Mađarska i Poljska prijatelji migranata?

0
78

Prošloga tjedna posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava migranata Felipe González Morales pridružio se nizu onih koji su optužili hrvatsku policiju za zlostavljanje migranata. Kako je prenio N1, u njegovom izvješću između ostaloga piše: Dobio sam pouzdane informacije o prisilnom vraćanju migranata i tražitelja azila od strane hrvatske granične policije na teritoriju BiH. Prema izjavama koje su mi dane, mnogi migranti su prisilno vraćeni do granice BiH bez da je proveden bilo kakav službeni postupak. Od metoda koje policija pri tome koristi González Morales je naveo hvatanje ljudi u pokretu, oduzimanje njihovih osobnih stvari, posebno sredstava za komunikaciju, udaranje ljudi palicama i ganjanje sa psima. Nakon svih svjedočanstava o policijskom nasilju prema migrantima i uskraćivanju prava da zatraže azil, malo je koga ovaj izvještaj mogao iznenaditi, osim možda ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića koji već mjesecima dosljedno negira sve optužbe na račun hrvatske policije.

Samo dan prije pojave ovoga izvještaja, portal Infomigrants donio je jednu na prvi pogled neobičnu vijest iz Mađarske. Iako je tamošnja Vlada od samog početka tzv. izbjegličke krize 2015. pokazala svoj izrazito antimigrantski stav, još dok su slike hrvatske policije koja pomaže izbjeglicama obilazile svijet, prema podacima Mađarskog centralnog statističkog instituta “Ksh”, vlasti u toj zemlji posljednjih godina aktivno rade na privlačenju relativno velikog broja migrantskih radnika. Tako je u prvih osam mjeseci 2019. u toj zemlji strancima izvan Europske unije odobreno čak 50.000 radnih dozvola, dok je za čitavu 2018. godinu ta brojka iznosila 61.000. Prema navodima istog portala, Mađarsku je u proteklih nekoliko godina napustilo 600.000 ljudi, pa je uvoz radnika iz Vijetnama, Kine, Mongolije, Ukrajine i Rumunjske pokušaj saniranja problema s nestašicom (jeftine) radne snage u pojedinim industrijama. Ipak, ovakva praksa mađarskom premijeru Victoru Orbanu nije prepreka da nastavi pozirati kao veliki protivnik migracija, šireći pritom teorije zavjere ekstremne desnice o tobože planiranoj zamijeni europske populacije migrantima iz Afrike i Azije.

No nesklad između rasističke i antimigrantske retorike s jedne i uvoza radnika iz cijelog svijeta s druge strane nije isključivo mađarska specifičnost. Primjerice, Poljska je bila zemlja koja se od 2015. također žestoko suprotstavljala primanju izbjeglica s Bliskog istoka. Proizvođenje antimigrantske histerije igralo je važnu ulogu i u dolasku na vlast stranke Pravo i pravda (PiS) 2015. godine. Usprkos tome, u Poljsku su se tijekom njihovog mandata koji je upravo na isteku doselile stotine tisuća migranata. Kako piše tjednik Polityka ta zemlja trenutno ima jednu od najliberalnijih migracijskih politika u Europskoj uniji. Poljska je vlada 2018. pojednostavila proceduru dobivanja radne dozvole za sezonske radove u poljoprivredi i pojedinim uslužnim djelatnostima. Pored toga, proširena je lista zanimanja za koja poslodavac ne mora prolaziti tzv. test tržišta rada, odnosno provjeru postoji li već u zemlji domaći radnik s traženim kvalifikacijama. To je u kombinaciji s relativno niskom stopom nezaposlenosti posljednjih godina rezultiralo velikim priljevom radnika iz, ponajprije, Ukrajine, ali i Indije, Bangladeša, Nepala, Pakistana i zemalja Centralne Azije.

Prema podacima OECD-a koje iznosi Polityka, Poljska je u 2017. godini postala globalni lider po uvozu sezonske radne snage, a broj takvih imigranata u ljetnim mjesecima procjenjuje se na milijun do milijun i pol ljudi. To sve tamošnju Vladu stavlja u nezgodan položaj. S jedne strane priznaje se potreba za dodatnom radnom snagom izvana, ali se s druge ne želi iritirati ksenofobne sentimente u društvu koje je vladajuća stranka od 2015. svjesno i namjerno podgrijavala. Rješenje je pronađeno u tome da se migrantima s jedne strane olakšava dolazak, ali se o tome ne govori javno. Spomenimo usput da se ovome popisu paradoksa odnedavno može dodati i onaj hrvatski, gdje se počelo uvoziti radnike iz Indije ili Nepala, dok istovremeno do zuba naoružana policija stražari na granici i “štiti” zemlju od potencijalnih radnika.

Sve u svemu, ono što možemo naučiti iz mađarskog i poljskog primjera je sljedeće: kada je potrebno mobilizirati biračku bazu, razbuktavanje najprizemnijih rasističkih strahova i zauzimanje poze branitelja bijele i kršćanske Europe od tobožnje migrantske opasnosti predstavlja legitimnu opciju. Kad se pak, s druge strane, radi o potrebama kapitala za pronalaskom jeftine radne snage, onda se tlapnje o ugroženoj bijeloj Europi ostavljaju po strani te se sa široko raširenim rukama dočekuju radnici iz cijelog svijeta. No činjenica da je rasizam desničarskih vlastodržaca u Mađarskoj i Poljskoj ciničan i instrumentalan, ne umanjuje probleme koje on izaziva za migrante u tim zemljama koji nerijetko padaju kao žrtve mržnjom motivirane diskriminacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime