U hrvatskom obrazovnom sustavu, kako smo već i pisali, povijest romske zajednice gotovo je nepostojeća te se čak i tragična stradanja Roma pod ustaškom vlašću tek usputno spominju, umjesto da budu jedan od bitnijih dijelova nastave povijesti o Drugom svjetskom ratu. Upravo je zbog toga, u izdanju njemačke zaklade Erinnerung, Verantwortung und Zukunft (Sjećanje, odgovornost i budućnost) i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar 2018. godine objavljen Priručnik za učitelje i nastavnike: Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941.-1945.
Zanimljivo nam se, u tom kontekstu, početkom ove godine osvrnuti i na veliko istraživanje koje su zajednički napravili Institut Georg-Eckert (GEI), Fond za obrazovanje Roma (REF) i Vijeće Europe (VE), a koje analizira zastupljenost Roma u nastavnim programima i školskim udžbenicima koji se trenutno koriste u školama širom Europe. Time dobivamo uvid u šire europske (obrazovne) politike i društva, a ne samo hrvatske.
Studija udžbenika uključuje predmete iz povijesti, građanskog obrazovanja i zemljopisa iz 22 europske zemlje: Hrvatske, Francuske, Njemačke, Mađarske, Kosova, Poljske, Španjolske, Italije, Rumunjske i Velike Britanije, Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Češke, Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Srbije, Slovačke, Austrije, Belgije i Finske.
Istraživanje je pokazalo da je zastupljenost Roma uglavnom ograničena unutar pojedinih tematskih konteksta, a i u tim slučajevima se radi o nedovoljnim, često stereotipnim, a ponekad i posve netočnim predstavljanjima. Neki se udžbenici izričito bave pitanjima „raznolikosti“, „interkulturalizma“, ili „multikulturalizma“ i ljudskih prava kada se spominju romske zajednice ili pojedinci i prepreke s kojima se susreću u suvremenim europskim društvima.
Postoje značajne razlike u svim zemljama, i u opsegu i načinu na koji se spominju Romi i Romkinje. Raspon se kreće od jednostavne upotrebe riječi “Romi” u odnosu na jednu od mnogih etničkih skupina prilikom nabrajanja manjina, statistika ili žrtava holokausta, do posebnih posveta, u odvojenim lekcijama, i, u iznimnim slučajevima, potpunih lekcija ili nastavnih jedinica posvećenih Romima (na primjer, Austrija, Mađarska).
Analiza tema i referenci pokazale su da su Romi uglavnom predstavljeni ili kroz povijesne teme ili kao žrtve, ali često i oboje. Nadalje, većina referenci Rome predstavlja kao nacionalnu manjinu ili zasebnu skupinu unutar nacionalnog društva, dok ostale reference predstavljaju Rome samo kao brojčani dio društva ili kao postotak. Gotovo da nema primjera koji predstavlja Rome kao sastavni dio društva. Udžbenici se rijetko bave romskom povijesti, rijetko opisuju suvremene romske zajednice ili donose priče o izuzetnim pojedincima s imenima, biografskim podacima ili objašnjavanjem njihovih dostignuća.
U mnogim slučajevima zastupljenost Roma u analiziranim europskim udžbenicima odgovara predrasudama i stereotipima koji se nalaze u širim diskursima unutar pojedinih društava. Pokazalo se da je količina referenci koja bi mogla pojačati stereotipe veća u zemljama u kojima Romi čine relativno velik udio općih populacija. Neki od stereotipa se odnose na, primjerice, Rome koje se prikazuje kao necivilizirane, prljave ili zle. U najboljem slučaju – šarene, muzikalne i egzotične.
Ova otkrića, zaključuje se u istraživanju, trebaju potaknuti europske zemlje da sudjeluju u ostvarivanju temeljnog cilja: “rješavanja problema nedostatka zastupljenosti Roma, ali i njihovog pogrešnog predstavljanja u europskim kurikulumima i udžbenicima.”
U većini analiziranih udžbenika romski su glasovi marginalizirani, a samo nekoliko udžbenika uključuje izvore koji su romski autori ili romska svjedočanstva. Romi se rijetko prikazuju u kontekstu raznolikog društva. S obzirom na to da se udžbenici i nastavni programi mnogih zemalja bave temom raznolikosti i multikulturalizma (na primjer, Velika Britanija, Francuska i Španjolska), radi se o zaista propuštenoj prilici da Romi budu adekvatno uključeni u kurikulum.
Nedostatak pristupa izvorima koji na odgovarajući način predstavljaju Rome, njihovu povijest, kulturu i ulogu u društvu rezultat je i nemara autora i izdavačkih kuća da poboljšaju zastupljenost Roma u udžbenicima. Stručnjaci za manjinsku zastupljenost, kao i romske organizacije i zajednice, mogu značajno pridonijeti razvoju i potvrđivanju izvora i njihovoj upotrebi u udžbenicima. Važno je spomenuti da romsko i neromsko civilno društvo imaju bitnu ulogu u poboljšanju zastupljenosti Roma u nastavnim programima i udžbenicima. Mogu pružiti pomoć kroz dubinsku i kritičku analizu predstavništva Roma građenu na njihovim iskustvima na terenu. Njihov doprinos, zaključuje se, zaista može poboljšati opseg i učinkovitost zastupljenosti Roma u učionici, a posljedično – i u čitavom društvu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
