Mnogo se u ovoga mjeseca u svjetskim medijima pisalo o Olimpijskim igrama u Pekingu, kršenju ljudskih prava i zločinima kineske vlade koji se odvijaju u pozadini igara.
Igre su se održale od 4. do 20. veljače, popraćene optužbama na račun kineske vlade zbog zlostavljačke politike prema manjinskim zajednicama, primarno prema ujgurskim muslimanima. Kineskim vlastima predbacuje se da im je nada bila sportski isprati surovu realnost Xi Jinpingovih politika, od napada na civilno društvo do zatiranja slobode medija i prisilnog rada u tzv. kampovima za preodgoj Ujgura. Međunarodni olimpijski odbor i korporativni sponzori igara nisu se, izgleda, puno bavili time podupiru li svojim angažmanom nekritički takve politike i pridonose li kršenju bazičnih ljudskih prava u Kini.
Sport jest politika
Ulje na vatru dodao je glasnogovornik igara Yan Jiarong odbacivši navode o kršenju ljudskih prava među ujgurskim muslimanskim stanovništvom kao laži i inzistirajući na tome da je Tajvan dio Kine. Bivši član kineske delegacije u Općoj skupštini UN-a, spomenuo je tako takozvani prisilni rad u Xinjiangu u odgovoru na novinarska pitanja. Različite nevladine organizacije i grupacije za ljudska prava pak navode da je više od milijun Ujgura podvrgnuto prisilnom radu i preodgoju, a u nekim slučajevima čak i sterilizaciji. Glasnogovornik igara zaključno je, kao krunski argument, dodao da je Kina “protiv politiziranja sporta”.
Treba se ovdje, naravno, zapitati i zašto je baš Kina udarna meta (iako jest nedvojbeno da kineske vlasti jesu odgovorne za zlostavljačku politiku prema manjinama), odnosno – zašto se politike nekih drugih zemalja ne osuđuju na isti način. Možemo za usporedbu razmotriti i organizaciju ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, gdje su godinama eksploatirani migrantski radnici. Procjenjuje se da je najmanje 6.500 migrantskih radnika umrlo otkad je Katar osvojio prava domaćina prvenstva. Mnogi su radnici umrli zbog toplotnog stresa – nepalski radnici tek u dvadesetim i tridesetim godinama života pretrpjeli su alarmantan porast smrti od srčanog udara. Iako je bilo i kritika na račun tog prvenstva, one nisu ni prilično oštre ni prilično opće kao one upućene kineskim vlastima.
Nelagodni vremeplov
Dodatno, korisno je ovdje prisjetiti se začetaka Olimpijskih igara jer je povijest olimpizma doslovno krvava, a takvom su je i začeli i održavali ni manje ni više nego – Europljani.
Pierre de Coubertin, ćaća modernih olimpijskih igara, kao svoju ideju vodilju imao je Rebronzer la France! (Povratiti kolonijalnu slavu Francuske!) i Enrichissez vous! (Obogatite se!). Zalagao se za popularizaciju sporta u kolonijama, kao efikasnog sredstva tlačenja, inzistirao na prirodnom poretkukojim jači tlače slabije, ali slabije se lišava prava da se ujedine i suprotstave tlačenju.
Odbacivao je emancipatorsko nasljeđe francuske revolucije i zalagao se za industrijski feudalizam, bio pristaša Hitlera i nacističke Njemačke. Do kraja je života inspiraciju za svoj olimpizam pronalazio u najkonzervativnijim ideologijama i političkim pokretima, svodeći ideju čovjeka na nacionalističko-militaristički duh. U svom pismu Hitleru 1936. godine, Coubertin se zahvaljuje što je nacistička Nemačka pokazala interes za njegov pedagoški rad, i što mu je Hitler poslao deset tisuća maraka.
Suština Coubertinove olimpijske poslanice nije da čovjek bude obrazovano i humano biće i da ga na tom putu vodi i sport, nego da se sportom zatre ono humano, ono što nudi obrazovni potencijal. Da sport bude način i sredstvo pokoravanja i tlačenja. Vidi se to i u inzistiranju da Olimpijske igre prati kulturni program, čime se jasno daje do znanja da sport nije smatrao kulturnom pojavom, nego pojavom koju je potrebno kulturno zamaskirati. Sport je, u olimpijskom duhu, sila destrukcije, ona koja ide ruku pod ruku s kapitalizmom.
Olimpijske su igre, dakle, srasle i stasale uz gladijatorski kapitalizam, u njima se jasno i glasno zrcali sve što ždere ovaj svijet. Od Olimpijskih igara, naprosto, ne treba očekivati ljudska prava. Ako išta, ove u Pekingu su zapravo održane u pravom olimpijskom duhu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
