Uoči petog izdanja Ake Dikhea? festivala romskog filma koji je najabio bogat filmski sadržaj održano je i nekoliko online predavanja, a neka od njih odnosila su se na teme prikazivanja Romkinja i Sintkinja na filmskom platnu s početka 20. stoljeća. Tako su one često prikazane kao vještice, plesačice i fatalne žene, odnosno kao gatare i zavodnice.
Kako smo već pisali na Phralipenu, Romkinje su na umjetničkim platnima kroz povijest prikazane također kao žene koje zavode svojim plesom, hipnotizirajućim pogledom, koje mađijaju i proriču budućnost. I dok su se slikari s biblijskih i mitoloških motiva okrenuli ka stvarnim i svakodnevnim likovima to se ne može reći i u slučaju prikazivanja Romkinja (i općenito romske zajednice). Vrlo rijetko se mogu naći primjeri njihovog realističnog prikaza, a putenost je doživljavana kao glavna odrednica njihova bića.
Sličan se obrazac koristio i u slučaju prikazivanja na filmskom platnu. Predavanja na tu temu održala je Émilie Herbert-Pontonnier, istraživačica i medijska stručnjakinja, koja je također pokretačica digitalne platforme Romani Herstory. Tako se u svom predavanju Herbert-Pontonnier fokusirala na filmove prikazane između 1896. i 1929, kada je završilo doba nijemog filma. Kada krenete istraživati i tražiti Rome u ranoj kinematografiji dođete do saznanja da su oni svugdje. To ne bi trebalo biti iznenađujuće, Romi, a osobito Romkinje i Sintkinje, inspirirali su novele, kazališna djela i operete tijekom 19. stoljeća. Također, treba imati na umu da je prvo spominjanje Roma u europskoj literaturi datira još iz 16. stoljeća, navodi Herbert-Ponntonier.
Velik broj filmova iz rane i nijeme kinematografije upravo je baziran na djelima poznatih autora poput Victora Hugoa, Julesa Verna, Aleksandra Puškina, Maksima Gorkog ili Lava Tolstoja. Herbert-Ponntonier tu navodi i video spot poznate pjevačice Jennifer Lopez Ain’t it funny? iz 2001. godine koji podsjeća na nijemi film s početka 20. stoljeća i pruža primjer suvremene verzije prikazivanja stereotipa, koja je prisutna i stoljeće nakon.
Mislim da je većina ljudi navikla gledati na Romkinje kao na objekte predstavljanja, ali rijetko kao na aktivne kulturne proizvođačice. Nažalost, Romkinjama je i dalje je izuzetno teško ući u kulturne industrije: često isključene iz tradicionalnih sredstava za proizvodnju i distribuciju, većina ih je radila u neovisnom sektoru što im je ponekad pogoršavalo nevidljivost. No to ne znači da Romkinje nisu ostavile važno kulturno naslijeđe iza sebe. U svom eseju o Romkinjama kao filmašicama Herbert-Ponntonier identificira dvadeset i tri žene redateljice romskog podrijetla te nudi filmografiju s više od sto dvadeset kratkometražnih i dugometražnih igranih filmova, režiranih između 1981. i 2020.
