Suvremena genetska istraživanja potvrdila su ranije lingvističke i antropološke teorije da Romi dolaze s prostora sjeverozapadne Indije, smjestivši njihovu pradomovinu na prostor povijesne pokrajine Punjab (Pandžab). Danas je Punjab podijeljen između istočnog indijskog dijela i zapadnog pakistanskog te predstavlja mozaik različitih tradicija, kultura i vjera.
Zemlja pet rijeka
Naziv Punjab perzijska je varijanta starog naziva za regiju, Zemlja pet rijeka, koja unaprijed označava plodnost ovog prostora koji se proteže od obronaka Himalaje na istoku i sjeveroistoku do polupustinje na jugu. Centralni dio regije čini visoravan s pet pritoka rijeke Ind, čiji izvor se nalazi u podnožju planinskih lanaca, a koje naplavljuju ravnicu donoseći minerale, mulj i ilovaču, čineći Punjab jednom od najplodnijih područja na Zemlji. Punjab proizvodi veliki postotak hrane za indijsko i pakistansko tržište, a zemlja s obje strane granice spada u infrastrukturno najrazvijenija područja obje države pa u potpunosti opravdava naziv „Žitnica Indije“. Među kulturama prednjače žitarice, posebice pšenica i riža, a uzgaja se još i pamuk, šećerna trska, razne vrste voća i povrća.
Uz plodno tlo, veliku ulogu igra i raznolika klima regije, koju karakteriziraju tri godišnja doba i dva prijelazna razdoblja. Tijekom vrućeg razdoblja temperature dosežu i do 49 stupnjeva, dok su zime relativno blage. Između ljeta i zime nalazi se razdoblje monsuma, perioda jakih kiša, zaslužnog za vodeno bogatstvo regije.
Područje velikih civilizacija i povijesnih prevrata
Punjab je tradicionalna postojbina Indoarijanskih naroda, ali brojne invazije iz centralne Azije i s Bliskog Istoka oblikovale su povijest ove regije. Punjab je kolijevka jedne od najstarijih kultura južne Azije, Civilizacije doline Inda, jedne od tri visoko razvijene kulture brončanog doba, koja se prostirala od današnjeg Afganistana do zapadne i sjeverozapadne Indije. Kulturu su odlikovala velika urbana središta, planski građena, zgrade od opeke, razvijeni sustav navodnjavanja i isušivanja tla, napredna metalurgija i obrti te su njezini nosioci imali i vlastito pismo, koje još uvijek nije dešifrirano.
Za vrijeme starog vijeka regiju su napadali i osvajali Perzijanci, pod vodstvom Kira Velikog i njegovog sina Darija. Do rijeke Ind došao je i Aleksandar Veliki, što je ostavilo traga ne samo u kulturi regije, nego i u kulturi antičke Grčke također. Dijelovi Punjaba bili su u sastavu različitih kraljevstava koje su uspostavili strani osvajači, poput Grka, iranskih Skita, Parta (Perzijanaca) i heptalitskih Huna.
Početkom ranog srednjeg vijeka regiju osvaja arapski general te na području Punjaba osniva državu Sind, pod upravom Umayyadskog kalifata. S dolaskom arapske vlasti na područje regije prodire i nova religija, islam.
Egzodus Roma iz Indije neki povjesničari vežu uz napade Mahmuda Ghaznija, početkom 11. st. Njegova dinastija, nazvana po vladajućem gradu Gazniju u današnjem Afganistanu, vladala je područjem do kraja 12. stoljeća.
Razdoblje velikog prosperiteta za regiju vladavina je dinastije Mogula, koji su donijeli relativan mir i rast, šireći islamsku civilizaciju i umjetnost cijelim indijskim potkontinentom, ujedinivši po prvi puta prostor današnje Indije u jednu državu.
Britanska vlast u Indiji
Punjab je 1849. godine anektirala Časna Istočnoindijska kompanija (Honorable East India Company), čime je započela britanska kolonijalna vladavina regijom. Devet godina kasnije, regija prelazi pod direktnu upravu britanske krune.
Kolonijalna vladavina imala je dalekosežan utjecaj na sve vidove života u regiji. S ekonomskog gledišta transformirala je Punjab u jednu od najbogatijih poljoprivrednih područja Indije, snažno unaprjeđujući sustav obrade tla i uzgoj. Uveden je pravni sistem zasnovan na pisanim zakonima, propisima i procedurama. Izgrađena je prometna i komunikacijska mreža, uključujući i poštanski sustav. Također, kolonijalna vladavina odgovorna je za stvaranje profesionalno orijentirane srednje klase, koja je ovisila o novouvedenom britanskom sistemu školovanja.
S druge strane, sveprisutno je bilo iskorištavanje resursa na svim razinama, posebice u kontroli izvoza, financija te prisvajanja prihoda koji je većinom odlazio britanskim bankama. Međutim, dugo očekivano oslobođenje od britanske vlasti donijeti će do jednog od najtraumatičnijih razdoblja u povijesti regije.
Indijska nezavisnost i podjela regije
Odlaskom Britanaca kolonijalna Indija podijeljena je na dvije države, Indiju i Pakistan, a crta razdvajanja dviju novonastalih država presjekla je dvije do tada cjelovite regije, Punjab i Bengal. Ove dvije regije podijeljene se po religijskoj osnovi, dio Punjaba s većinskim muslimanskim stanovništvom, onaj zapadni, pripao je Pakistanu, dok je istočni dio naseljen ne-muslimanskim stanovništvom pripao Indiji.
Između 10 do 20 milijuna ljudi preko noći se našla s krive strane granice, što je uzrokovalo do tada nezapamćenu izbjegličku krizu i migraciju Muslimana iz istočnog Punjaba te ne-Muslimana iz zapadnog dijela regije. Procjenjuje se da se je ukupno 12 milijuna ljudi bilo prisiljeno preseliti. Masovni sukobi i masakri zahvatili su regiju. Izbrisana su cijela naselja i sela, etnički očišćeni gotovo cijeli gradovi, a redovito su napadane i povorke izbjeglica te izbjeglički kampovi. Živote je izgubilo od 200 000 do 2 milijuna ljudi, a kao nestalima se vodilo još 2,2 milijuna. Gotovo svi Muslimani koji su se našli s indijske strane granice preselili su se u Pakistan ili su ubijeni, izuzev enklave na prostoru nekadašnje neovisne kneževine Malerkotla.
Narodi, religije, jezici
Dominantna etno-lingvistička skupina regije su Pandžapci, indoarijski narod koji se služi istočnopandžabskim jezikom. Smatra se da ih ima oko 190 milijuna, od toga 107 milijuna u Pakistanu te 36 milijuna u Indiji. Njihovo društveno uređenje sastoji se od brojnih plemenskih, ekonomskih i socijalnih grupa, nadalje segmentiranih po klanovima i obiteljskim skupinama, koje i dalje slijede podjelu na kaste (jati). Najveće dijaspore Pandžabaca su zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Kanadi.
Dominantni jezik skupine je istočnopandžapski, dok se u pakistanskom dijelu još koristi urdu, a u indijskom hindu. Iako Pandžabci s obje strane granice koriste isti jezik, pišu različitim pismima. U Pakistanu je to „shahmukhi“, modificirana verzija perzijsko-arapskog pisma, kojim se piše s desna na lijevo. U indijskom dijelu regije koristi se „gurmukhī“, standardazirano abugida pismo, kojim se piše s lijeva na desno.
Najveću razlike među Pandžabcima su one religijske. Povijesno, u regiji se prvo prakticirao hinduizam. Širenjem arapske vlasti u 8. stoljeću većina stanovništa u južnom i zapadnom dijelu regije prihvatila je novu religiju, Islam. U 17. stoljeću dio muslimana i hindusa prihvatili su novu religiju – sikhizam, koja je i nastala u Punjabu. Ostale religije koje se prakticiraju u regiji uključuju kršćanstvo te tradiocionalne religije indijskog potkontinenta budizam, zoroastrizam i đainizam. Prije podjele regije između Pakistana i Indije, Muslimani su činili blagu većinu, da bi se 1947. Punjab podijelio upravo po religijskoj osnovi.
Uz brojne kulturne posebnosti ove raznolike regije, najveći utjecaj na modernu globalnu kulturu imala je njezina tradicionalna kuhinja. Punjab je domovina basmati riže i tandoori načina kuhanja, koji se služi glinenom zvonastom peći ukopanom u zemlju. Neka od tradicionalnih jela poput chapatija, naana i tandoori piletine popularna su diljem svijeta.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
