David Oršuš bio je jedan od sudionika ovogodišnje, druge po redu, Ljetne škole suočavanja s prošlošću koja se održala od 13. do 15. srpnja 2022. Njegov je esej Nikad zaboravljeni, koji je napisao kao dio obaveznog zadatka za sve polaznike, nagrađen kao najbolji i pročitan na komemoraciji u Uštici 2. kolovoza povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida tijekom Drugog svjetskog rata/ Samudaripena, a tom smo prigodom s dobitnikom i porazgovarali.
Kako si se odlučio za sudjelovanje u Ljetnoj školi suočavanja s prošlošću?
Prošle godine su neki moji kolege sudjelovali u prvoj Ljetnoj školi suočavanja s prošlošću koju je organizirao Savez Roma u Republici Hrvatskoj ”KALI SARA” i bili su oduševljeni programom tako da kada sam ove godine na stranicama Saveza ”KALI SARA” i na Phralipenu vidio poziv za prijavu nisam oklijevao ni trenutka. Nakon završene škole imam samo riječi pohvale za organizatore i za predavače, posebno za kustosicu Dunju Jakopović, a koji su nam omogućili da se educiramo o povijesnim stradanjima Roma i drugih naroda. Programom su obuhvaćeni obilasci JUSP Jasenovac, Romskog memorijalnog centra Uštica, spomen-područja u Mariji Gorici te spomen-područja u Škabrnji gdje je 18. studenog 1991. na početku Domovinskog rata izvršen pokolj civila i hrvatskih branitelja. Na Ljetnoj školi saznao sam puno, za mene nepoznatih, informacija, stekao nova znanja, a o punom srcu emocija da i ne govorim.
Kako si pristupio pisanju eseja, koju si poruku želio prenijeti i kako se osjećaš kao dobitnik Nagrade za najbolji esej?
Presretan sam osvajanjem ove Nagrade jer mi je to potvrda da sam kroz esej uspio prenijeti svu silinu emocija koje su me obuzele, ali ih i obogatiti stečenim znanjem, sve u želji da prikažem kako današnje generacije osjećaju patnju i strahote koje su se dogodile, a koje za nas Rome predstavljaju međugeneracijsku traumu. Nakon završenog edukativnog programa trebalo mi je nekoliko dana da ”dođem k sebi” i da se umiri tuga i osjećaj nemoći zbog svih učinjenih nepravdi. Krenuo sam dodatno istraživati, posudio sam knjige u Središnjoj knjižnici Roma i pregledavao dostupne video-materijale s ovom tematikom nakon čega moram reći, iz vlastitog iskustva, da Romi premalo znaju o svojoj povijesti, ali bez obzira na to snažno osjećaju proživljeni strah koji je prenesen i na mlađe generacije. Samudaripen za nas predstavlja našu patnju, ali i ujedinjenje svih Roma bez obzira na različitosti.
Ove godine upisuješ treću godinu studija sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, pa možeš li nam reći jesi li oduvijek znao da nakon završene osnovne i srednje škole želiš nastaviti visokoškolsko obrazovanje?
Još tijekom pohađanja osnovne, a zatim i srednje škole u Međimurju znao sam da želim nastaviti školovanje i dodatno si omogućiti izgradnju kvalitetne profesionalne karijere. Među prijašnjim generacijama u mojoj okolini odluka o nastavku školovanja nije bila uobičajena jer je u tradicionalnom životu Roma izgradnja vlastite obitelji i traženje posla nešto uobičajeno, ipak moja je generacija preispitavala je li bolje odmah krenuti raditi ili nastaviti obrazovanje. Svi oni koji su, kao i ja, donijeli odluku da žele upisati visoka učilišta i fakultete danas vide da su dobro odlučili jer to je jedini put za otvaranje nekih drugih novih vrata u drugačiji svijet s više mogućnosti. Dolaskom u Zagreb na studije krenuo sam stvarati novu mrežu poznanstava i kvalitetnu suradnju sa širim krugom ljudi. Zadovoljan sam dosadašnjim uspjehom na Zdravstvenom veleučilištu, sve sam ispite položio u roku i to prvenstveno zahvaljujući dobrom predznanju koje imam iz Srednje medicinske škole u Čakovcu gdje su profesori zaista bili odlični tako da na fakultetu samo nadograđujem svoje znanje.
Odakle crpiš motivaciju i volju za aktivistički rad i volontiranje kojima se baviš pored studiranja?
Svaki Rom ili Romkinja kad odlaze iz svog mjesta na studiranje u neki veći grad osjećaju potrebu za aktivističkim radom i volontiranjem jer nam boravak u novoj sredini još jasnije pokaže kakve su zapravo potrebe romske zajednice i u čemu su sve razlike i manjkavosti u odnosu na život opće populacije. To nas dodatno motivira. Tako je bilo i u mom slučaju. Dolaskom u Zagreb postao sam potpuno svjestan koliko su životni uvjeti u romskim naseljima zaista loši, koliko je pomoći potrebno na svim razinama, primjerice kolika je neiformiranost i neobrazovanost zajednice.
Između ostalog, uključio sam se u rad Saveza Roma u Republici Hrvatskoj ”KALI SARA” i to ponajviše u njegov kulturno-informativni sektor, u aktivnosti Romskog edukacijsko-kulturnog centra, redakciju Phralipen i Radio Kali Sara Hrvatska kako bih i sam više doprinio boljoj informiranosti Roma, ali i kako bi široj društvenoj zajednici svi zajedno pokazali da postoje pozitivne priče i da su i one dio realnosti iako se o njima rijetko može ćuti iz ostalih medija. Uglavnom su medijski tekstovi o Romima bazirani na stereotipima te se fokusiraju na loše događaje i incidente pa ispada da se ništa dobro u romskoj zajednici ne događa, što nije istina. Premalo se piše o aktivnostima, projektima i programima u kojima sudjeluju mladi, primjerice o Kongresu mladih Roma koji će se održati i ove godine krajem mjeseca rujna i početkom listopada, treću godinu zaredom, a kojem će prisustvovati mladi iz cijele Hrvatske te gosti iz Srbije i Makedonije. Organizacijski odbor čine moji kolege koji su pokazali kako su itekako uspješni u organizaciji i realizaciji. Na njih sam posebno ponosan, baš kao što su i oni ponosni na mene zbog osvojene Nagrade za najbolji esej na temu Samudaripena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
