Ustaški režim i sudbina bosanskohercegovačkih Roma

0
36
Foto: SRRH "KALI SARA"

Sanja Gladanac-Petrović magistrirala je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na temu Državno školstvo u Velikoj župi Vrhbosna u Drugom svjetskom ratu sa akcentom na njegov ideološki sadržaj te 2020. godine doktorira obranom disertacije Nepoželjni na području Bosne i Hercegovine za vrijeme uprave Nezavisne Države Hrvatske. Od 2008. godine radi u Institutu za historiju univerziteta u Sarajevu. U svom radu Sudbina bosanskohercegovačkih Roma u kontekstu njihove ambivalentne nepoželjnosti za ustaški režim, a koji je predstavila na međunarodnoj konferenciji “Romi kao indijska dijaspora – neraskidive veze“ povodom Svjetskog dana Roma, autorica prikazuje kako su Romi, iako u zakonodavnom smislu označeni kao nepoželjan rasni element, za ustašku vlast suštinski bili “socijalni problem”.

Poznato je da se o genocidu nad Romima tek posljednjih godina počelo više istraživati i pisati te da je on bio gotovo “istrgnut” iz povijesti. Kako ste se vi počeli baviti tom temom?

Ja sam se zaposlila na Institutu za historiju odmah nakon diplomiranja, imala sam sreću da se tada tražilo pet novaka odnosno asistenata. Kao zaposlenik Instituta imala sam obavezu da akademski napredujem. Na magisteriju sam se bavila državnim školstvom na teritoriji Velike župe i Vrhbosne odnosno onog područja oko Sarajeva, Rogatice, Višegrada i Čajniče odnosno od Sarajeva pa prema istočnoj Bosni. Pokušala sam propitati koliko je školstvo bilo ideologizirano, što se željelo poručiti kroz to školstvo te kako je naraštaj mladih Hrvata trebao izgledati prema viziji ustaškog režima. Dakle, istraživanjem izvorne građe pokušavam pokriti neka pitanja, a koja su bila vezana za moje istraživačke projekte i Bosnu i Hercegovinu.

Kroz taj magistarski rad smo mentor i ja uvidjeli da postoji stvarno drugačiji odnos vlasti prema nekim skupinama koje su bile nepoželjne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dosta smo analizirali udžbenike s naglaskom na udžbenike historije. Proučavala sam kako je prikazivana historija Hrvatske, spominju li se Srbi, Jevreji, Romi i neki drugi. Onda sam uvidjela da spominjanje Roma nema, što mi je bilo očekivano. Jevreji se spominju stereotipno, kao oni koji su uvijek nešto mutili, bili uz vlast te živjeli na račun drugih dok su Srbi bili neprijatelj broj jedan ustaškog pokreta. Jevreji i Romi su se naknadno pojavili u toj ideologiji, i to krajem 1930-ih godina.

Spomenuli ste sada da ste se tijekom izrade magistarskog rada bavili i podacima na koje ste naišli, a koji su govorili o tome kako treba biti jedan Hrvat prema viziji ustaškog režima.

Da, to je nacionalno osviješteni Hrvat, odgajan u ustaškom duhu, te se provlači da je on katolik ali ne nužno. On je dakle netko tko cijeni patrijarhalne vrijednosti, a u tim udžbenicima i čitankama, posebno za djecu mlađih i manjih školskih uzrasta prikazivana je porodica i uvijek na čelu porodice djed ili otac za stolom. Sa strane su prikazana djeca, a majka je tu kao domaćica. Žena odnosno majka je stavljena na pijedestal, ona je ta koja čuva porodicu, a muškarci su prikazivani više onako stereotipno muški – kao netko tko brani domovinu. Također, izraženo je poštovanje poglavnika i poštivanje cijelog sistema jer je poglavnik nepogrešiv, on vodi narod tamo gdje trebamo stići, u neku bolju budućnost. Naglašeno je odricanje individualizma jer je individualizam vrijednost koja se veže za taj liberalni demokratski poredak dok ustaše više njeguju kolektivizam. Uvijek interes kolektiva ispred ličnog interesa koji se tek kasnije nekad treba zadovoljiti ako ima prostora. Naravno, provlači se i tema odbrane domovine, što je opet razumljivo obzirom na ratne okolnosti.

Kako su Romi prikazivani u materijalima do kojih ste došli tijekom svog istraživanja?

U prvom planu su uvijek bili Srbi. Međutim, onda kad nastaje Nezavisna Država Hrvatska pod pritiskom suradnje s nacističkom Njemačkom, ustaše jednostavno počinju s paralelnim rješavanjem srpskog pitanja rješavati i jevrejsko pitanje. Srba je bilo skoro dva milijuna na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske i to je pozamašan broj koji nije bilo moguće riješiti preko noći. S Jevrejima je bilo drugačije, njih je bilo oko četrdesetak hiljada. Romi su bili toliko marginalizirani da ja kad čitam novine, recimo Sarajevski novi list koji je izlazio u Sarajevu od 1941. do 1945, pronalazim samo sedam članaka u kojima se spominju Romi. Zanimljivo je da u tim člancima oni nisu predstavljeni nekim teškim pridjevima nego su to bili članci u kojima se spominju upadi na privatna zemljišta – pljačkaši, koji su bili Romi, upali su u neku kuću, odnijeli zlato, i onda se to predstavljalo kao kriminalni element vezan uz cijeli narod. Riječ je o malom članku koji govori kako se radnja dešava u Sarajevu, a onda potom nalazim isti članak, samo što umjesto Sarajeva pišu Zavidovići. Zanimljivo da se oko maja 1942. godine pojavljuju jedan do dva članka koji govore da Romi “vole ukrasti”. To je događalo u službi politike kada je javnost trebalo podsjetiti da su oni takvog ponašanja i da je normalno da ih se vlast riješi, odnosno da ih skloni.

Da Romi nisu pasivno trpjeli odvođenje i ubijanje poznato je i iz radova drugih vaših kolega koji se bave ovom tematikom. Jeste li vi došli do nekog takvog primjera otpora romske zajednice?

Ja sam u svom radu više pratila politiku. Ja nisam tako duboko istraživala Rome kao recimo kolega Vojak, ali sam pratila stvari odozgora, od države koja je provodila politiku prema Romima. Oni su znali da su Romi, da su drugačiji, njima je bilo bitno u tim dokumentima u kojima se obraćaju vlastima dokazati da oni tu žive, imaju kuće i da su dijelom društva. Uz to, pokušali su dokazati da imaju stalno zanimanje kao izvor prihoda, i da ne žele biti na teret državi, ali i da su dobro prihvaćeni od okoline. Na tim činjenicama su gradili svoju argumentaciju i tražili zaštitu.

Nijednoj vlasti nije bila draga skupina koja se kreće, koju ne možeš uhvatiti, pa su oni htjeli dokazati da njeguju sjedilački način života. ‘Pa nismo mi bili ti drugi, mi smo se priviknuli. Sve smo učinili da se asimiliramo i u čemu je sada naša nepoželjnost?’, pitali bi se. Tražili su zaštitu države. U tom smislu možemo govoriti o nekim građanskim pravima.

Stereotipima i predrasudama o Romima koji su percipirani kao oni skloni neradu, kriminalu i kojima se ne može vjerovati stvarana je slika o takozvanom “romskom kriminalnom genu” koji je bio osnova za genocid koji je uslijedio. Kako se radila razlika između Roma i Židova u kontekstu njihove nepoželjnosti?

Vlast je donijela zakon prema kojem su Romi bili nepoželjni i da ne pripadaju europskoj rasnoj zajednici, a što je bilo već slučaj i kroz 1920-te i 1930-te godine. Tražili su objašnjenja po raznim publikacijama, ali je nemoguće pronaći definiciju romske ciganske rase. U slučaju Jevreja to je bila najčešće vjera. Jevreji su pokušavali promijeniti i vjeru, ali ti i dalje ostaješ Jevrej. Ono što je zanimljivo da su u slučaju Jevreja postojali polu-Jevreji, kod kojih je jedan roditelj Jevrej a drugi arijevac. Iz takvog braka proizlazi osoba kao mješanac, a ako ste se oženili Jevrejkom i napustili jevrejsku vjeru u vama je prevladala arijevska rasa, vi se smatrate mješancima arijevcima, te imate sva prava koja proizlaze iz tog statusa. Slučaj Roma nije bio takav, nije postao takav status. Nisi mogao biti Rom mješanac iako je bilo ljudi čiji su roditelji bili Romi i arijevci, ali zakon to ne prepoznaje,  za razliku od Jevreja gdje je osoba mogla biti Jevrej s počasnim arijevstvom. Vidimo tu distinkciju da Romi nisu bili podjednako tretirani. Pošto je tumačeno da Romi ustvari imaju kriminalni element onda je vlast da bi to potencirala i dokazala tvrdila da je to razlog zašto im navodno nije dala status polumješanca jer bi miješanjem s drugima oni širili taj svoj kriminalni gen u hrvatskom društvu. Dakle, bilo je samo bitno ljudima podcrtati da su oni kriminalni, da imaju remetilački faktor, kad ti uđu u selo prave ti problem. Vlast je inzistirala na tom kriminalnom elementu u slučaju Roma, dok je kod Jevreja uvijek bio rasni element, da kvare rasu.

Diferencijacija romskih skupina, poput onih nomadskih i sedentarnih, bila je važna u tom razdoblju jer je pripadnost određenoj skupini označavala i dugoročni tretman prema istima. Progoni i diskriminacija kao i ekonomske poteškoće vežu se uz nomadske Rome koji su se ionako u depriviranom položaju tada našli u još težem položaju. 

Tako je, oni su bili u toj hijerarhiji romske zajednice nepoželjni. Oni su bili ti prema kojima je vlast ustvari provodila cijelu tu politiku jer im je bilo u interesu da ih negdje stacionira, da ih može kontrolisati. Vlast je od 3. jula 1941. počela popisivati Rome i upravo su ih u tom popisu dijelili na sedentarne i nomadske Rome. To je sve bilo u svrhu kolonizacije. Nomadski Romi su uhapšeni i odvođeni u logore, a angažmanom muslimanskih uglednika bijeli Romi su isprva bili pravno zaštićeni. Ministarstvo unutrašnjih poslova izdaje nalog te bijeli Romi političkom odlukom postaju arijevci. Ta politička odluka pružila im je i status i da kao takvi uživaju sva građanska prava i zaštitu države. Prema nomadima se provodi politika hapšenja i oduzimanja njihove imovine koja je bila, da tako kažemo, bezvrijedna ili jako malo vrijedna. Ali tada je državi to bilo manje bitno, cilj je bilo oduzeti sve što su pronašli, staviti na dražbu i prodati.

Sedentarni Romi jesu uslovno rečeno bolji prošli jer su neki od njih uspjeli preživjeti. Zbog etničke mimikrije jako je teško tvrditi broj Roma i koliko ih je uspjelo preživjeti. Mi možemo samo nagađati o uspjehu akcije tih muslimanskih uglednika koji su se založili za bijele Rome jer maja 1942. godine slijedi kratki telegram u kojem se kaže da se trebaju svi Romi pohapsiti. Nema tu nikakve distinkcije, nisu ih razlikovali ni po kakvoj osnovi nego su trebali biti uhapšeni i odvedeni u logore. Sad je pitanje jesu li vlasti zaista mislile na sve Rome ili su mislilii samo na one koji nisu bili sedentarni. Tu imamo onda Zeničku rezoluciju u kojoj bosanskohercegovački uglednici muslimani zahtijevaju prestanak progona Roma, no problem s tom rezolucijom je što je jasno podcrtala razliku između dvije romske skupine. Tu vidim problematičnost rezolucije koja se vrlo često i pogrešno smatra rezolucijom koje je stala u zaštitu Roma. Da, stala je u zaštitu jednog dijela Roma, ali nažalost stavila metu na čelo drugoj skupini Roma.

Vrlo je zanimljivo kad ste u svom izlaganju spomenuli odnosno usporedili  Bijeljinu i Sarajevo, dva bosanskohercegovačka grada koja su imala drugačiji tretman prema Romima.

Državne vlasti donijele su Zakon o rasnoj pripadnosti prema kojima je jasno naznačeno da Jevreji i Romi nisu arijevci. U svim ostalim zakonima koje mi smatramo rasnim u kojima se ljudi dijele i po tom nekom rasnom kriteriju spominju se uvijek Jevreji odnosno Židovi i ine osobe nearijevskog podrijetla. Spominju se ine osobe, ali ne spominju Rome što je jako interesantno, a što govori o njihovoj marginalnosti, toliko su nebitni za to društvo da ih nema potrebe ni spominjati. Tako da su oni jedino spomenuti u Zakonu o državljanstvu i Zakonu o rasnoj pripadnosti, a u ostalim zakonima u kojem se jasno spominju Jevreji oni su podvučeni pod ostale odnosno ine. Oni su bili tako nevidljiva zajednica i nebitna da je bilo bitno samo se refererirati na njih kao one problematične za lokalnu zajednicu. Postojao je državni zakon, a onda su lokalne zajednice donosile neke svoje odredbe pa tako u Bijeljini koja je bila općina s najvećom romskom populacijom u Bosni i Hercegovini tamošnje vlasti naređuju da Rome treba označiti, javno su bili stigmatizirani odnosno žigosani. U Sarajevu takve odredbe nije bio kao niti antiromskih mjera.

Našla sam jedan nalog u kojem se kaže da se trebaju popisati Romi Srbijanci odnosno Cigani-Srbijanci, to su ustvari ti nomadski Romi koji su došli s one strane Drine, nisu domaći Romi. To mi je bilo pokazatelj da se pravi ta neka distinkcija između njih.

Možete li se ovdje zadržati još malo na ulozi vjerskih zajednica i objasniti njihovu ulogu i doprinos u ovom povijesnom razdoblju?

Srpska pravoslavna crkva ukinuta je 1931. godine, a  1942. godine se uspostavlja Hrvatska pravoslavna crkva koja ni po čemu ne istupa i ona je u stvari pod kontrolom države. Što se tiče Islamske zajednice ona reagira u smislu zaštite svojih su-vjernika, odnosno ona je uvijek kada govorimo o Romima imala taj jedan istup koji je bio u vezi s dolaskom delegacije bijeljinskih Roma. Dakle, Romi u Bijeljini su se požalili da su javno stigmatizirani jer ih država obilježava i počinje ih popisivati i to su naznake da država nešto planira s njima. Oni su došli u Sarajevo i obratili su se Islamskoj zajednici za neku vrstu zaštite i njihove su žalbe naišle na razumijevanje. Jer realno, muslimani su se bojali da u nekom trenutku ta rasna definicija bijelih Roma koji su se deklarirali kao muslimani ne bude proširena na ostale muslimane i da li iz tog straha ili jednostavno iz osjećaja zaštite prema svojim su-vjernicima Islamska zajednica formira jednu komisiju sastavljenu od teologa, pravnika i historičara. Zadatak Komisije bio je da propita i da zauzme argumentiran stav po pitanju rasnog porijekla bijelih Roma te možemo li ih smatrati dijelom naše zajednice ili ne. Ta komisija se u svom elaboratu pozvala na istraživanje iz 1897. godine koje je objavljeno u Glasniku Zemaljskog muzeja. U tom radu se vidi da autor smatra bijele Rome odnosno bosanskohercegovačke Rome etnički drugačijima, posebnima. U jednom dijelu on kaže da su oni arijevci indoeuropske germanske rase. Znači on njih još krajem 19. stoljeća tako definira. To im je bila odlična prilika da se uhvate za tu argumentaciju. U vezi s tom pričom angažirali su se i muslimanski politički dužnosnici. Reagirao je i poglavnik Ademaga Mešić te povjerenik za Bosnu Hakija Hadžić i cijela je ta priča u tom trenutku dobila ne samo vjerski ton jer je islamska zajednica napad na bijele Rome smatrala napadom na muslimane već i politički ton. Upravo iz želje da umiri i muslimansku zajednicu koja nije malobrojna, a s namjerom da dobije njihovu podršku vlast je jednostavno prihvatila tu ponuđenu argumentaciju i 30. augusta proglasila čuvenom političkom odlukom bijele Rome arijevcima.

Istražuje li se tematika stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini?

Ne, nažalost. Nedavno sam imala intervju s jednim kolegom koji radi neko istraživanje za Auschwitz, a po pitanju Roma i koliko je priča o Romima prisutna u javnom prostoru, koliko je prisutna memorijalizacija romskog stradanja i slično. Tada sam malo više čitala portale i malo više o tome razmišljala. Jako malo historičara se bavi tom temom, ja znam samo za još jednog kolegu koji se bavi nacionalnim manjinama u međuratnom periodu i koji spominje Rome, a za druge istraživače ne znam. Tema je iznimno marginalna. U suštini ni sama romska zajednica nije angažirana po tom pitanju da pokaže javnosti i da ukaže na svoje stradanje u Drugom svjetskom ratu. Ne postoji nikakav memorijal, spomenik ili ploča, nešto što bi ukazalo da su ovdje Romi stradali. Dakle, velika je odgovornost na vlastima, ali još je veća na romskim zajednicama.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime