Nisam dobrodošla u suživot, prisiljena sam na segregaciju, a onda je moje naselje uništeno, predmet sam ilegalnih deložacija, moja je kultura prikladna za modne novotarije, mojem djetetu je ograničeno školovanje. Jesam li opasna ili je istina neugodna?, pita se Ildiko Nova u svom radu Romska pripovjedačica. Tim radom Nova je sudjelovala u projektu Opasne Žene organiziranom od strane Instituta za napredne humanističke znanosti pri Sveučilištu u Edinburgu, koji je propitivao ideju o tome koliko su žene pojedinačno ili kolektivno opasne, a koja prožima mnoga povijesna razdoblja, kulture i područja suvremenog života, usprkos i, u nekim slučajevima, kao odgovor na izričito feminističke pokrete. Zanimanje ove umjetnice, rodom iz Mađarske, a s trenutnom adresom u Kanadi, uključuje pitanja ljudskih prava za ugrožene, marginalizirane zajednice i etničke skupine, ali i dobrobit životinja te njihovo liječenje u urbanim uvjetima. Prožeta iskustvima života u romskoj zajednici u istočnoj Europi, prihvaća poziv svojih školskih kolega Aboridžina u Kanadi kako bi učila o njihovoj kulturi, da bi se u konačnici nova znanja i svijest odrazili i na njezinu umjetnost. Upravo smo tom temom započele naš razgovor.
Živim u gradu u središnjoj Kanadi, s velikom urbanom prisutnošću domorodaca. Postoji primjetna napetost između općeg društva i Aboridžina. Potreban je brzi povijesni pregled situacije kako bismo je razumjeli. Bijela kolonizacija nezasitna profitom stoji u pozadini slučaja. Prvi Europljani toplo su primljeni od strane domorodaca, koji su im pomogli da prežive ovu tešku klimu. Uspostavljeni su trgovinski odnosi. Zatim, sa sve većim brojem dolazaka, vladari europskog kontinenta (Engleske, Francuske) počeli su nametati vlastite zakone na ovom kontinentu. Pojavilo se i kršćansko obraćenje, zajedno s namjerom da se iskorijeni autohtona kultura. Zato su djecu uzimali iz obitelji i zatvarali u ustanove. ‘Da ubiju Indijance u njima’, govorili su u rezidencijalnim školama.
Kao posljedica gore opisanog, povjerenje je očito poljuljano i to traje i danas. 2015. godine osnovano je Povjerenstvo za istinu i pomirenje kako bi ponudilo odgovarajuće znanje o zlodjelima iz prošlosti, uz poziv cijelom društvu da uči kako bi poboljšalo odnose između nacija. Moram sebe na ovoj zemlji smatrati gostom (i doseljenicom) i trebala bih se s poštovanjem odnositi prema ljudima prve nacije.
Osobno se osjećam počašćenom i privilegiranom što sam imala priliku upoznati kulturu Aboridžina kroz tradicionalne ceremonije. Njihovo učenje ima sedam simboličkih elemenata i to je smjernica za sve situacije. To su Ljubav, Poštenje, Mudrost, Hrabrost, Poniznost, Poštovanje i Istina. Naučila sam znatnu hrabrost od jakih domorodačkih žena. Također, načini suosjećanja izraženi su kroz zajednicu i međusobna podrška vrlo je važna. Superiornost nekih članova društva nije prihvatljiva. Sve odluke moraju uzeti u obzir okoliš i njegovo zdravlje. Ova su učenja utjecala na moj vlastiti rad, jer želim predstavljati Rome na najpozitivniji način u borbi protiv štetnih stereotipa i rasizma. Želim odati počast djevojkama i ženama koje se suočavaju s teškim okolnostima. Razmišljam i o svojoj ljubavi prema životinjama. Počašćena sam imati uvid u obje kulture, romsku i starosjedilačku.
Rođeni ste u Mađarskoj pod sovjetskom okupacijom, a kao dijete su vas posvojili roditelji koji nisu bili Romi. Kakva sjećanja nosite iz tog razdoblja i kada ste saznali da imate romske korijene?
Od početka sam osjećala veliko razočarenje. Sve razine komunikacije (obitelj, škola, država) bile su lažljive i to mi je smetalo. Zemlja se morala pridržavati sovjetskih pravila, i sloboda izražavanja, a posebno neslaganje ili kritika bile su zabranjene. Na osobnoj razini, moja etnička pripadnost nikada nije otkrivena niti se o njoj raspravljalo. Nisam se čak ni osjećala drugačije dok mi to nije rekla moja okolina. Učitelji su bijelu djecu nagrađivali za manje rezultata, često sam bila isključena bez da sam znala razloge. Između “njih” i “mene” postojao je snažan jaz i to me iznenađivalo.
Vi ste pretežito samouka umjetnica, iako ste pohađali neke tečajeve na koledžu George Brown u Torontu. Kako je prošlo to samoučenje i jeste li se u tom procesu suočili s diskriminacijom?
Svi moji studiji na koledžu George Brown u Torontu bili su vrlo pozitivna iskustva. Studirala sam program za rad u zajednici. U to mi je vrijeme moje izučavanje o ljudskim pravima pomoglo da se identificiram i od tada je pomagalo mom osobnom putu. Radila sam kao radnica u zajednici s različitim grupama u Torontu. Pomagala sam novopridošlim romskim obiteljima iz Mađarske pri podnošenju zahtjeva za status izbjeglica. Nažalost, kanadska emigracijska politika bila je vrlo neprijateljska, pa je većina njih odbijena i deportirana natrag u Mađarsku. To me iskustvo natjeralo da shvatim privilegije kanadskih državljana.
Čak ste neko vrijeme živjeli u Njemačkoj kao izbjeglica. Jasno je da vam je važna zajednica kao i osjećaj lokalne pripadnosti. Kako se to odražava na vašu umjetnost?
U Njemačkoj sam gotovo četiri godine s obitelji živjela kao izbjeglica. Dopušteno nam je raditi minimalan broj sati. Vlada je htjela održati radna mjesta homogena s njemačkim radnicima. Zajednice su mi važne jer je to izvor osnovnog pripadanja. Također, i tkivo društva je vrlo šareno pa bi uključivanje trebalo biti dio toga. Uvijek možemo još učiti jedni od drugih. Fokus moje umjetnosti je pozitivna zastupljenost Roma i manjina u nepovoljnom položaju u borbi protiv negativnih stereotipa. Postoje vrijedni pojedinci i njihove se priče moraju čuti kako bi se promijenio narativ.
Doista, važno je razbijati stereotipe. Kako vidite ulogu umjetnosti u tome?
Stereotipi su iskrivljeni, pojednostavljeni i neznalački iskazi, a njihova je cirkulacija u rukama najmanje obrazovane mase. Dostupne su akademske studije o svim područjima, ali njihovo čitanje zahtijeva trud i uloženo vrijeme. Umjetnost djeluje kao most i stvara mirniji, zanimljiviji, instant dijalog i može doseći iznenađujuće široku publiku, čak i ako toga nismo svjesni. Nadajmo se da katarzično iskustvo može voditi ka pozitivnijim odgovorima.
U jednom od svojih djela Romska pripovjedačica, kroz viziju Romkinje, pitate se jesam li opasna ili je istina neugodna? Što iz perspektive vašeg posla znači biti opasna žena?
Projekt Opasne žene bio je poziv za podnošenje prijava u ime Sveučilišta u Edinburgu prije nekoliko godina. Ponosna sam što sam odabrana da podijelim Romsku pripovjedačicu. Shvatila sam da društva imaju skupine koje su ranjive, ali odgurnute. Nadalje, u nedostatku političke volje da se ponude stvarna, suosjećajna rješenja, postoji samo ‘flaster’ rješavanje problema. Na primjer, beskućništvo, obeščašćeni zahtjevi za zemljištem, poslijeratni uvjeti, isključenost osoba s invaliditetom, siromaštvo itd. Političari od ovih marginaliziranih skupina čine žrtvene janjce i na taj način računaju na svoju popularnost među članovima općeg stanovništva. Mislim da je važno ispraviti te stereotipe. Također, matrijarhat ima toliko smisla, gdje žene kao davateljice života imaju drugačiji pogled na život, okoliš i društvene vrijednosti.
Tko je inspirirao ili utjecao na vaš rad?
Moj omiljeni umjetnik je Henry de Toulouse Lautrec, on prikazuje obespravljene ljude, posebno žene, i za njih stvara prisutnost. Također cijenim grassroots tvorce zidnih murala i neke ulične umjetnosti u kojima možete otkriti osjećaj zajednice. Također, lokalna autohtona umjetnost me zadivljuje, njihov je rad tako iskren i nikad pretenciozan.
Na koje ste izazove i pojave naišli u svom iskustvu kada je u pitanju domena rada žena u kulturi, ali i u kontekstu današnje zastupljenosti romske zajednice?
Potrebna je dosljednost i snaga da biste bili prisutni kao žena u umjetnosti. Radim kao slobodnjakinja i pokušavam na internetu na taj način podijeliti svoju umjetnosti širom svijeta. Često nema interesa za čuti o Romima, ali ima i uspjeha. Upoznajem sve više romskih umjetnica i akademkinja na međunarodnoj razini, za sada je to vrlo pozitivno. Manjine moraju pronaći zajedničke temelje kako bi zajedno bile glasnije za ljudska prava.
Kako biste komentirali vrednovanje umjetničkog rada u društvu, i koliko klasa i rod utječu na umjetničke karijere?
Postoje različite umjetničke scene. Ne uklapam se u lokalne, bijele, opće. Zadivljuje me tko dobiva prostor i zašto. Postoji mnogo predrasuda i pretpostavki o umjetnicima i o ljudima, u općenitom smislu. Odbijanja temeljena na njima mogu biti jako loša za mentalno zdravlje. Ali to me nije spriječilo, pronašla sam svoj put i nastavila se boriti za svoj glas.
Koliko je važno da se umjetnice i žene općenito podržavaju, u širem pokretu i viziji?
Sustav potpore ženama trebao bi se temeljiti na odnosima i biti pozitivan kada je pripovijedanje zajednički napor, a važno je razmjenjivati znanje i iskustva. Postoji nekoliko prepreka u sustavu s kojima se moraju boriti ranjive skupine, poput nedostatka socijalne skrbi, rasno siromaštvo i stigma, koji su samo neki od njih. Sudionici moraju vidjeti ‘širu sliku’ i doprinijeti svojim idejama. Horizontalno ugnjetavanje može uzrokovati nedostatak fokusa i kašnjenja u napretku.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
