Iznenađujući ulazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću 2016. godine otvorio je vrata visoke politike nizu ekstremno desnih figura koje su dotada tavorile na marginama političkog života. Jedan od najpoznatijih među njima je Steve Bannon, ikona američkog Alt-right pokreta. Prošle srijede, 4. prosinca, povodom Human Rights Film Festivala, u dokukinu KIC prikazan je dokumentarni film “Na rubu” (The Brink) o Bannonu, glavnom predizbornom političkom konzultantu Donalda Trumpa te glavnom uredniku rasističkog portala Breitbart News. Bannona mnogi smatraju ključnom ličnošću u Trumpovom usponu na vlast. Njegov utjecaj što se Trumpovih političkih odluka tiče očituje se u takozvanom travel ban-u, poznatijem kao Muslim ban, koji zabranjuje građanima sedam država s većinski muslimanskom populacijom ulazak u SAD. Također, Bannon je savjetovao Trumpu da tijekom kampanje što više spominje zid s Meksikom kao retoričku strategiju kojom se od siromašnih migranata radi žrtvene jarce krive za sve teškoće Amerikanaca.
Nakon Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima Bannon je nastavio svoju ideološku borbu podržavajući radikalno desne kandidate za senat i kongres, među kojima je i Roy Moore, kandidat iz Alabame optužen za silovanje dvije maloljetnice. Usprkos javnim svjedočenjima žrtava Bannon je ustrajao na podršci, dok je kći Donalda Trumpa, Ivanka, osudila Moorea. Bannon je smatrao da bi potencijalna Mooreova pobjeda stvorila presedan koji bi pomaknuo politički diskurs u desno i vratio nekadašnju moć bijelim muškarcima pa je krenuo javno napadati Ivanku, no Donald je stao u obranu svoje kćeri, perući ruke od Bannona. Međutim, to nije pokolebalo njegovu misiju koja je početkom 2019. godine poprimila naličje udruživanja političkih vođa radikalnih desničarskih stranaka diljem Europe kako bi se oformila snažna rasistička koalicija u Europskom parlamentu. Ovaj dokumentarni film prati Bannona u tom podvigu.
Film prikazuje Bannona dok se nalazi s nizom političara krajnje desnice, što uključuje Nigela Faragea iz Velike Britanije, Marine Le Pen iz Francuske, Kenta Ekerotha iz radikalne desničarske stranke s poviješću uličnog nacističkog nasilja Švedski demokrati, članovima stranke Alternativa za Njemačku te mnogim drugim radikalnim političarima. Plan kako pobijediti na Europskim parlamentarnim izborima je ujedinjenje desnice putem antimigrantske retorike, uz pretpostavku da su socijalisti i liberali previše popustljivi po pitanju migracija.
Međutim, fokus na migrante samo je vrh sante leda u rasističkim težnjama navedenih stranaka koje imaju duboku povijest netrpeljivosti spram manjinskih skupina unutar vlastitih granica. Migranti su samo pokušaj ujedinjenja naroda u mržnji, kako bi se kasnije ta ista mržnja okrenula prema drugim manjinama. Recimo, Bannon se našao s Matteom Salvinijem, talijanskim političarem zbog čijih je antiromskih izjava Europski centar za prava Roma (ECCR) sredinom 2018. godine poslao otvoreno pismo voditeljici predstavništva Europske komisije u Italiji, zahtijevajući odlučnu akciju Europske komisije u borbi protiv diskriminacije Roma. Salvini je izjavio da će Romi bez talijanskog državljanstva biti deportirani iz Italije, a da će talijanski Romi “nažalost” ostati. Pozvao je na masovno etničko čišćenje ulica, trgova i kvartova, prekršivši zabranu poticanja na rasnu mržnju te je njegov govor utjecao na sve češće pojavljivanje antiromskih prosvjeda i antiromskog nasilja na ulicama.
Gledateljice i gledatelji tijekom filma saznaju da je Bannon, osim glavnog urednika i političkog konzultanta, redatelj koji s ponosom ističe da radi propagandne filmove, naglašavajući da to za njega nije uvreda. Naime, on iskorištava očaj Amerikanaca koji, zbog neoliberalnih tendencija kao što su smanjenje poreza i rezanje socijalnih programa, pate od izostanka dostupnog zdravstva, iznimno malih plaća, nesigurnih poslova i stalnog rizika od beskućništva te naprosto čeznu za slabim neprijateljem kojeg mogu okriviti za svoje probleme. Bannon kao svoj filmski uzor navodi Leni Riefenstahl, poznatu redateljicu propagandnih nacističkih filmova. Osim toga, Bannon tijekom filma redovito ističe “globaliste” kao neprijatelje te tvrdi da je potrebno razmišljati unutar okvira jedne nacije kako bi prosperitet bio moguć, a kao glavnog globalista navodi Georgea Sorosa. Kada ga u nekoliko navrata novinari napadnu da se tu radi o prikrivenom antisemitizmu (George Soros, uostalom, jest Židov), on negira da je tomu tako.
Također, Bannon redovito ističe da je na strani malog čovjeka, a protiv elita, odnosno protiv bogatih ljudi koji su oblikovali ekonomski sustav tako da samo oni od njega imaju koristi. Bannon zagovara rast nacionalnih ekonomija koje bi u vidu imale dobrobit domicilnog stanovništva, a ne samo tržišne parametre koji za sobom vuku niz negativnih eksternalija kao što su prekarni rad, manjak pregovaračke moći radnika, rezanje socijalnih programa poput zdravstvenih i obrazovnih te golemu nejednakost. Međutim, iako slobodno tržište uistinu uzrokuje niz problema, potpuno je nelogično za njih okriviti izbjeglice. Naime, upravo zbog interesa vlastitih korporacija države Europe i SAD-a destabiliziraju države Bliskog istoka, Latinske Amerike i Afrike te stvaraju izbjeglice. Bannonova retorika dehumanizacije unesrećenih ljudi, njegovo optuživanje izbjeglica da su silovatelji i životinje vrlo su elitističke prirode te idu u prilog zapadnim elitama koje stvaraju izbjeglice i krive ih za sve probleme.
Osim toga, Bannon i njegovi suradnici također su dio elite. Naime, dok u dokumentarcu pratimo Bannonova putovanja uočavamo da on redovito putuje privatnim avionima i spava u iznimno skupim hotelima. Također, portal Breitbart News, čiji je Bannon bio glavni urednik, jedan je od najbolje financiranih portala uopće te ga većinski financiraju milijarderi poput obitelji Mercer, a tijekom filma saznajemo da je njegovu političku ideju spajanja desničarskih stranaka financirao bogati kriminalac iz Kine Miles Kwon sa 100 milijuna dolara. Nadalje, Bannon tijekom filma ističe snažno neslaganje s političarima kao što su Bernie Sanders, Jeremy Corbyn ili Alexandria Ocasio-Cortez, čije su kampanje financirane od običnih ljudi s prosječnim donacijama ispod 50$. Kada bi Bannon uistinu bio dosljedan populističkoj retorici i slušao ono što ljudi žele, podržao bi političare koji se bore za radnička, ženska i prava manjina, a glavni problem mu ne bi predstavljali siromašni ljudi tamne boje kože. Međutim, Bannon prezire Sandersa, Corbyna i Ocasio-Cortez. U tom kontekstu, za pretpostaviti je da Bannon priželjkuje neki značajno smanjenje prava žena, homoseksualaca i drugih manjina.
Nakon filma održan je panel s političkim konzultantima Krešimirom Macanom i Aleksandrom Kolarić, kojeg je moderirala novinarka Đurđica Klancir. Macan je iznio interesantnu pretpostavku da se Bannon našao s hrvatskim desničarskim radikalima poput Velimira Bujaneca i kumovao stvaranju Hrvatskih suverenista. Naime, Macan pouzdano zna da je Bannon pokušao stupiti u kontakt s hrvatskim političarima jer se javio njegovom timu dok je bio politički konzultant aktualnom predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću. Macan je odbio naći se s Bannonom, ali pretpostavlja da je Bujanec prihvatio ponudu te da je stranka Hrvatski suverenisti plod upravo njegovih savjeta.
Razlog za tu pretpostavku je sličnost suverenista s tipičnom Bannonovskom strategijom. Naime, Bannon je pomoću već spomenutog portala Breitbart News okupio niz pojedinačno politički vrlo nemoćnih desničarskih skupina kao što su Ku Klux Klan, evangelisti, neonacisti i libertarijanci te ih ujedinio u takozvani alt-right, čineći ih vrlo snažnim političkim faktorom. Baš tom strategijom koriste se i Hrvatski suverenisti koji su niz malih desničarskih portala i skupina objedinili u jednu. Također, Macan pretpostavlja da je Miroslav Škoro idealan predsjednički kandidat za Bannona jer po popularnosti, šarmu i zabavljačkom karakteru podsjeća na Trumpa.
Ljudi poput Bannona otkrivaju opasnost ujedinjenja ekstremne desnice i ostvarenja njenog elitističkog plana koji uključuje smanjenje radničkih, ženskih i manjinskih prava u svrhu jačanja hijerarhijske ustrojenosti društva, patrijarhata, heteronormativnosti i bjelačke nadmoći. Njegova se ideologija otkriva i u Hrvatskoj što se očituje predsjedničkom kandidaturom Miroslava Škore koji je poznat po stihovima prema kojima ga ljudi (njemu) čudnog imena ne smiju dozivati, zbog kojih mora sakriti bijelo lice te prijeti da će se opet spustiti gusta magla, što podsjeća na ustašku pjesmu “Spustila se gusta magla”, u kojoj je magla metafora za ustašku vojsku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
