Sinti i Romi, baš kao i sami umjetnici, često se nađu na rubu društva. Nešto slično kao i samoniklo bilje, jedna od tema koju je francusko-romska umjetnica Marina Rosselle prikazala u svojim radovima, a izložila u galeriji Kai Dikhas u Berlinu prošle godine. Negdje između šljunka i asfalta samoniklo bilje pronađe način da izbije, zazeleni i procvjeta, a umjetnica je nadahnuta ovim biljkama stvorila radove koji oslikavaju i osobnu sliku stvarnosti njezinog okruženja. Rođena u zajednici romskih putnika njezin umjetnički opus vuče korijene iz obiteljske povijesti i načina života, a njezini radovi pokušavaju opisati tu umjetnost življenja, putovanja i uzastopnih prisvajanja mjesta. Marina Rosselle umjetnica je koja živi i stvara u Lilleu u Francuskoj, kojoj su prostori, periferija, predmeti i materijali ono što je potiče na istraživanje ideja ranjivosti i trajnih promjena materije. Diplomirala je likovnu umjetnost na Visokoj školi likovnih umjetnosti i dizajna u Valenciennesu 2001. godine, te magistrirala na istom institutu dvije godine kasnije. Rosselle posebnu inspiraciju crpi iz mjesta koja i dalje igraju važnu ulogu u oblikovanju njezinog identiteta, onih mjesta u kojima živi njezina zajednica, koji višestruko diskreditirani ili zanemareni često bivaju transformirani urbanim razvojem.
U svojim djelima odbacujete folklorno predstavljanje povezano s Romima. Koji je najčešći stereotipni prikaz Romkinja u umjetnosti?
Osjetljiva sam na ples, pjesmu, glazbu, sve oblike umjetnosti. Romska kultura neizmjerno je bogata i raznolika. Nije to samo folklor. Romska kultura nije ograničena na predstavljanje karavana, glazbenika u barovima, plesača u tradicionalnim narodnim nošnjama u jarkim bojama. Egzotični šarm Romkinje pretjerano je naglašen. Moramo prekinuti s arhaičnom žanrovskom scenom koja fiksira ulogu romskih žena i muškaraca.
Prikazi Romkinja u umjetnosti dopuštali su razne poruke. U slikarstvu, čini se, prevladava moralna poruka – Romkinja je suprotnost poštenoj ženi. Često su u scenama prijevara predstavljane kao lopovice i zavodnice. Mislim na djela Nicolasa Régniera, Joueurs de cartes (Igrači karata), oko 1625. ili na djela Georgesa de La Tour La diseuse de bonne aventure (Gatara), oko 1630. U drugom je razdoblju Pierre-Auguste Renoir oslikao En Eté – La Bohémienne (Ljeti – Boemka) 1868. Na toj slici žena mi se ne čini predstavljena kao egzotična strankinja jer slikar posvećuje posebnu pozornost mladoj Romkinji. Teško je točno protumačiti kako su umjetnici gledali na svoje modele.
Kako komentirate položaj umjetnica i kulturnih djelatnica, posebno ženskih?
Društvo je takvo, neravnopravno. Čak i ako se to malo promijeni, svijet umjetnosti odraz je društva. Nije lako biti Romkinja i umjetnica. To je svakodnevna borba protiv prezira na svim poljima. Mislim da postoji i određeni prezir prema umjetnicima i umjetnicama općenito. U svojoj karijeri imala sam priliku predstaviti svoje umjetničke radove na mjestima asocijativne umjetnosti, koja su bila predana razmjeni i različitosti.
Studirali ste povijest umjetnosti. Što studenti mogu naučiti iz knjiga povijesti umjetnosti kada se radi o umjetnosti i umjetnicima, te općenito o prikazu romske zajednice u zapadnjačkoj umjetnosti?
Prije dvadeset godina, dok sam bila studentica umjetnosti, nikada nisam imala pristup knjigama na tu temu. Sjećam se da sam pronašla nekoliko redaka o romskom podrijetlu Sergeja Poliakoffa, to je sve. Nisam poznavala romske umjetnike. Kasnije sam se obratila romskim udrugama ili radila s romskom populacijom, i konačno sam u njihovim knjižnicama pronašla podatke o romskim umjetnicima. Nadam se da je romska umjetnost sada pristupačnija u školama. Predstoji još puno rada i radnji kako bi se krenulo u tom smjeru. S druge strane, zastupljenost Roma u umjetnosti je vrlo prisutna. Romi su kao amblemski likovi boemije. Često povezivani s prirodom i putovanjima, obilježili su francusko i europsko slikarstvo.
