I dalje daleko od dobroga: pregled godine iz manjinske perspektive

0
87
Izvor: N1/Ivana Kopčić

Raditi rezime ili presjek godine uvijek je nesretno. Uvijek nešto biva izostavljeno, uvijek su prisutne dileme o problematičnim vremenskim kalupima i stvaranju (dis)kontinuiteta, a nesretno je i sveopće marširanje uz trend rangiranja i top-listanja na kraju svake godine. Ali, eto, nesreće je mnogo bilo u 2019. godini pa smo odlučili ipak protrčati kroz nekoliko događaja iz kojih je vidljiv kontinuitet obespravljenosti, marginaliziranja i ugnjetavanja manjinskih skupina u Hrvatskoj.

Udri, ubi Srbina

U kolovozu ove godine maskirani napadači naoružani palicama i letvama upali su u kafić u Uzdolju kraj Knina, gdje su verbalno i fizički napali vlasnike kafića srpske nacionalnosti i njihove goste. U kafiću se u to vrijeme gledala nogometna utakmica između Crvene Zvezde i Young Boysa iz Berna. Epilog razbijanja lokala i mlaćenja gostiju, o čemu smo pisali, bio je petero ozlijeđenih, među kojima i jedna maloljetna osoba koja je zadržana na liječenju u kninskoj bolnici. U susjednim Đevrskama u kafiću Terra istu se večer također dogodio nacionalno motivirani incident, ali tamo nije bilo ozlijeđenih.

Predstavnici različitih političkih stranaka dan kasnije dali su izjave u kojima osuđuju napad, ali su postojale velike razlike u načinu na koji su interpretirali ove događaje. Tako je premijer Andrej Plenković istaknuo da napad zaslužuje najoštriju osudu, ali ga je predstavio kao “djelo pojedinaca”, a ne kao posljedicu društvene klime koja proizvodi nasilje. Većina manjinskih zastupnika nije se složila s premijerovom dijagnozom, ističući da se ovakvi slučajevi ne mogu tretirati tek kao izolirani incidenti.

U Rijeci je u lipnju preminuo potpredsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine grada Kastva Radoje Petković od posljedica teškog premlaćivanja koje se dogodilo nekoliko tjedana ranije. Svega koji mjesec kasnije, nove nemire u Rijeci izazvao je sukob između srpskog povratnika Dobrivoja Arsića i člana HGSS-a Matka Škalamere koji se dogodio u Viškovu, isti tjedan kada i napad u Uzdolju.

Iako u riječkim slučajevima nije do kraja jasno imaju li nacionalnu podlogu ili ne, više građana i pripadnika manjinskih skupina izjavilo je tih dana kako nije ugodno biti Srbin u Rijeci. Dobro je poznato i kako već nekoliko godina postoje kontroverze oko izvedbi predstave Olivera Frljića u HNK-u u Rijeci, a sve to dovodi u pitanje opravdanost reputacije Rijeke kao otvorenog i multikulturnog grada.

Foto: Wikipedia/Stigmatheatron

Povjesničar Hrvoje Klasić jedan je od najglasnijih protivnika revizionističkih tendencija u hrvatskom društvu, koji često kritizira relativiziranje i negiranje ustaških zločina iz perioda Drugog svjetskog rata. Klasić je ove godine, o čemu smo također pisali, dobivao prijetnje smrću zbog svog javnog angažmana, potpisane ustaškim pozdravom “Za dom spremni”.  U javnost je izašao s pričom o prijetnjama jer, kako kontinuirano ističe, ne želi prihvatiti takve stvari kao nešto normalno.

Želim normalan život ili život bez Roma?

U lipnju je u Čakovcu održan prosvjed pod nazivom “Želim normalan život”. Organizatori su u pozivu na prosvjed istaknuli romsku nacionalnu manjinu kao faktor narušavanja sigurnosti građana i nacionalne sigurnosti. Takav narativ zapravo nije iznenadio – posljednjih se godina u medijima dosta pisalo o nemirima u Međimurju, sukobima unutar i između pojedinih sela i obližnjih romskih naselja. Tražilo se dodatne policijske snage na terenu, prosvjedovalo, ukazivalo na krađe i razne kriminalne radnje koje se učestalo događaju, a prstom se kao na isključive krivce upiralo na pripadnike romske manjine.

SRRH KALI SARA odlučila je istoga dana organizirati prosvjed kojim se upozorava na neprimjerenost i neistinitost takvih generalizacija – svojevrsni protuprosvjed. Iako je SRRH KALI SARA prvo ponudila da se prosvjed održi na drugom mjestu, a onda i u drugom terminu, odnosno dan nakon, održavanje takvog prosvjeda nije im dozvoljeno.

Upozorili su tada kako postupci Grada Čakovca upućuju na sumnju u diskriminaciju temeljem etničke pripadnosti, upitavši se, kako je moguće da se dozvoli prosvjed koji ima veliki potencijal poticanja na etničku nesnošljivost, a da se istovremeno ne dozvoli miran prosvjed nacionalnoj manjini?

Naposljetku je održan samo prosvjed “Želim normalan život“. Na samom prosvjedu pojedini su govornici spomenuli i potrebu suradnje s romskom zajednicom i šireg djelovanja, a ne samo fokusiranja na djelovanje policije i represivnog aparata, ali bilo je i drugačijih glasova – onih koji su dali potvrdu strahovanjima da će ovako uokviren poziv na prosvjed rezultirati širenjem diskriminacije i dodatnim pozivima za isključenje i marginalizaciju Roma.

Iako se prosvjed pokušalo prezentirati tek kao borbu “za bolju zajednicu”, propušteno je reći mnogo toga što bi zagovor “bolje zajednice” morao uključiti i problematizirati. Nitko nije pričao o tome kako su Romi u Međimurju desetljećima prostorno segregirani, pri čemu takva segregacija rađa druge tipove segregacije, o čemu smo također već pisali.

Nitko nije pričao o tome kako su u proračunu Grada Čakovca sredstva za fontane i spomenike povećana sa 600.000,00 u 2018. godini na 800.000,00 u 2019. godini, a za Potporu programu manjinskih zajednica određeno je svega 25.000,00 kn. Nitko nije pričao o tome da preko 80 posto djece Roma živi u riziku od siromaštva. Da se ikada u društvu ozbiljno počelo pričati i brinuti o njihovim strahovima i patnji, možda do ovakvih situacija nikada ne bi došlo.

Nitko nije pričao o tome kako upućivanje rješenja isključivo na policiju i represivni aparat ništa dugoročno neće riješiti, jer se policija ne može baviti uzrocima ovih problema – oni jednostavno nisu u djelokrugu policije. Naravno da policija treba reagirati u slučajevima nasilja, i to pravovremeno. Ali tu ne počinje niti završava ova priča.

Nitko nije pričao o rasizmu i sustavnoj diskriminaciji, o onome što je toliko dubinsko da je prihvaćeno kao “normalno” i “objektivno”. Tako se posve normalno može činiti da oni “drugi” jednostavno nisu dovoljno radišni, pošteni, dobri, učeni, mirni, zaslužni… Položaj tih drugih predstavlja se kao izbor, kao čista stvar (ne)želje i manjka truda, a samim time se isključiva odgovornost za lošu poziciju u društvu prebacuje na marginaliziranog pojedinca ili zajednicu. U suštini, te se pojedince ili čitave zajednice zapravo kažnjava zato što ne prihvaćaju “standard” kojem niti nemaju (jednaki) pristup.

Prosvjed u Čakovcu ukazao je i na (standardni) terenski propust hrvatske ljevice, bila ona stranačka ili civilnodruštvena i aktivistička – na terenu je svoje protivljenje ovakvoj ksenofobiji iskazalo samo nekoliko članova Radničke fronte, te kolega s portala Radnički.org, koji su se pojavili na prosvjedu. Ostali nisu smatrali svojom antifašističkom dužnošću usprotiviti se ovakvim događajima na licu mjesta.

Posljednji slučaj vezan za romsku zajednicu koji ćemo spomenuti zbio se u studenom kada je Dječji vrtić Kotoriba naprasno ispisao dvanaestoro romske djece, sukladno odluci koju je donijela Općina Kotoriba. To se dogodilo usprkos tome što prema Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma, sva romska djeca imaju pravo na besplatno pohađanje vrtića.

Foto: Phralipen

Problem je nastao zato što Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) troškove vrtića za romsku djecu podmiruje u dvije godišnje rate, a druga rata koja obuhvaća posljednja četiri mjeseca u godini nije bila uplaćena do početka studenog. Ipak, iz Ministarstva su nas informirali da su svi vrtići koje pohađaju romska djeca, u zahtjevima za sufinanciranje koje upućuju MZO-u, obavezni potpisati izjavu da neće teretiti roditelje za eventualno neisplaćivanje sredstava od strane MZO-a. Prema tumačenju MZO-a, ispisivanjem romske djece Općina Kotoriba je prekršila ono što je potpisala. Iako su iz Općine tvrdili da odluka nema nikakve veze s nacionalnošću djeteta ili roditelja, dodatno zbunjujuća bila je činjenica da Ministarstvo u istim intervalima uplaćuje sredstva svim vrtićima u Hrvatskoj koje pohađaju djeca pripadnici romske nacionalne manjine, a da nijedan drugi vrtić nije posegnuo za ovako drastičnom mjerom. Srećom, situacija je u konačnici imala sretan epilog te su djeca nakon malo medijske prašine ubrzo vraćena u vrtić.

Djeca ostaju bez udomitelja, životni partneri ostaju građani drugog reda

U ožujku ove godine udruga Dugine obitelji je Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnijela prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom novog Zakona o udomiteljstvu. Iz udruge su tom prilikom poručili da dio Zakona o udomiteljstvu vezan uz definiciju “udomiteljske obitelji” nije samo neusklađen s Ustavom, nego s nizom postojećih zakona, kao i međunarodnih dokumenata koji su po svojoj pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona.

Novim Zakonom o udomiteljstvu, o kojem smo pisali, još je jednom poručeno životnim partnerima i partnericama da su građani i građanke drugog reda, a pritom najbolji interes djeteta nije uzet u obzir. Djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi poručeno je pak da je bolje da ostanu u instituciji, nego da ih udomi istospolni par koji bi im pružio toplinu doma, podršku i sretnije djetinjstvo.

Izglasani Zakon je dodatno paradoksalan, jer prema njemu gejevi i lezbijke u Republici Hrvatskoj mogu pristupiti procjeni za udomiteljstvo ukoliko nisu odlučili sklopiti životno partnerstvo, kao samci i samkinje. Ovakvo limitiranje pristupa udomiteljstvu dodatno je zabrinjavajuće ako uzmemo u obzir činjenicu da u hrvatskim domovima za nezbrinutu djecu iz godine u godinu raste broj djece, a izmjene Zakona o udomiteljstvu trebale su upravo tome doskočiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime