Bez obzira na to što je prije dva mjeseca priznao da je primio mito (za koji kaže da se radilo o predizbornoj donaciji), o čemu smo već pisali na Phralipenu, međimurski župan Matija Posavec osvojio je nedavno još jedan županski mandat. Prijevremeni izbori bili su raspisani upravo zbog Posavčeva uhićenja i sumnje u zlouporabu položaja. Na njima se ponovno kandidirao i osvojio 79,1 posto glasova (svoj glas za Posaveca je dalo 21.847 građana i građanki).
Na četiri kandidata dobiti gotovo 80 posto, nije malo, i otkako je hrvatske države na regionalnoj razini mislim da nije bilo ovakvog rezultata. No, ovo nije moja pobjeda, ovo je pobjeda građana Međimurja, pobjeda onih koji su vjerovali u mene i koji su me podržavali i motivirali da se kandidiram. Kandidirao sam se zbog građana. Vlast proizlazi od naroda, građani su vaš poslodavac u politici. Izbori su festival demokracije kad građani odlučuju što žele. Nema euforije, kazao je je nakon izbora Posavec, a prenijelo Međimurje.
Međutim, kako u svojoj analizi iznosi GONG, važno je uputiti na činjenicu da iza ove rekordne pobjede stoji apsolutna premoć glasova koji nisu dani ni za koga. Odnosno, golema glasačka apstinencija omogućila je da stari župan, koji je bio uhićen zbog sumnje u primanje mita, što je odmah po uhićenju i priznao, bude ponovno izabran na istu funkciju. Gotovo sedamdeset tisuća birača i biračica ostalo je kod kuće umjesto da ubaci svoje listiće u glasačku kutiju.
Iz GONG-a stoga potežu raspravu o tome kako manjak demokratske participacije otvara prostor za procvat, tj. nastavak vladanja po principu uskih koruptivnih interesa. Poražavajuće stope izlaska na izbore već su duže vrijeme u fokusu polemika o propadanju demokracije i funkcioniranja političkog predstavljanja po trenutnom modelu i praksi političkih stranaka.
Izbori nisu, kako Posavec tvrdi, festival demokracije.
Nema više stranaka koje zahvaćaju masovni populacijski bazen na koji se može dugoročno računati, opseg sudjelovanja u procesu glasanja kroje oni koji se prepoznaju ili ne prepoznaju u onome što im se nudi politički u datom trenutku. U Međimurju, čini se, stranaka i predstavnika koji ciljaju na zajedničko dobro, i kojima bi se narod masovno odazvao – nema. Nije, dakle, stvar u tome da su ljudi krivo odabrali birajući Posaveca, tj. u tome da je njegova pobjeda slika i prilika iskvarenosti glasača i glasačica.
Stvar je u tome da je ovakva pobjeda još jedan pogled u ogledalo iz kojeg viri dobro poznato lice naroda koji shvaća da ga zapravo nitko ne predstavlja i da većinu onih na najvišim političkim razinama za njihove probleme nije briga. Nad time se naše političke stranke, organizacije i inicijative nemaju što sablažnjavati, nego čim prije i čim više raditi na drugačijem scenariju. Još uvijek je među njima, čini se, premalo onih koji bi takav rad prepoznali i prakticirali kao vlastiti prioritet – pa kud puklo puklo.
