Ethel Brooks, romska akademkinja i feministica, profesorica je ženskih i rodnih studija te sociologije na Rutgers sveučilištu u New Yerseyju i Tate-TrAIN transnacionalna stipendistica na Sveučilištu za umjetnost u Londonu. Brooks je članica memorijalnog vijeća holokausta Sjedinjenih Država i predsjednica Europskog centra za prava Roma te je imala središnju ulogu u stvaranju Europskog instituta za romsku umjetnost i kulturu (ERIAC), gdje je i dalje članica Barvalipena. Također, autorica je nagrađivanog filma Unraveling the Garment Industy: Transnacional Organizing and Women’s work.
Gerharda Baumgartnera, voditelja Dokumentacijskog centra austrijskog otpora, Ethel je upoznala prije nekoliko godina na sastanku Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust, a upravo njegovim opisom Ethel započeo je drugi u nizu audio-podcasta Romatopije.
Ethel je prototip modernog, feminističkog, intelektualnog romskog identiteta u 21. stoljeću u kojem se romsko podrijetlo više ne doživljava kao teret, već kao velika šansa, glasio je njegov citat, a nakon kojeg je Ethel objasnila kako je njih dvoje povezala neka vrsta zajedničke predanosti dubljem razumijevanju romske povijesti.
Sebe samu Ethel je opisala kao velikodušnu i društvenu osobu koja ima dubok osjećaj za ono što je te za ono što smatra ispravnim. Budući da su se njezini roditelji oženili u kasnim tridesetima bila je njihovo jedino dijete, a odrasla je u New Hampshireu okružena mrežom snažnih žena punih ljubavi, među kojima je istaknula baku Ethel, majku Charlotte i tetu Talli. Do svoje sedme godine živjela je s majkom i ocem u prikolici, a odmah pokraj njihove bila je smještena prikolica njezine bake i ujaka koju je smatrala produženim dijelom svoga kućanstva jer je tamo često boravila zato što se uvijek osjećala zaštićeno i voljeno, sve dok njezina baka nije umrla kada je Ethel imala pet godina. U živom sjećanju iz toga perioda ostao joj je i jedan gluhi par kod kojeg je u prikolici znala provoditi sate, razmišljajući kako s njima komunicirati, kao i stara gospođa Reed koja joj je uvijek davala grickalice.
Već nekoliko generacija njezine obitelji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, a o dolasku njezinih predaka na to područje poznate su joj dvije verzije priče. U prvoj se spominje da je Etelina obitelj doputovala brodom iz Glasgowa, a pritom sa sobom povela i konje kojima se bavio njezin djed, dok se u drugoj, a koju joj kazivala majka, spominje jedna slijepa žena Marry udana za neRoma koji je preuzeo njihovo prezime. Ona se, naime, obogatila poslom vezanim uz konje te se odlučila otputovati na operaciju kojom bi joj se nekim čudom vratio vid pa je sa sobom na brod povela i cijelu širu obitelj. Iako Ethel ne zna točno kada, ali nakon dolaska u Sjedinjene Države sve do negdje 1870-ih godina, njezina je obitelj kupila prilično velik dio zemlje u Massachusettsu gdje je odrasla njezina majka. Ona to zemljište opisuje kao svojevrsno mjesto susreta generacija cijele svoje uže i šire obitelji, a pokraj kojega se nalazi groblje na kojem su pokopani njezini preci. Tijekom njezina djetinjstva tamo su se nalazile kućice s tek jednom sobom i pumpa za vodu, a kada je ona imala desetak godina tu im je zemlju zaplijenila država u procesu eminentne domene, tvrdeći da se ona ne koristi produktivno. Tako im je oduzeto centralno mjesto susreta, a njezina je obitelj deložirana iz vlastitoga doma.
Uzimajući u obzir pretpostavljenu jednakost u Sjedinjenim Država, Ethel smatra da se Romi i dalje susreću s brojim preprekama iako se to ne bi očekivalo. Nadalje objašnjava da to vjerojatno ovisi o životnim okolnostima jer, primjerice, nju nitko ne “progoni” zbog njezina načina života i profesije, dok mnogi drugi Romi vrlo lako postanu mete ako žive s obitelji ili među svojom romskom zajednicom. Uspoređuje zatim i dalje marginalizirane romske migrante koji su relativno nedavno došli u SAD te romske zajednice koje se s isključenosti ne suočavaju svakodnevno, no svejedno žive u strahu da će im se oduzeti zemlja. Isključivo zbog svoje nacionalnosti, njezina majka za vrijeme odrastanja nije imala nikakvu sigurnost te je čak bila izbačena i iz škole. Mislim da me zato što je njoj samoj bila uskraćena škola, a voljela je učiti i čitati, doista tjerala da se u svemu ističem, kazala je Ethel za svoju majku s kojom je kao dijete dva puta tjedno odlazila u knjižnicu, noseći potom kući hrpu knjiga. Iako je Ethel bila odlična učenica, period njezina školovanja bio je daleko od bezbrižnog. Kada bi roditelji djece s kojom se igrala shvatili da je Romkinja zabranili bi im da s njom nastave družiti, a određena djeca su joj na nastavi često dobacivala svakojake komentare, poput O, Ciganko, sjedi u stražnji dio sobe. Budući da učitelji ipak nisu znali za njezinu nacionalnost oni su takva dobacivanja doživljavali kao šalu. Tako je ona konstantno živjela s osjećajem nesigurnosti te u strahu da se njezina svakodnevica ne promijeni preko noći.
Njezina generacija bila je prva koja je završila srednju školu te krenula na fakultet. Na prvoj godini osjećala se jako usamljeno jer je bila jedina Romkinja, a onda ju je na drugoj ponijelo uzbuđenje kada je saznala da je na kampusu još jedna osoba njezine nacionalnosti. Ipak, njezino oduševljenje bilo je kratkog vijeka te je spasnulo već prilikom njihova prvog susreta, vidjevši ovoga mladog Portorikanca, a koji je došao iz siromašne radničke obitelji također s punom stipendijom kao i ona, obučen u ogrtač s mjesecima i zvijezdama uz koji je nosio i torbicu s tarot kartama. Iako je na taj način pokušao sakriti svoju ranjivost, Ethel smatra da je na sebe preuzeo još jedan stigmatizirani identitet: Doista je mislio da ako tvrdi da ima neki identitet to će mu omogućiti ulazak u školu na način koji je bio mnogo manje stigmatiziran, a ja mislim da ono što nije shvaćao je da na sebe preuzima još jedan stigmatizirani identitet koji je s druge strane postao egzodusiran na vrlo duboko rasistički način. Kazuje da je izgledao poput lika iz bajke pa mu je ona pokušavala objasniti da su pripadnici romskog naroda stvarni ljudi koji imaju svoju povijest, jezik i kulturu, a ne neka mitska bića.
Ethelin dom je tamo gdje je njezina obitelj i odakle potječu njezini korijeni, u New Jerseyju i u New Hampshieru. Ipak, prije pandemije koronavirusa mnogo je putovala pa se kao kod kuće osjeća i u Europi među svojim prijateljima te romskom braćom, sestrama i rođacima: Osjećam se kao kod kuće na mnogo mjesta sve dok su tamo ljudi kojima vjerujem i koje volim, i koji meni vjeruju i vole me. Kada je prvi puta posjetila Dubrovnik radi konferencije o feminizmu koja se tamo održala znala je da postoji duga romska povijest u bivšoj Jugoslaviji, no nije znala da se segregacija i odbijanje obrazovanja Romima u Europi manifestiraju na isti način kao u SAD-u, zbog čega nije bila svjesna da u učionicama visokoškolskih ustanova neće pronaći ni jednu romsku osobu. Za vrijeme seminara svojim je kolegama spomenula da je Romkinja s namjerom da zapodjene razgovor o tome kako je biti Rom na ovim prostorima, no nitko od prisutnih nije je doživio ozbiljno nego su se počeli smijati. Shvativši da su oni njezino zanimanje smatrali apsurdnim, Ethel nije mogla suspregnuti suze. Mislim da je Europa za Rome na mnogo načina vrlo zatvorena, zaključila je nakon što se prisjetila ovog događaja. No ipak je dodala vedrijim tonom: Postoje Europljani koji se aktivno bore protiv toga, a naš rad kao Roma je da nastavimo otvarati te prostore za sebe i za sve. Segregirane učionice u osnovnim i srednjim školama u Europi za nju su apsolutno nedopustive i smtara da se to čim prije mora promijeniti. Uzimajući sebe za primjer, s obzirom na to da si ne bi mogla drugačije priuštiti fakultet da nije bilo njezine pune stipendije, poentira da je Romima svakako potrebna podrška u smislu stipendiranja. Moramo se potruditi da Romi imaju pristup obrazovanju i potpori kako bi uspjeli, ne samo u akademskim prostorima nego svugdje, objasnila je.
Iako je isprva mislila da je biti feministkinja i Romkinja antitetično, u periodu u kojem je iz tinejdžerske dobi prešla u rane dvadesete počela je sve više razmišljati o jakim ženama u svome životu te o svojoj vlastitoj snazi, a nakon čega je započela svoje feminisičko djelovanje. Zapravo biti uzor feminizma i svojevrsni izvor i prenositelj znanja te samo biti ono što jesam bez žaljenja bilo je nešto što mi je poprilično promijenilo život, kazala je nedvojbeno. U jednom trenutku također je shvatila što znači unijeti svakodevne životne trenutke u proizvodnju znanja te je tako počela shvaćati svijet i proizvoditi vlastito znanje, što je, primjerice, učinila u svojoj knjizi Unraveling the Garment Industry u kojoj govori o svojoj poziciji akademkinje i žene. Shvatila sam da se znanje nalazi na mjestima koja nisu uvijek prepoznata i u ljudima koji nisu uvijek prepoznati kao proizvođači znanja, kazala je. Zbog toga je počela učiti slušajući i razmišljajući o trenucima, povijestima, narativima i iskustvima koja se obično ne shvaćaju ozbiljno.
Jedan od razloga koje Ethel navodi zbog kojih ju je bivši američki predsjednik Barack Obama 2016. godine imenovao članicom memorijalnog vijeća holokausta Sjedinjenih Država bio je baš taj što je u svojemu radu ozbiljno shvaćala iskustva Roma i Sinta za vrijeme holokausta, a koja je povezivala s iskustvima Židova. Tako kao najvažniju komponentu učenja o povijesti ističe razumijevanje višestrukosti arhivskih izvora, zbog čega kazuje da je vrlo važna dokumentacija o nacističkim grozotama koja se nalazi u Njemačkom saveznom arhivu, no još je nužnije uzeti usmene povijesti i svjedočanstva preživjelih Roma i Sinta te ih unijeti u proizvodnju znanja i arhivu o holokaustu. Stoga, Ethel uvijek razmišlja kako dovesti romske glasove, a koji su dio naše veće, šire povijesti, da se čuju, bez da se uvijek oslanjamo na narative počinitelja. U Drugom svjetskom ratu na strani SAD-a borili su se i njezini ujaci i njezin otac koji je uvijek je bio protiv nasilja bilo kakve vrste. Kada se on vratio kući nije želio razgovarati o onome što je proživio kao vojnik pa je ona to smatrala svojevrsnom tabu temom, ali onda je godinama kasnije shvatila da postoje ljudi koji mogu kazivati o svojim iskustvima, a koja su po njoj ključna za dubinsko sagledavanje povijesti holokausta. O herojima koji su preživjeli holokaust i koji su bili dio otpora nacističkom režimu Ethel je govorila u Generalnoj skupštini UN-a na ceremoniji povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust 25. siječnja 2013. godine, a do mogućnosti da stoji na tom podiju kao jedan od romskih predstavnika doveo je aktivizam Roma i Sinta iz cijeloga svijeta. Svi načini na koje smo stekli prizanje u svijetu oduvijek su bili protest i aktivizam, objašnjava.
Govorila je Ethel potom i o velikom doprinosu Roma europskoj povijesti i kulturi. Podsjetila je da je on posebno vidljiv u glazbi kakvu danas poznajemo te u vizualnosti koja se provlači u slikarstvu i dekorativnim umjetnostima. Španjolski tradicionalni ples flamenco ne bi postojao, a navodi i da je zanimljivo promisliti o proricanju kao temelju današnje psihoanalize. Također, po njoj je neosporiv i utjecaj romskog jezika na druge europske jezike koji, iako se to često ne prepoznaje, sadržavaju romske riječi. Kao dva centralna mjesta koja povezuju romsku kulturu i proizvodnju znanja istaknula je ERIAC i RomArchive. U tom kontekstu, prisjetila se zatim i projekta PRISaC Performing RomaniIdentities: Strategy and Critique koji je započela sa svojom kolegicom s fakulteta u Londonu, a u sklopu kojega su okupile romske umjetnike i intelektualce iz cijele Europe, posebno iz Španjolske, Francuske, Mađarske, Ujedinjenog Kraljevstva i Rumunjske, s ciljem promišljanja o načinima na koje romska umjetnička praksa, osobito izvedbena praksa, služi kao strategija preživljavanja, ali i kao duboko kritička strategija mogućnosti kojom se fokusira na pronalaženje novih načina postojanja.
Vizija utopije za nju je vrlo jasna – živjeti u zajedništvu, stvarajući ljubav, ljepotu i znanje na siguran način: Utopija za Europu je utopija za svijet. I moramo se sjetiti, ako Romi nisu sigurni ni ostatak Europe neće biti siguran. Ako mi nismo slobodni stvarati kulturu i voljeti svoje obitelji i stvarati promjene za sebe na pozitivan način ni ostatak Europe ni svijeta neće to biti slobodan činiti. Za kraj podcasta, kao prvo pitanje koje joj je palo na um kada su je voditelji priupitali što bi objavila na televiziji, radiju i u svim printanim medijima u Europi da ima mogućnost bilo je: Što stvarno znate o svojim romskim susjedima? No, odmah je nadodala još jedno: Zašto se toliko bojimo promjene i zašto se toliko bojimo otvoriti svoj život i svoje živote drugim ljudima?
