Nikome tko je prošlog tjedan barem površno pratio medijske izvještaje o uhićenju tridesetak osoba osumnjičenih za krivotvorenje osobnih dokumenata za srpsku i crnogorsku mafiju nije mogla promaknuti jedna činjenica: a to je da je jedan od kolovođa ovog pothvata – Nusret Seferović – etnički Rom. Isto tako, nitko iz tih istih medijskih natpisa nije mogao saznati baš ništa o etničkoj pripadnosti bilo koga od preostalih uhićenika. Saznali smo različite podatke iz njihovih biografija, uključujući to da se u nekoliko slučajeva radilo o policijskim službenicima, no jedino je u slučaju Seferovića u prvi plan iskočila činjenica da se radi o pripadniku romske zajednice. Štoviše, Večernji list je priču o uhićenjima popratio velikim naslovom “Kralj Roma” na čelu skupine koja je krivotvorila dokumente za mafijaše, da bi odmah ispod naslova bilo dodano da je dotični jako cijenjen u romskoj zajednici, a na sličan način su o slučaju izvještavali i brojni drugi mediji.
Čak i kada bismo imali nepobitne dokaze o Seferovićevom “krunjenju” za romskog kralja, i kad bi sve informacije koje iznose domaći mediji bile potpuno točne, ostaje pitanje interpretacijskih implikacija ovakvih naslova u kontekstu u kojemu dio javnosti ionako percipira Rome kao one kojima djelovanje s one strane zakona nije strano. Drugim riječima, novinski urednici bi se u najmanju ruku trebali zapitati doprinose li ovakvi naslovi boljoj informiranosti javnosti ili samo pojačavaju predrasude prema čitavoj romskoj zajednici. Neće li reakcija nemalog broja čitatelja biti upravo nešto u stilu da “ništa drugo od Roma nisu ni očekivali”?
Opet, ovome bi se moglo proturječiti tvrdnjom da mediji ne mogu biti odgovorni za sve potencijalne interpretacije koje proizlaze iz njihovog, pretpostavimo, istinitog pisanja. Međutim, postavlja se pitanje pokušavaju li mediji pored izvještaja o sitnim kriminalnim djelima čiji su počinitelji Romi, barem donekle ravnopravan prostor posvetiti uzrocima takvih problema. Prate li priče o krađama kokoši i provalama one o nepostojanju elementarnih materijalnih uvjeta za normalan život u romskim naseljima? Jesu li čitatelji i gledatelji vijesti o maloljetnim romskim delinkventima barem podjednako upućeni u podatke o uvjetima u kojima odrastaju romska djeca, recimo s onim da ih preko 80 posto živi u riziku od siromaštva? Drugim riječima, koliko se puta prosječan konzument medijskih sadržaja s Romima susreće kao protagonistima prekršajnih i kaznenih djela, a koliko često o njima čita kao žrtvama sustavne socijalne isključenosti?
Čini se da je upravo disbalans između prvog i drugog uzrok toga da u Hrvatskoj možemo govoriti o određenoj normalizaciji interpretacija koje u slučaju Roma socijalno devijantna ponašanja objašnjavaju njihovim etnicitetom. Na taj je problem između ostalih upozorila Kuća ljudskih prava u svome izvještaju za 2018. godinu u kontekstu medijskog izvještavanja o pucnjavi u kojoj su sudjelovali pripadnici romske zajednice, koja se prošle godine dogodila ispred osnovne škole u zagrebačkom naselju Vukomerec. Nakon sukoba, uslijedio je prosvjed mještana koji su tražili iseljavanje romskih građana s toga područja.
Kako je istaknuto u navedenom izvještaju, tomu je uvelike kumovala medijska reprezentacija događaja: Mediji su navedene događaje prenosili naglašavajući činjenicu da su u incident bile uključene osobe romske nacionalnosti što je rezultiralo negativnim portretiranjem čitave romske zajednice u Zagrebu, širenjem govora mržnje na medijskim portalima te stvaranjem neprijateljskog okruženja za život i integraciju pripadnika romske zajednice u cjelini.
Ovoga tjedna novu je buru izazvao sukob romskih predstavnika s međimurskim medijima. Na kritike koje je potonjima uputio tamošnji predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Matjaš Oršuš zbog načina na koji se portretira romska zajednica, portal eMeđimurje odgovorio je tvrdnjom da oni na svojim stranicama često donose i “pozitivne primjere” iz romske zajednice. Međutim, čini se da se ovom raspravom o kvantiteti ovakvih ili onakvih priča o Romima gubi iz vida meritum stvari. A to je sami način na koji se izvještava o Romima, odnosno činjenica da se implicitno ili eksplicitno kao uzrok prijestupa predstavlja nečiji etnicitet, čime se vrši stigmatizacija čitave zajednice.
Jer čak i ako bi tvrdnje da Romi jesu nadreprezentirani među prijestupnicima bile točne, opet fenomen ne možemo objasniti nečijim etnicitetom, već socioekonomskim uvjetima u kojima ti ljudi žive. I tu zapravo dolazimo do odgovornosti medija. Ne radi se o tome koliko su puta međimurski ili drugi mediji objavili toplu ljudsku priču o Romu koji je uspio u životu, već o tome koliko su doprinijeli tome da javnosti objasne zašto je Romima u prosjeku teže uspeti se na socijalnoj ljestvici. Bez objašnjavanja strukturnih uvjeta koji dovode do toga da 80 posto romskih kućanstava nema računalo, a samo 7 posto odraslih Roma ima stalan posao, ostaju nam samo vijesti iz crne kronike uz pokoju lijepu priču koja dokazuje da, eto, i Romi mogu do uspjeha “kada se malo potrude”. Drugim riječima, to je sukladno baš onoj frazi koja se pojavila na antiromskom prosvjedu u Međimurju prema kojoj i među Romima ima časnih i poštenih ljudi.
Ovakvo etniciziranje kriminaliteta pomalo podsjeća na medijski obrazac uspostavljen pri izvještavanju o terorističkim napadima u zapadnom svijetu proteklih godina. Model je odavno uhodan: nakon što se dogodi nekakva pucnjava ili eksplozija bombe s masovnim žrtvama, u prvim medijskim izvještajima, dok detalji događaja nisu poznati, često se kaže kako još uvijek ne znamo radi li se o terorističkom napadu. No što to zapravo znači? Što je potrebno da bismo nekoga tko je, primjerice, rafalom pokosio nevine civile proglasili teroristom?
U većini slučajeva, potrebno je znati njegovu boju kože i vjersku i/ili nacionalnu pripadnost. Ako se radi o osobi, primjerice, arapskog porijekla i muslimanske vjeroispovijesti, mudri medijski analitičari brzo će zaključiti da se radilo o terorističkom napadu. Ako je pak počinitelj bijelac i kršćanin, onda je puno veća šansa da će se interpretacijska matrica zasnivati na opisivanju psihološkog profila dotičnog koji će biti proglašen duševnim bolesnikom. U konačnici, do sličnih zaključaka često dođu i policija i sudovi pa potonji u konačnici ne budu optuženi za terorizam. Primjerice, kanadski nacist Alexandre Bissonnette koji je napao džamiju u Quebecu početkom 2017. godine te ubio šestero i ranio devetnaestoro ljudi nije bio optužen za terorizam, dok je malo vjerojatno da bi se isto dogodilo u slučaju da se musliman našao ulozi napadača, a ne žrtava.
Posljedica je ta da je za značajan dio javnosti u zapadnom svijetu termin “terorist” postao neraskidivo vezan za pridjev “muslimanski”, usprkos tome što terorističko nasilje ni izbliza nije ograničeno na djelovanje islamskih fundamentalista. Na sličan način kod nas je postalo uvriježeno da se Rome kolektivno vezuje uz kriminalne aktivnosti, kao da delinkventnost nekako prirodno proizlazi iz njihovog etničkog identiteta.
Na kraju, pokušajmo stvar pojednostaviti da budemo do kraja jasni: “omogućite” grupi čistokrvnih, aristokratski bijelih Hrvata odrastanje i život u prosječnom romskom naselju na sjeveru Hrvatske i ubrzo ćete se suočiti sa sličnim problemima koji se sada objašnjavaju u etničkom ključu. Jer krumpire i kokoši ljudi ne kradu zato što su crni, bijeli ili žuti – kradu ih jer su gladni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
