Lani smo pisali kako je Unilever, vlasnik njemačkog proizvođača hrane Knorr, odlučio jedan od svojih najpopularnijih proizvoda, Zigeuner sauce (u prijevodu – Ciganski umak), preimenovati u umak od paprike u mađarskom stilu zbog brojnih žalbi manjinskih organizacija. Naime, Središnje vijeće njemačkih Roma i Sinta, ali i nekoliko drugih organizacija, više je puta tražilo da se zbog negativnih rasističkih konotacija promijeni naziv umaka.
Posljednje utočište za banaliziranje ozbiljnih problema
Početkom ove godine umak je opet dospio pod reflektore javnosti, jer se društvenim mrežama proširila epizoda njemačke TV emisije Posljednje utočište, u kojoj su različite javne ličnosti raspravljale o odluci o preimenovanju umaka i rasizmu općenito. U emisiji, koja je emitirana prošle godine, a reprizirana nedavno (te sada ima revival na društvenim mrežama), rasprava je završila konstatacijom kako nema potrebe za preimenovanjem umaka. U tome se složilo svih četvero gostiju – autor Micky Beisenherz, zabavljač Thomas Gottschalk, glumica Janine Kunze i pop pjevač Jürgen Milski (svih četvero bijelci, i nisu pripadnici manjina).
Gottschalk je svoj stav “pojačao” pričom kako je svojedobno nosio blackface, imitirajući Jimija Hendrixa na nekoj zabavi, te je zbog tog svojevrsnog prosvjetljujućeg iskustva prvi put shvatio kako se osjećaju crnci. Ne iznenađuje da su takvi komentari izazvali veliku reakciju na društvenim mrežama, potaknuvši širu raspravu o tome kako se u Njemačkoj govori o rasizmu.
Kad je u pitanju tako osjetljiva tema, ljudi koji sa sobom donose druge perspektive i / ili su tim iskustvima izravno pogođeni, definitivno bi trebali biti uključeni, stoji u izjavi producenata emisije koji su se medijima obratili priopćenjem nakon ogromnog broja kritika. Polemika je potaknula val isprika i obećanja od gostiju emisije da će ubuduće biti bolji.
Važno je da su producenti i gosti emisije reagirali i javno nude svoje isprike, ali same isprike nisu dovoljne. Da budemo precizni, način na koje su sastavljene i riječi koje se u njima koriste puno nam govore o tome kako problemi ovime nisu i ne mogu biti riješeni. Kada se koristi termin osjetljiva tema, njime kao da se želi reći da su ljudi koji se tim temama nađu pogođeni malo “preosjetljivi”. Kao da je problem u onima koji su diskriminirani (koji sada stvaraju buku), a isprika služi da ih se primiri i brzinski sanira šteta za TV kuću. Isprike u ovakvom kontekstu nisu izraz dubokog promišljanja, istinskog kajanja i želje za promjenom, nego minimum koji se mora odraditi da bi se zadržala reputacija. Koliko se TV kuće istinski kaju, koliko su zaista naučile, vidjet će se u budućoj uređivačkoj politici. A ovdje se radi o zaista velikom problemu, ne o privremenom hiru impulzivne rulje s društvenih mreža.
Najgora ljaga od riječi
Željko Jovanović, direktor Romske inicijative fondacije Otvoreno društvo, rekao je za VICE World News da je od različitih riječi kojima se opisuje romsku zajednicu u cijeloj Europi njemački izraz najuvredljiviji zbog bliske povezanosti s nacističkim genocidom Roma. Nijedna druga ljaga od riječi nije toliko snažno povezana s iskustvom genocida naših ljudi. Mi kao Romi to osjećamo u svojim kostima, u kostima svojih predaka, kao nešto užasavajuće, objasnio je Jovanović.
Ne trebamo ići do Amerike da bi našli ropstvo i rasizam. Između 1471. i 1673. godine svaka zemlja Europe uvela je zakone koji su bili posebno izrađeni za progon Roma i Romkinja. Nacističko rješavanje Roma u 20. stoljeću došlo je kao vrhunac progona, ugrožavanja i krajnje marginalizacije. Rumunjska je tek prije 165 godina ukinula ropstvo, a robovi su pola tisućljeća bili upravo Romi. Pripadali su plemićima, zemljoposjednicima i manastirima, legalno ih se prodavalo, tjeralo na težak rad i kažnjavalo. Jedino na što su imali pravo bile su osnovna prehrana i odjeća. Uobičajen nadimak za Rome i Romkinje bio je vrane, zbog uglavnom tamnije puti.
Kad četvero ljudi koji rasizam nikad nisu osjetili na vlastitoj koži na televiziji raspravljaju o preimenovanju Ciganskog umaka i stvar banaliziraju u fazonu što su se ovi uznemirili oko običnog imena, ne shvaćaju da je ono što rade nastavak, dodatak na stoljećima prekuhani rasizam, i da postoje ljudi koji to više ne žele trpjeti. Postoje ljudi koji ne žele pospremiti svoje povijest, živote, osjećaje i mišljenja u ladicu, kako bi se par bijelaca moglo nastaviti šaliti na stari način.
Nazivi su važni, ali nisu sve
Naravno, važno je na kraju ponovno podsjetiti na opasnost zaglavljivanja aktivizma u domeni (pre)imenovanja i brendiranja. Kao što smo spomenuli i lani – stvar nije i ne smije biti samo u nazivu proizvoda, na tome ne smije stati (iako je i to važno). Pitanje je i tko radi proizvode, gdje i za koju plaću, s kakvim ekološkim otiskom, kao i koje zajednice ili pak pojedinci prosperiraju prodajom tih proizvoda. Gdje su u tome svemu Romi i Romkinje, pitanje je koje također hitno treba pod reflektore.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
