Prošle subote, 30. studenog, u sklopu filmske projekcije pod nazivom Tvrđava Europa, u Dokukinu KIC je prikazan dokumentarni esej Veliki zid irskog redatelja Tadhga O’Sullivana, koji prikazuje način na koji se Europa, povodom migrantske krize, sve više okružuje zidinama, žicama i elektronskim nadzorom. Film je inspiriran novelom Franza Kafke “Pri gradnji Kineskog zida” u kojoj autor stavlja fokus na život neimenovanog graditelja koji živi daleko od opasnosti mongolskih invazija te nikada nije upoznao kineskog cara, ali pomoću gradnje zida prihvaća ideologiju “mi” i “oni”.
Tempo filma je iznimno spor, a česti kadrovi zidova i bodljikavih žica iznad kojih se nalazi zastava EU nude uvid u Europu kao privilegirano područje, zabranjeno većini ljudi ovoga svijeta.
Naime, države članice EU su od 1990-ih izgradile 1000 kilometara zida kako bi zaustavile migracijska kretanja, što je jednako dužini šest Berlinska. Na početku 1990-ih postojala su samo dva zida na europskom tlu, a sada ih je petnaest, dok ih je od 2015. godine izgrađeno sedam. Čak deset od dvadeset i osam članica EU je izgradilo zidove zbog migracija (Španjolska, Grčka, Mađarska, Bugarska, Austrija, Slovenija, Velika Britanija, Latvija, Litva i Estonija).
Prikazi zidova popraćeni su tradicionalnom europskom zborskom glazbom poput poznate “God Rest Ye Merry Gentlemen”, koja pjeva o opasnošću sotone i vijestima utjehe i sreće nakon dolaska Krista (“tidings of comfort and joy”), što istovremeno implicira licemjerje društva koje se smatra kršćanskim, a odbacuje strance, te učestalu tendenciju Europljana da ljude tamnije boje kože smatraju čudovištima i demonima. Osim zidova, prikazane su i kamere, te policajci koji u skrivenim prostorijama nadgledaju potencijalne prijestupnike. Time je naglašeno da osim fizičkih postoje i virtualni zidovi, tehnologije koje prate ljude i onemogućuju ulaz onima koje vlast smatra nepodobnima.
Film zatim ističe europsku arhitekturu, goleme građevine koje, osim što osiguravaju dom njenim stanovnicima, čuvaju goleme iznose novca. Pa tako kadrovi prikazuju zlatarne u kojima se nalazi dijamantno prstenje i drugi skupocjeni nakit, čiji materijali dolaze iz Afrike pomoću eksploatacije jeftine radne snage, od kuda migranti redovito pokušavaju ući u Europu. Takve sekvence otkrivaju Europu uistinu kao tvrđavu, čak i kao svojevrsnu mafijašku organizaciju koja potkrada nerazvijene države, držeći ih u stanju podrazvijenosti kako bi imala koristi od jeftine radne snage sve kako bi se zatim, kada pokradeni ljudi pokušaju ući, opkolila zidovima. Osim arhitektonskih postignuća redatelj prikazuje ruševne stambene komplekse u kojima se ponekad skrivaju migranti. Ti prostori su ispunjeni grafitima, među kojima je posebno naglašen jedan: “I will never stop my journey half way until I reach my home” (Neću odustati dok ne pronađem put kući). U toj sekvenci je prisutna snažna ironija jer EU koristi goleme financijske resursa kako bi izgradila zidove oko svojih granica te platila policajce da ih nadgledaju, dok bi se ti resursi mogli iskoristiti za izgradnju novih i obnovu razrušenih stambenih kompleksa za očajne izbjeglice koji bježe od nasilja.
Izvješće Building Walls ističe da europske operacije spašavanja na Mediteranu nemaju kao cilj spas migranata već da je od osam najvećih operacija spašavanja svaka beskompromisno težila eliminaciji kriminaliteta na granicama i usporavanju dolaska raseljenih ljudi. Samo je jedna veća operacija, Mare Nostrum, provedena od talijanske vlade, uključivala sudjelovanje humanitarne organizacije. Međutim, ta je operacija zamijenjena operacijom Frontex Triton, koja je imala manji budžet. Što se tiče već spomenutih virtualnih zidova, izvješće navodi da granična policija EU osim tehnologije digitalnih otisaka prstiju koristi i onu skeniranja šarenice te prepoznavanja lica i glasa. Izvješće naglašava da takve mjere kontrole i nadgledanja društva uzrokuju paranoično mišljenje među ljudima te se svako kretanje počinje shvaćati kao potencijalna opasnost, njegujući osjećaj kolektivne nesigurnosti.
Ovaj filmski esej zatim problematizira nekritički odnos spram vlasti, napominjući da je potrebno promišljati o naredbama, a ne ih slijepo slušati. Pripovjedačica filma navodi alegoriju o rijeci, ističući kako kritičko mišljenje o vladi treba bujati poput rijeke u proljeće koja se prelijeva i zalijeva polja pored sebe, osiguravajući hranu svima, naprotiv mišljenju kojeg vlada stvara svojim granicama, koje uzrokuju da rijeka odviše nabuja i sruši ljudima njihove domove. U tom kontekstu, pokazalo se da fizički i virtualni zidovi stvaraju mentalne zidove izgrađene jezikom straha i mržnje, raširenim pomoću ksenofobnih i rasističkih poruka ekstremne desnice čije stranke prosperiraju kada liberalne institucije otkriju svoj (“neliberalni”) autoritarni temelj – akumulaciju kapitala u rukama elitne manjine pomoću eksploatacije radne snage većine, a pogotovo one jeftine u podrazvijenim državama. Naime, takve stranke, hraneći se postavljenim granicama, pokušavaju stvoriti kolektivni imaginarij sigurne unutrašnjosti i nesigurne vanjštine, te čak deset od dvadeset i osam članica EU imaju iznimno snažne ksenofobne političke stranke (Njemačka, Austrija, Danska, Finska, Francuska, Nizozemska, Mađarska, Italija, Poljska, Švedska).
Upravo u kontekstu nepreispitivanja vlasti ovaj je dokumentarni film povezan s Kafkinom pričom “Pri gradnji Kineskog zida“. Naime, neimenovani graditelj zida je obični seljak koji živi na jugu Kine te je njegovo selo zbog geografske smještenosti sigurno od invazija zbog kojih se zid gradi, koje se događaju na sjeveru. Također, građenje zida se odvija na nizu udaljenih točaka, te time dopušta neprijateljima mnogo prostora za ulazak, sve dok se zid u potpunosti ne izgradi. Neimenovani graditelj je zbog posla odvojen od obitelji i prijatelja čak pet godina, sve kako bi se nakon toga vratio u selo, malo odmorio, i bio poslan na novu poziciju izgradnje, s novim ljudima. Kafka tim historijskim prikazom problematizira odnos tog seljaka s carem, kojeg car nije nikada vidio, ali djeluje kao nevidljiva sila na njegov život, tjerajući ga da napusti svoju lokalnu zajednicu i relativno lagodan način života, sve kako bi služio ideji koja u suštini nema veze s njim. Međutim, samim činom građenja zida koji nešto razdvaja, neimenovani seljak dobiva osnovne ideološke koncepte “mi” i “oni”, na taj si način opravdavajući svoj besmisleni životni poziv.
Film završava upitom što mi Europljani uistinu znamo o narodima koje tržišno iskorištavamo i zabranjujemo im dolazak. Naglašeno je da se kroz povijest u europskoj umjetnosti narode južno i istočno od Europe prikazivalo kao tamnoputa čudovišta kojima se plaše djeca prije spavanja, te da takva reprezentacija čini naš kolektivni imaginarij iznimno ograničenim. Kao alternativu tome predloženo je puštanje izbjeglica i upoznavanje drugačijeg, u svrhu eliminacije fizičkih, virtualnih, mentalnih, imaginativnih i intelektualnih granica te stvaranja nečeg vrjednijeg i novog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
