ga smatram potvrdom rada tijekom prvog mandata, svega što sam sa svojim timom zacrtao i što smo svi zajedno odradili. Ujedno, ovo je Vladin ured pa reizbor shvaćam i kao potvrdu kvalitete rada i od same Vlade Republike Hrvatske i premijera Andreja Plenkovića.
U izjavi za Phralipen nakon preuzimanja mandata 4. studenog 2022. istaknuli ste kako je reizbor potvrda koju ste dobili “kod kuće”, ali ste potvrde europskih institucija dobili i puno prije, nije li tako?
Najteže se dokazati “doma”. Dodatni faktor je i pripadnost nacionalnoj manjini što još uvijek uvelike određuje društvene stavove kada je u pitanju romska nacionalna zajednica, a koja je usprkos svim mjerama koje poduzimaju Vlada RH, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te ostala tijela državne uprave jedna od najmarginaliziranijih skupina u hrvatskom društvu. Dakle, kao jednom od predstavnika te skupine, naravno da mi je ovo potvrda da sam u svojoj domovini i gradu dobio povjerenje, a što mi je, na neki način, i dokaz da je sav moj rad viđen i cijenjen. U Vijeću Europe član sam u brojnim odborima, a prije nepunih mjesec dana jednoglasno sam izabran za člana Upravnog odbora za diskriminaciju različitosti koji je jedan od glavnih odbora u Vijeću Europe. Ali svako priznanje ‘kod kuće’ to je nešto što uvijek godi i zbog čega sam sretan i ponosan.
Što biste izdvojili kao najvažnije rezultate vašeg Ureda u 2022. godini?
Izdvojio bih međunarodni skup koji smo po prvi puta organizirali u Hrvatskoj, a iz područja suzbijanja trgovine ljudima, na kojem su sudjelovali najeminentniji svjetski stručnjaci iz ovog značajnog područja te na kojem smo donijeli vrlo kvalitetne zaključke. To planiramo ponoviti i ove godine kao svojevrsni nastavak. Dolazak svjetskih eksperata i njihove pohvale, i meni i mom timu, za samu organizaciju konferencije za koju su istaknuli da je dostigla nivo događanja kakvom nisu prisustvovali u posljednjih dvadesetak godina, više su nego dovoljan poticaj za planiranje novih događanja s ovom tematikom.
U prijašnjim intervjuima za Phralipen s vama smo najčešće razgovarali o pitanjima vezanim uz manjinska prava, a zapravo je djelokrug vašeg rada puno širi, zar ne?
Tako je, djelokrug Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina je vrlo širok, obuhvaća suzbijanje govora mržnje, zločina iz mržnje, integraciju stranaca, antidiskriminaciju i suzbijanje trgovine s ljudima. Također, u svojstvu ravnatelja Ureda obnašam i dužnost nacionalnog koordinatora za suzbijanje trgovine ljudima, što je u Europi i svijetu vrlo cijenjena funkcija jer je vrlo potrebita i vrlo odgovorna.
Možete li nam ukratko prokomentirati paket mjera pomoći za najugroženije hrvatske građane, umirovljenike, stradale u potresu, korisnike socijalne pomoći i druge, a koji je Vlada RH donijela krajem 2022. godine?
To je i više nego pohvalna mjera Vlade RH koja u posljednja dva mandata pod vodstvom premijera Andreja Plenkovića pazi na najpotrebitije hrvatske građane i sve grupacije koje ste naveli. Među njima se nalazi i veliki broj pripadnika romske zajednice koji se u ovo vrijeme također bore s poskupljenjem životnih namirnica, energenata i ostalih nužnosti. Svi zajedno radimo na tome da što više pomognemo svim hrvatskim građanima bez obzira na nacionalnu, etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost. Tu je i paket pomoći djeci koja će u sljedećoj godini imati besplatne obroke. Također se nadam da će se krenuti u izgradnju dječjih vrtića kojih nedostaje, a na koje, sukladno Povelji o pravima djece, ima pravo svako dijete od treće godine života do upisa u osnovnu školu. Uključivanjem u predškolski odgoj omogućava im se pravodobna integracija i socijalizacija i ostvarenje prava na obrazovanje.
Možete li prokomentirati potrebu za intenzivnijim uključivanjem romske djece u predškolski program?
Uključivanje romske djece u predškolski program jedna je od mjera moga Ureda u suradnji s nadležnim resorom, dakle Ministarstvom znanosti i obrazovanja, kao i s jedinicama lokalne samouprave, a na čemu intenzivno radimo u sklopu Europskog socijalnog fonda. Imat ćemo i brojne aktivnosti koje će se nadovezati na naš bivši projekt o kojem ste i vi pisali, a to je nacionalna kampanja Pokreni kotač znanja. Njezin je cilj bilo poticanje uključivanja Romkinja i Roma u obrazovni sustav, kao ključnog preduvjeta za ravnopravno uključivanje u sva ostala područja života. Tijekom provedbe te kampanje osobno sam bio u svakom gradu i mjestu gdje je bio veći broj pripadnika romske nacionalne manjine kako bi naše sugrađane motivirao da kao roditelji postupaju odgovorno i svoju djecu potiču i podržavaju da što duže ostanu u obrazovnom sustavu.
Može li se u potpunosti razumjeti s čime se Romi susreću u svakodnevnom životu ako to niste vidjeli i doživjeli?
U sklopu rada Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za uključivanje Roma od 2021. do 2027. godine pokušavamo obići teren kad god nam to prilike dopuštaju. Nažalost, zadesili su nas pandemija koronavirusa i potres, što nas je sve zajedno uzdrmalo i sa psihološkog i socijalnog aspekta te u velikoj mjeri usporilo rad. Usprkos tome, osobno sam obilazio sva mjesta koja sam mogao, ili sam zadužio svoje cijenjene kolege iz Ureda da me zamijene u odlasku na teren ako sam bio spriječen. Tako smo, primjerice, razveselili najmlađe pripadnike romske nacionalne manjine prigodnom obućom i božićnim paketima. Nedugo sam s kolegicom Kregar-Orešković bio u Piškorovcu, a kako dugo vremena nije bila u Međimurju, u njenom se pogledu vidjelo da je ono što je zatekla bilo gore od onog što je očekivala, a što je mi je kasnije i sama rekla: ‘Ravnatelju, oni doista žive u lošim uvjetima’. Toga postajete svjesni kada radite na terenu, a što je sastavni dio rada u našem Uredu. Razumjeti ili pokušati razumjeti potrebe tih ljudi možete samo ako ih vidite, ako ste osobno u jednom dislociranom naselju gdje nema nikakvih sadržaja, gdje su djeca prepuštena sama sebi. Drugačije si to ne možete u potpunosti predočiti. Tamo nema trgovina, kina, kazališta, izložbi, ikakvih društvenih i kulturnih sadržaja, nema čak ni škola ni vrtića, elementarnih ustanova. Upravo je stoga moj cilj da sva djeca, ne samo romska djeca, od treće do šeste godine pohađaju vrtić, da imaju mogućnost dijeliti s drugom djecom sreću zajedničke igre i druženja, kako to samo djeca u međusobnom kontaktu mogu. Tad ću ja i kao građanin i kao čovjek biti zadovoljan.
Je li i to što sami imate sina doprinijelo vašoj emotivnoj angažiranosti i upornosti u rješavanju pitanja predškolskog odgoja za svu djecu?
Da, imam sina Sergeja koji će uskoro imati 5 godina. Ujutro kada ga vodim u vrtić i vidim da je sretan jer je to mjesto gdje želi ići, gdje se osjeća sretno i prihvaćeno, kada me poljubi, zagrli i potrči svojim prijateljima, vršnjacima na igru, za mene kao roditelja to je najveće zadovoljstvo i vrijednost jer mogu mirno otići na posao znajući da je on sretan.
Koja je najveća vrijednost u vašem životu?
Iz moje perspektive obitelj je na prvom mjestu. Ona je najveće bogatstvo. Otac, majka, brat, sestra, supruga, djeca, to su osobe za koje bismo uvijek trebali pronaći vremena. Ne mogu se pohvaliti da sam baš uvijek tu za njih, zbog brojnih poslovnih obaveza, ali svakako se trudim biti s njima što češće. Nedavno sam bio jako sretan zbog uspjeha naše reprezentacije, ali i zbog toga što su nakon svake utakmice emocije podijelili sa svojom djecom i suprugama. Bili smo jedina reprezentacija koja je po terenu trčala sa svojom djecom i dijelila s njima taj uspjeh. I time smo svijetu poslali poruku da smo kao društvo svjesni činjenice da je obitelj ono najvažnije u životu svakog čovjeka.
Vratimo se još malo na vaš profesionalni rad, posebno onaj dio koji se tiče romske zajednice u Hrvatskoj. Od 2003. godine doneseno je dosta strateških dokumenata, no kakva je situacija s njihovom konkretnom realizacijom, posebno unatrag desetak godina?
Od prvog Nacionalnog plana iz 2003. godine, a koji je trajao do 2012. kada smo donijeli Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma, do sada, kada opet imamo program koji će trajati do 2027. godine, mnoge su se stvari poboljšale. Objasnit ću kroz prizmu obrazovanja. Daleke 2004. godine na studijima u Hrvatskoj imali smo samo troje pripadnika romske nacionalne manjine, da bismo u akademskoj godini 2021/2022. imali njih 65, što je ogroman porast. Kada pogledamo upise u osnovne i srednje škole, i tu smo se pokrenuli. Nadalje, među naseljima koja su bila u katastrofalnom stanju, poput onih u Međimurju, infrastrukturno smo uredili šest romskih naselja. Mi smo jedina zemlja na europskom kontinentu i u svijetu koja u sastavu programa Vlade ima operativni program za nacionalne manjine u kojem su navedene mjere i aktivnosti planirane u narednom razdoblju. Ako primjerice, hipotetski, planiramo povećati broj romskih studenata za 50 posto onda se to mora postići, a ukoliko u tome ne uspijemo, pitamo se u čemu je bio problem. Nakon provedene evaluacije razvijamo novi plan kako bismo uklonili prepreke zbog kojih prvotna realizacija nije uspjela.
Za vrijeme vašeg prvog mandata odrađen je vrlo važan projekt za romsku nacionalnu manjinu, prikupljanje baznih podataka. Kako ocjenjujete taj projekt i njegovu realizaciju?
Počeli smo 2017. godine, a zatim smo poduzimali i dublja istraživanja. Postavili smo temelje koje je Europska komisija preslikala na druge zemlje. Po prvi puta smo dobili realne rezultate s terena i po prvi puta je u realizaciju bila uključena i romska zajednica. Uz naše istraživače, u intervjue su bili uključeni pripadnici romske nacionalne manjine koji su uvelike pomogli u realizaciji jer su ispitanici slobodnije i otvorenije govorili o problemima i izazovima s kojima se susreću. Kroz to bazno istraživanje, a koje planiramo ponoviti 2024. godine, želimo vidjeti što smo učinili, odnosno kakvi su pomaci. U slučaju profesionalnih ciljeva isto je kao i kod postavljanja osobnih, pojedinačnih ciljeva, među kojima su neki kratkoročni pa smo si zacrtali riješiti ih u godinu, dvije, a one dugoročne u pet, sedam ili deset godina, pa nakon isteka toga perioda radimo evaluaciju da vidimo u čemu nismo uspjeli i što nas je u tome spriječilo. Napravit ćemo, dakle, znanstvenu evaluaciju s vanjskim, nepristranim i objektivnim stručnjacima kako bi ona bila realna i kako bi jasno pokazala područja u koja trebamo dodatno usmjeriti naše snage.
U jednom razdoblju života profesionalno ste se posvetili znanstvenim istraživanjima stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. S kolegama Danijelom Vojakom i Bibijanom Papo objavili ste i knjigu Stradanje Roma u NDH 1941 – 1945. No, koliko je povećanje profesionalnih obaveza usporilo vaš znanstveni rad?
Bio sam student doktorskog studija, no u vrijeme kada sam trebao pristupiti obrani doktorske disertacije rodio mi se sin Sergej i imenovan sam za ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH. Bio je to trenutak kad sam odlučio da moram prekinuti s akademskom karijerom jer arhivska istraživanja nisu nešto čemu se možete polovično posvetiti. To je posao od sedam, osam, deset sati rada, svakodnevno, a činjenica da građa po pitanju romske nacionalne manjine nije dobro ni popisana taj posao svakako dodatno otežava. Odlučio sam biti uz svoju obitelj i profesionalno se posvetiti svemu što traži funkcija ravnatelja ovog Vladinog ureda, a što već ne ostavlja mnogo slobodnog vremena.
Krajem 2021. godine uspjeli ste objaviti znanstveni rad Romi u Stupniku: primjer demografskog i socioekonomskog položaja Roma uoči Drugog svjetskog rata, a vaša su istraživanja inspirirala i kustosice Romskog edukacijsko-kulturnog centra za pripremu i postavljanje izložbe „In memoriam – osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma“. Jeste li objavom rada ostvarili što ste planirali i koliko vam znači takvo postignuće?
To da sam svojim radom uspio potaknuti neki broj naših sugrađana da se zainteresiraju za ovo zanemareno pitanje stradanja Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata doista me veseli i kao profesionalca i kao čovjeka. Po tom pitanju veliki je doprinos i mog kolege i prijatelja Danijela Vojaka koji je tome posvetio cijelu svoju karijeru. Drago mi je da je na temelju studije i znanstvenog članka određeni broj mladih znanstvenika pristupio istraživanju neistražene teme stradanja Roma na području NDH. Također bih izdvojio i ono što je učinio Savez Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ i prije svega zastupnik Veljko Kajtazi, a to je izgradnja Memorijalnog centra u Uštici. I po pitanju komemoriranja naših predaka čiji je život završio na jedan gnjusan i nepravedan način opet smo predvodnici, ne samo u Europi, već i u svijetu. Na istraživanja u arhivima motivirala me želja da rasvijetlim prošlost naših predaka jer sam i sam pripadnik romske nacionalnosti. Želio sam svima objaviti da je među Romima tada bilo onih koji su živjeli bolje i bili bogatiji i onih koji su živjeli lošije, ali su bili sretni s onim što imaju i koji su svi jednako zaslužili da se prema njima ponaša kao prema svakom drugom čovjeku i da se njihovo stradanje ne može i ne smije zaboraviti.
Nakon mnogo godina zaista bogatog osobnog i profesionalnog iskustva, biste li išta promijenili da se možete vratiti u prošlost?
Mislim da ne bih. I sve loše što mi se dogodilo, nečemu me naučilo. Od onih prvih dječačkih ljubavi, razočaranja i svih kasnijih prepreka u životu… Ne bih ništa promijenio. Čovjek mora biti sretan s onime što mu je zapisano. Tu smo da izdržimo i dobro i loše. Kada s vremenskim odmakom pogledamo na ono loše što nam se dogodilo shvatimo da smo i iz toga mnogo naučili. Zato bih u ovoj godini, koja je na svom početku, želio zdravlja i malo više vremena koje ću moći provesti s obitelji, a isto bih poželio i svim čitateljima. Dakle, svima želim puno zdravlja, radosti, obiteljske sloge i nade u bolje sutra. Ništa nije nesavladivo za čovjeka, pa tako, dakle, i za cijelu romsku zajednicu.
