Lilyana Kovatcheva: Ni jedna nagrada nije mi pružila toliko radosti u srcu kao Nagrada za životno djelo Šaip Jusuf

  • RomanichibRomanichib
  • 0
    85
    Foto: Ognjen Karabegović

    S Lilyanom Kovatchevom, dobitnicom ovogodišnje Nagrade za životno djelo Šaip Jusuf, razgovarali smo za vrijeme njezina boravka u Zagrebu od 3. do 5. studenog kada je sudjelovala na Međunarodnom simpoziju o romskom jeziku.

    Želim ispričati svoju životnu priču koja se tiče mog materinjeg jezika jer on u velikoj mjeri odražava moj identitet, rekla nam je na samom početku i dodala: Moj materinji romski jezik govori o mom porijeklu, o mojoj kulturi, običajima i tradicionalnim vrijednostima. Sa svojim roditeljima nikada u životu nisam razgovarala ni na jednom drugom jeziku osim na romskom. Primjerice, svih godina rada u Ministarstvu obrazovanja Republike Bugarske na mjestu glavnog stručnjaka u Centru za obrazovnu integraciju djece i učenika manjinskih nacionalnosti moji kolege su znali da kad Lilyana na telefon govori romski to znači da razgovara s mamom ili tatom.

    Osamdesetih godina u Bugarskoj manjine nisu bile službeno priznate. Nije bilo Roma ni Židova ni drugih naroda, već su postojali samo Bugari, objašnjava Lilyana. Ove manjinske grupe naroda potpuno nespremno dočekale nove zakone koji su doneseni devedesetih godina, a koji su im omogućili da govore i pišu na svom materinjem jeziku. Vijeće ministara bugarske Vlade 1994. godine donijelo je Odluku br. 183 kojom se omogućava učenje materinjeg jezika u školama svim učenicima kojima bugarski nije prvi jezik. Naše znanje baziralo se na bugarskoj povijesti i tradiciji i bugarskom jeziku, a svoju smo povijest i kulturu te svoj jezik poznavali tek površno. Zakon nam je omogućio da učimo romski kao materinji jezik, ali nismo imali nikakvih mogućnosti da to i ostvarimo jer je trebalo ostvariti niz preduvjeta.

    Lilyana Kovatcheva prihvatila se tog zadatka inspirirana susretom s Levom Tcherenkovim (1936 – 2016) iz Rusije. Opisujući taj susret Lilyana je rekla: Tcherenkov je bio jedan od najvećih stručnjaka za romski jezik, a cijeli svoj život radio je s Romima i za Rome. Studirao je na Sveučilištu u Moskvi, radio i surađivao s brojnim institutima za jezične znanosti te do kraja života radio kao viši istraživač Ruskog instituta za očuvanje kulturne i prirodne baštine u Moskvi. Bio je prvi čovjek u Rusiji koji je istraživao romske dijalekte i napravio njihovu klasifikaciju. U razgovoru s njim prvi sam puta čula čovjeka koji tako tečno i na takvom znanstvenom nivou priča na romskom jeziku i o romskom jeziku. Nama koji smo ga slušali postavio je nekoliko pitanja, a temeljem naših odgovora na romskom jeziku odmah je prepoznao kojoj grupi Roma pripadamo. Meni je nakon samo dvije moje rečenice rekao: ‘Ti si porijeklom iz romske skupine Arlija’. Ostala sam šokirana i prvi puta sam shvatila koliko je jezik značajan za identifikaciju svakog čovjeka. To je za mene bio prijelomni trenutak u kojem sam donijela odluku da ću raditi na pripremama za edukaciju romskog jezika, kao i na samoj edukaciji djece i od tada do danas nisam prestala.

    Foto: Phralipen

    Lilyana Kovatcheva je 15 godina radila na pripremi tiskanih materijala, udžbenika i knjiga koje bi služile za izvođenje nastave romskog jezika te na pripremi edukativnih materijala za osposobljavanje i pripremu učitelja koji bi podučavali djecu. Od 2003. godine učenje romskog jezika uključeno je u školski kurikulum, a te iste godine na Sveučilištu Veliko Trnovo uveden je poseban smjer Pedagogija s romskim jezikom.

    Romska zajednica u Bugarskoj, prema službenim i neslužbenim podacima, broji oko 800.000 pripadnika što čini 11% ukupnog stanovništva zemlje. Oko  80%  bugarskih Roma koristi romski kao materinji jezik. Cilj njihovog podučavanja nije usvajanje samo određene varijante romskog jezika, već stjecanje znanja o ostalim romskim jezicima koji se govore u Europi. Poželjno je međunarodno povezivanje u pripremanju tekstova i materijala za učenje te općenito za čitanje, čak i kada je očito da je izvor materijala prije svega određen regionalno, nacionalno ili lokalno.

    Romski jezik je stoljećima postojao samo u govoru jer Romi nisu pisali o sebi, a što je najvećim djelom bila posljedica ekonomskog, društvenog i političkog stanja u Europi u doba feudalizma kada su se Romi naseljavali u Europi. Objašnjavajući tu činjenicu prof. Ljatif Demir rekao je kako se temeljem toga u društvu stvorila premisa da Romi ne posjeduju moć pisanja. Ipak, u novijoj povijesti među Romima su se pojavili vrhunski književni autori, pisci i pjesnici poput, primjerice Rajka Đurića ili Jovana Nikolića. Lilyana Kovatcheva je istaknula kako se u posljednjih dvadesetak godina romsko izdavaštvo intenziviralo te kako se, osim knjiga, u gotovo svim europskim zemljama objavljuju barem 3 časopisa na romskom jeziku. I sama je autorica 4 knjige o kojima s ponosom govori: To su knjige u kojima je priča povezana s dokumentarnom građom, a objavila sam ih na romskom jeziku u periodu od 1999. do 2015. godine. U prve dvije knjige pišem o velikanima romske povijesti i sadašnjosti koji su dali iznimno doprinijeli razvoju naše kulture i jezika, primjerice Šaipu Jusufu i Šakiru Pašovu, a među njima su i žene, primjerice romska aktivistica i borac za ljudska prava Agnes Daroczi te bugarska spisateljica i pjesnikinja Sali Ibrahim, što svakako želim dodatno istaknuti. Treća je knjiga zbirka romskih poslovica, priča, izrijeka i gatalica kao izvora za proučavanje narodne psihologije, a četvrta i posljednja knjiga nastala je iz građe koju sam prikupila za svoju doktorsku disertaciju na temu kulture, tradicije i običaja u romskoj zajednici, a kojom sam stekla titulu doktora etnologije te postala član Bugarske akademije znanosti.

    U nastavku razgovora Lilyana Kovatcheva vratila se ponovo na temu romskog jezika želeći još jednom naglasiti kako upravo romski jezik znači i opstojnost romskog naroda. U različitim državama Romi imaju različiti status, ali njihova međusobna komunikacija ima zajedničke korijene. Među sobom se jako dobro razumiju bez obzira na dijalekte koje govore ili na tuđice u jeziku koje su preuzeli tijekom stoljetnih migracija. Svi su dijalekti jednako vrijedni, naglasila je Lilyana i dodala kako jednako značajno doprinose bogatstvu romskog jezika, bez obzira na to što su neki dominantniji u smislu rasprostranjenosti zbog razlike u brojnosti pojedinih romskih grupa.

    Foto: Ognjen Karabegović

    Tijekom razgovora Lilyana Kovatcheva se osvrnula i na svoj boravak u Zagrebu kao i na sudjelovanje na Međunarodnom simpoziju o romskom jeziku istaknuvši kako je istim povodom boravila u Zagrebu i 2009. godine kada se obilježavao prvi Svjetski dan romskog jezika 5. studeni. Moram priznati da sam tada bila poprilično oprezna i pomalo skeptična, rekla je i objasnila: U romskoj su zajednici postojale brojne inicijative i dogovori vezani uz različite zajedničke međunarodne aktivnosti na području romskog jezika i kulture, ali ni jedna nije ostvarila značajnije rezultate. Ovo što su ostvarili Romi u Hrvatskoj uz inicijativu gospodina Veljka Kajtazija kojeg iznimno cijenim zbog njegove neumorne volje, upornosti i rada te Savez Roma “KALI SARA” uzor je svim ostalim Romima diljem Europe i svijeta. Stoga im izražavam svoju duboku zahvalnost. Obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika postalo je tradicija i širi se u mnogim drugim zemljama.

    Na ovogodišnjem obilježavanju Svjetskog dana romskog jezika Lilyana Kovatcheva dobila je Nagradu za životno djelo Šaip Jusuf za svoj dugogodišnji rad i doprinos u razvoju romskog jezika i kulture. S obzirom na moje godine, tijekom svog radnog vijeka dobila sam brojne nagrade i priznanja, još kao mlada učiteljica, kao romska aktivistica i kao ekspert u Ministarstvu obrazovanja Bugarske, ali ni zbog jedne nisam osjetila toliko radosti u svom srcu kao za ovu jer je ona vezna uz moj materinji jezik. Radujem se kao da mi je prva u životu i velika mi je čast. Predstoji mi još godina dana do odlaska u mirovinu, ali još uvijek imam volje nastaviti rad s mladima, a imam i ideja o načinu na koji ih potaknuti da rade i kao volonteri. Za romsku zajednicu takav je rad nužno potreban. Sve češće mladi odlaze na studije u druge zemlje i uče strane jezike koji im svakako trebaju za komunikaciju, socijalizaciju i edukaciju u tim zemljama. To u potpunosti razumijem i podržavam, pa i sama govorim 5 jezika, ali želim ih naučiti da nikada, baš nikada ne zaborave svoj materinji romski jezik.

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime