Zagreb, grad umjetnica prva je izložba od samostalnosti Republike Hrvatske, koja u velikom vremenskom rasponu, od 1899. do 2019, obuhvaća radove hrvatskih umjetnica koje su na razne načine povezane sa Zagrebom. Izložba je otvorena u veljači ove godine u Umjetničkom paviljonu i ostaje otvorena do 12. travnja 2020. godine.
Ističemo da je izložba Zagreb, grad umjetnica važna ne samo u umjetničkom već i u širemu društvenom, socijalnom kontekstu. U našem su društvu davno prevladane predrasude te su umjetnice izborile ravnopravan položaj s umjetnicima. One više nisu marginalizirane kao što je to bio slučaj krajem 19. i u počecima 20. stoljeća kada su se susretale s brojnim ograničenjima i predrasudama koje su ih onemogućavale da se posvete umjetnosti i da budu umjetnice. Tada nisu imale mogućnost školovanja na državnim likovnim akademijama jer je to za ženu bilo nedolično, ako ni zbog čega drugoga a onda zbog obveznog slikanja aktova prema golim (živim!) modelima. Uz to, većina njih nije imala vlastiti atelijer, rijetko im se pružala mogućnost prodaje njihovih radova kao i njihovo prezentiranje na izložbama, navodi Jasminka Poklečki Stošić, autorica izložbe i ravnateljica Umjetničkog paviljona.
Kako stoji u katalogu izložbe, u Dokumentaciji Umjetničkog paviljona kao prva samostalna izložba umjetnice zabilježena je izložba slika Sonje Kovačić Tajčević, koja je bila otvorena sredinom siječnja 1928. i s produženjem trajala do sredine veljače iste godine. Valja, također, podsjetiti kako je te iste 1928. godine, od početka do kraja listopada, u Umjetničkom paviljonu bila priređena i 1. izložba Kluba likovnih umjetnica na kojoj je bilo izloženo 200 slika, crteža i grafika te 17 skulptura.
Izložba uključuje 73 rada iz svih medija umjetničkog izražavanja – od klasičnih slikarstva i kiparstva, do suvremenih načina umjetničkog izražavanja – videoperformansa, zvučnih i videoinstalacija i podijeljena je u tri dijela – likovno stvaralaštvo žena tijekom 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, umjetnice i modernizam te ženska umjetnička praksa, Nova i suvremena.
Likovno stvaralaštvo žena tijekom 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća
Jedinstvena i u puno širim okvirima, zbirka Josipa Kovačića Slikarice rođene u 19. stoljeću, darovana Gradu Zagrebu 1988. godine, a u kojoj su sabrani i vrijedni arhivski i dokumentarni materijali, nezaobilazan je izvor saznanja i o umjetnicama koje je povijest umjetnosti u međuvremenu zaboravila ili zanemarila. Brojnost i raznolikost recentnih studija o hrvatskim umjetnicama, uglavnom iz pera povjesničarki umjetnosti srednje i mlađe generacije, jamstvo su da će i hrvatska povijest umjetnosti znati odgovoriti na izazove novih uvida u mnoge dosada zanemarene aspekte stvaralaštva žena ili pak čitave opuse zaboravljenih umjetnica, ističe Ljerka Dulibić, jedna od autorica stručne koncepcije.
U dijelu likovnog stvaralaštva 19. i početka 20. stoljeća predstavljeni su akvareli Slave Raškaj, autoportreti Naste Rojc, radovi Anke Bestall, Zdenke Ostović Pexidr Srića, Line Crnčić Virant, jedne od osnivačica Kluba likovnih umjetnica, barunice Vere Nikolić Podrinski, Sonje Kovačić-Tajčević, koja se smatra najdosljednijim učenikom profesora Andrea Lhotea među jugoslavenskim učenicima, Mile Wod, prve naše umjetnice koja je završila akademsko kiparsko obrazovanje, Anke Krizmanić, slikarice portreta i portretnih studija, krajolika, plesnih i scenskih te folklornih motiva te Ivane Tomljenović Meller, kćerke posljednjeg bana Hrvatske i Slavonije, visokoobrazovane žena uspješne sportske karijere, koja je pripada malobrojnoj skupini s područja međuratne Jugoslavije koja je bila dijelom progresivne Škole za arhitekturu i umjetnički obrt Bauhaus u Dessauu.
Umjetnice i modernizam
Nevenka Đorđević i Marta Ehrlich Tompa predstavnice su ove generacije, a prate ih Melita Bošnjak, Miranda Morić, Ksenija Kantoci, Vesna Sokolić, Mila Kumbatović, Vera Josipović, Borka Avramova, Milena Lah, Vera Fisher, Vera Dajht Kralj, Biserka Baretić, Nives Kavurić Kurtović, Tonka Petrić, Goranka Vrus Murtić, Marija Ujević Galetović, Ljerka Šibenik, Zdenka Pozaić i Nevenka Arbanas.
Sfera kulture i umjetnosti bila je jedna od mnogih gdje se rodna ravnopravnost optimistički podrazumijevala, navodi Ivana Mance, te nastavlja kako se ta samorazumljivost posebno visoko cijenila na području likovnih umjetnosti, gdje su žene modernog doba doista dugo trebale čekati da im se omogući pristup u svijet profesionalnog bavljenja umjetnošću. Akademsko školovanje u punome programskom opsegu (u razdoblju od 1950. do 1970. udio žena koje su diplomirale na zagrebačkoj Akademiji iznosi 30%), usavršavanje u majstorskim radionicama i boravkom u inozemstvu, sudjelovanje na izložbama i javnim natječajima, mogućnost stjecanja socijalnih i materijalnih prava na osnovi vlastitog umjetničkog rada (zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sustav dodjele atelijera, olakšice pri nabavci materijala, praksa državnih otkupa djela, sustav nagrađivanja itd.), proizvodili su razumljivo zadovoljstvo i osjećaj društvenog uspjeha. Stvarnu, brojčano iskazivu participaciju u svima navedenim i drugim vidovima institucionalnog života umjetnosti trebala bi tek pokazati buduća fundamentalna istraživanja, koja posebno za područje likovnih umjetnosti još uvijek nedostaju.
Ženska umjetnička praksa, Nova i suvremena
Buntovna 1968. obično se uzima kao prijelomna godina u kojoj su društveno-politički događaji na globalnom planu obilježeni studentskim nemirima i u umjetnosti donijeli radikalni rez u smislu prekida s tradicionalnim estetskim vrijednostima visokog modernizma. U umjetnosti sve više do izražaja dolazi težnja za izjednačavanjem umjetničkoga čina i stvarnog života i u tu svrhu umjetnice i umjetnici rabe fotografije i video, filmove i tekstove, vlastito tijelo u performansima, medije u kojima progovaraju o položaju u društvu, društvenim represijama, željama, traumama, sjećanjima i, prvi put glasno, o – borbi za spolnu ravnopravnost. Vrijeme osvajanja novih umjetničkih sloboda u razdoblju od 1966. do 1978. koje je u tadašnjoj jugoslavenskoj umjetnosti objedinjeno nazivom Nova umjetnička praksa, u odnosu na prethodna razdoblja nije se ipak značajnije odrazilo na promjenu broja umjetnica prisutnih na sceni. Umjetnica je i u kontekstu Nove umjetničke prakse neobično malo, tek nešto malo više u odnosu na razdoblje koje mu je neposredno prethodilo, a u Zagrebu je snažno obilježeno prvim valom protokonceptualne umjetnosti i pokretom Novih tendencija – pojavama u kojima umjetnica gotovo da i nije bilo, zaključuje Iva Radmila Janković, viša kustosica MSU-a u Zagrebu.
U posljednjem dijelu izložbe moguće je razgledati radove Sanje Iveković koja je u umjetnost uvela feministički diskurs te bila jedna od najvažnijih protagonistica kada je riječ o povijesti videa i performansa u hrvatskoj umjetnosti, Vlaste Delimar koja kao medij odabire vlastito tijelo kao izraz ženske samosvijesti, Jadranke Fatur i Marijane Muljević koje su se priklonile pokretu fotorealizma, Brede Beban, Zvjezdane Fio, Vesne Popržan, Edite Schubert, Dubravke Rakoci i Nine Ivančić.
Od poratnog razdoblja, obilježenog procesima tranzicije, a osobito od početka novog tisućljeća umjetnice su sve prisutnije ne samo na izložbama u umjetničkim institucijama nego i u javnom prostoru, nastojeći svojim projektima aktivno utjecati na promjenu svijesti u društveno-političkom kontekstu sve konzervativnijeg društva.
Tu se ističu radovi Vesne Pokas, Ivane Franke, Kristine Leko, Ksenije Turčić, Vlaste Žanić, Mirjane Vodopije, Nike Rdić, Amele Frankl, Božene Končić Badurina, Kate Mijatović, Magdalene Pederin, Martine Mezak, Ane Hušman te Andreje Kulunčić koja u projektu Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća, 2000. godine, u javni prostor oglašavanja postavlja plakat s portretom otpuštene radnice nekad prestižnoga trgovačkog lanca. Sedam godina nakon, Kulunčić zajedno s kolektivom ISTE, u javnom prostoru svojim radom ISTE – za prihvaćanje različitosti posredstvom plakata, billboarda i animacije senzibilira odnos prema ženama različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih pripadnosti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
