Makedonska glazba u srcu Zagreba

0
28
Foto: Phralipen

Na nedavno održanoj promociji knjige Snovi jednog Roma autora Veljka Kajtazija u lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu atmosferi intimnog, prijateljskog druženja svojim su glazbenim izvedbama uvelike doprinijeli Ajnur Durmishov i Safiudin Safko Alimoski. Rođeni i odrasli u Makedoniji u najranijem djetinjstvu prihvatili su glazbu kao dio svog života, svirajući sate i sate svakoga dana i tako je ostalo sve do danas. Ajnur Durmishov s devet je godina krenuo u glazbenu školu izabravši klarinet kao instrument svoga glazbenog izražavanja.

Moj je otac završio glazbenu školu i svirao klarinet i saksofon i bio mi je uzor. Podržavao me u želji da i ja naučim svirati upravo klarinet i to mi je uvelike pomagalo da ustrajem u svakodnevnom vježbanju, govori Ajnur i objašnjava: Sjećam se kao dijete kako su se moji drugari igrali na ulici, a ja sam svaki dan vježbao svirati, najmanje sat vremena i više, a onda me još čekala redovna škola i domaća zadaća tako da je malo vremena ostajalo za igru, ali nikad nisam odustao. Tako je bilo sve do njegove šesnaeste, sedamnaeste godine kada je krenuo svirati s bendovima i u potpunosti se posvetio glazbi.

Povukao me život glazbenika i to se pretvorilo u posao kojim se i danas bavim i s kojim uzdržavam svoju obitelj. U Zagreb je došao 2014. godine svirati u makedonski restoran Sv. Nikola i tu je ostao do danas. Od srijede do nedjelje sviramo svaku večer, a repertoar uključuje mnoge narodne makedonske, ali i slavonske, bosanske i dalmatinske pjesme. Sve one koje ljudi na ovim prostorima prepoznaju i vole, govori nam. Godine 2017. u Zagreb je doveo i svoju obitelj, mlađe dijete će ove godine krenuti u vrtić, a stariji sin krenuo je očevim stopama. Ide u glazbenu školu i uči svirati klarinet. To je volja, kada vidiš da otac nešto radi i dobiješ inspisraciju, kaže nam, ponosan na sina.

Njegov dobar prijatelj i glazbeni kolega Safko u Zagrebu je više od četrdeset godina. U to vrijeme nije bilo ovakvih masovnih migracija kakve gledamo danas, već je moj dolazak u Zagreb bio rezultat osobne želje i odluke da iskusim drugačiji život, da nešto naučim, objašnjava on svoj dolazak iz makedonskog grada Kičeva u Zagreb. Najprije je to bilo samo na tri dana jer je svirao na Grčkim večerima koje su se održavale u Hotelu Esplanade, ali ubrzo, nekoliko dana nakon povratka kući, nazvao ga je prijatelj i rekao da se vrati u Zagreb jer za njega ovdje ima posla.

Došao sam tako najprije na mjesec dana, ali evo to je prešlo u godine i ostao sam ovdje do dan danas. Nije ni čudo jer Safko fantastično svira puno instrumenata. Sviram mnoge instrumente, među njima i mnoge narodne, kavale, tambure, bubnjeve, tapane, tarabuke, ali večeras sam sa sobom ponio gitaru zbog ograničenog prostora i specifičnosti ugođaja.Osim što svira, Safko je skladao i mnogo pjesama kojima je ljudima prenio i u njima pobudio najdublje emocije.

Mi glazbenici smo nabijeni emocijama i ne mogu zamisliti bolji način od glazbe da ih podijelimo s drugima. Čim napišete pjesmu o rodnom mjestu ili o majci znate da će ona među publikom biti prihvaćena, govori i nastavlja: Vidite, romsku glazbu uopće ne možete svirati bez emocija, to je nadahnuće i glazbenik daje sve od sebe bez obzira na umor ili loše raspoloženje u kojem je prije toga bio. Kada sviraju za sebe za svoju dušu, kaže Safko, to su posebni trenuci, onda i zaplačemo i smijemo se iz srca.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime