U današnje doba svakodnevni izazov u obrazovanju djece dolazi u obliku sindroma nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti. Uz sve metode kojima učitelji u redovnom obrazovnom procesu nastoje djeci s ovim teškoćama pomoći, postoje i druge posredne metode, koje dobivaju sve veću popularnost, a sve su više priznate i među stručnom javnosti. Među djecom pripadnicima romske manjine nailazimo također na spomenute sindrome. U kombinaciji s nedovoljnim razumijevanjem jezika na kojem se nastava održava, ta djeca mogu razviti dodatan antagonizam prema učenju i dolasku u školu, općenito. Ako još k tome izostane podrška obitelji prema obrazovanju, što u ovim obiteljima nije rijedak slučaj, vrlo često će to biti i kraj školovanja za neko dijete.
Je li vrijeme za neke nove pristupe u radu s djecom koja pate od navedenih sindroma? Uvođenje predmeta poput ručnog rada, koje se već u mnogim društvima u sjevernoj Europi smatra redovnim i vrlo važnim nastavnim sadržajem, donosi značajne i pozitivne rezultate. Prema dr. Sharin Gutman, profesorici Radne terapije na Sveučilištu u Kolumbiji, aktivnosti poput glazbe, crtanja, meditacije, čitanja, umjetnosti i ručnog rada mogu stimulirati neurološki sustav na način da ga umire, omoguće osjećaj sreće te da posredno potaknu učenje. Prema psihologu Mihaly Csikszentmihalyi – “tok” (eng. flow) je tajna sreće. “Tok” je fenomen koji se događa kada se naš živčani sustav duboko koncentrira na jednu aktivnost, toliko da se čini da vrijeme i sve oko nas, jednostavno nestane. Učinak je jako sličan meditaciji – daje mir i smirenost. Upravo ručni rad omogućuje, prema mnogim njegovim znanstvenim istraživanjima, taj “tok”. Kod djece koja imaju sindrom hiperaktivnosti, aktivnost poput ručnog rada koja će zaokupiti njihove ručice, indirektno će primiriti i misli, odnosno, omogućiti “tok”. Na taj se način vježba usredotočenost, koja omogućava više kreativnosti i spretnosti pri nalaženju mogućih rješenja. Kada se, primjerice, pri pletenju dogodi čvor, dijete se suočava s frustracijom i mora pronaći način kako je prevladati. Često se uradak treba rasplesti i krenuti se treba ponovno iz početka. Time se vježba strpljenje i pozitivno utječe na impulzivnost.
Waldorfska pedagogija, primjerice, dodatno ulazi u još jedan aspekt ručnog rada, i to onaj kojim se ta aktivnost smatra od presudne važnosti i za razvoj intelekta. To se podudara i s radom švicarskog psihologa Piageta koji je u svojim istraživanjima kognitivnog razvoja došao do zaključka oko intelektualnih operacija stvaranja riječi – za koje je rekao da funkcioniraju samo ako je kroz praktične operacije pripremljeno značenje riječi, poput: “hvatam niti”, “on dalje raspreda”, “on plete misli”, “on se u nešto upleo” – izrazi su to za logičke operacije koje upućuju na tu svezu. U waldorfskoj pedagogiji praktični ručni radovi dodatno nisu sebi svrhom nego se promatraju kao pedagoško sredstvo za razvijanje psihofizičkih sposobnosti učenika te za uspostavljanje pozitivnog odnosa tj. poštovanja rada drugih ljudi, osobne spremnost i želje da se nešto napravi za drugoga, pokloni i razveseli drugu osobu vlastitim uratkom.
