Procjenjuje se da u svijetu živi gotovo četiri milijuna ljudi bez državljanstva – apatrida. Ti ljudi su u pravilu potpuno “nevidljivi”, žive u pravnom vakuumu i ne mogu ostvariti nikakva građanska ni socijalna prava. Republika Sjeverna Makedonija, ovoga je mjeseca napokon učinila jedan korak ka rješavanju toga problema. U Sobranju, makedonskom parlamentu, 7. studenog je konačno donesen zakon kojim će se omogućiti ratifikacija Konvencije o smanjenju apatridnosti. Makedonija je tako postala posljednja postjugoslavenska republika koja je ratificirala ovu UN-ovu konvenciju, donesenu još davne 1961. godine, kojom se želi pomoći osobama bez državljanstva da što lakše steknu to pravo.
Za Makedoniju ovo je važna odluka iz više razloga, a osobito se to odnosi na makedonske Rome. Zemlja ima relativno veliku romsku manjinu, čiji je točan broj teško odrediti. Prema posljednjem popisu stanovništva održanom 2002. godine, Roma je bilo nešto preko 50.000, ali se procjenjuje da je stvarna brojka tri do četiri puta veća.
Prvi element priče o romskim apatridima u Makedoniji tiče se Roma koji su za vrijeme rata 1999. godine izbjegli s Kosova te su stigli u svoju novu domovinu bez dokumenata. Pretpostavlja se da je tada oko 5000 romskih izbjeglica pristiglo u Makedoniju. Dio tih ljudi se čak i dvadeset godina nakon rata bori za to da dobije makedonsko državljanstvo.
No tu nije kraj problema, jer se i dio Roma rođenih u Makedoniji nalazi u istoj situaciji. Problemi započinju nakon raspada Jugoslavije i uspostave samostalne makedonske države. Makedonske vlasti su 1991. godine donijele odluku da svi ljudi s prebivalištem u Makedoniji mogu u roku od godine dana zatražiti pravo na državljanstvo, neovisno o tome iz koje jugoslavenske republike vuku podrijetlo i neovisno o etničkoj pripadnosti. Ipak, postojali su i neki prilično strogi kriteriji. Osobe su morale dokazati da su minimalno 15 godina legalno živjele u Makedoniji, a pored toga su morale biti i financijski samodostatne.
Svi koji u roku od godinu dana nisu zadovoljili navedene kriterije i stekli državljanstvo, počinju se smatrati strancima te su prisiljeni prolaziti kroz dugačku i složenu proceduru naturalizacije. To se pokazalo osobito problematično u slučaju nacionalnih manjina, osobito Roma koji su teško dokazivali da zadovoljavaju financijski kriterij, a imali su problema i s dostavljanjem dokumentacije kojom bi dokazali da u zemlji borave duže od 15 godina. U 2000-im godinama, postupak naturalizacije je djelomično olakšan, ali se dio Roma svejedno nije uspio izboriti za državljanstvo. Za mnoge, čak i samo vađenje potrebnih dokumenata predstavlja ozbiljan trošak.
Danas kada postoji barem načelna želja političke elite za rješavanjem problema apatrida, barijere koje stoje na putu često su posljedica neskriveno diskriminatornih motiva donosioca odluka. Kako upozoravaju na portalu Europskog centra za prava Roma (ERRC), problem institucionalne diskriminacije često je temeljni uzrok apatridnosti Roma u Sjevernoj Makedoniji.
Od siječnja 2018. poduzet je niz mjera kojim bi se trebalo poboljšati položaj apatrida u ovoj zemlji: osnovana je vladina međuresorna radna grupa za rješavanje problema ljudi bez dokumenata, promijenjeni su pojedini zakoni s ciljem osiguravanja privremenih dokumenata, uvedena besplatna pravna pomoć, edukativne aktivnosti i besplatna zdravstvena pomoć za apatride.
Ipak, kako je izjavio ERRC-ov odvjetnik Senada Sali, problem Roma apatrida može biti smanjen isključivo davanjem statusa građanina sa svim pravima osobama koje taj status nemaju. Ne radi se o uvođenju zakona koji će te ljude učiniti posebnima.
Prema podacima do kojih je došao ERRC trenutno je u Makedoniji 574 ljudi suočeno s ovim problemom, od kojih 298 nema rodne listove niti ikakve osobne isprave. Ostatak čine osobe koje su odavno nastanjene u Makedoniji, ali svejedno nemaju riješeno pitanje državljanstva. Uzevši obje grupe zajedno, čak 77 posto apatrida su Romi.
Slični problemi postoje i u susjednoj Srbiji u kojoj žive tisuće Roma koji su pobjegli za vrijeme rata na Kosovu bez ikakvih dokumenata. Razlika je u tome što su brojke u Srbiji znatno veće: procjenjuje se da Roma ima oko pola milijuna, dok ih oko 32.000 nema identifikacijske isprave.
Srpska vlada također je u proteklim godinama poduzela određene mjere kako bi se krenulo ka rješavanju ovoga problema. Pored olakšavanja regulacije mjesta prebivališta – što je jedan od preduvjeta za dobivanje osobne iskaznice – najvažniji primjer predstavlja vladin projekt “Bebo, dobro došla na svet”, kojim se majkama omogućuje da odmah u rodilištu obave upisivanje svoga djeteta u matičnu knjigu rođenih. Rajka Vukomanović, tajnica Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost spolova u Narodnoj skupštini, izjavila je za BalkanInsight da velik broj ljudi nije svjestan da postoji rok od trideset dana za registraciju novorođenčadi. Propuštanjem toga roka započinje se začarani krug u kojemu nedostatak jednog dokumenta (rodnog lista) onemogućuje dolazak do novih dokumenata, pa su zato ovakve mjere važne u borbi za reduciranje broja ljudi koji imaju status apatrida.
Iako se prema podacima UNHCR-a broj Roma apatrida u Srbiji prepolovio od 2010. godine, pojedini glasovi upozoravaju na ograničen doseg vladinih mjera. Vuk Raičević iz nevladine udruge Praxis koja se bavi pravima Roma, navodi probleme koji prate implementaciju mjere “Bebo, dobro došla na svet”. Naime, mnoge romske žene umjesto u bolnicama rađaju kod kuće, iz straha od lošeg tretmana koji bi mogle doživjeti u bolnici. Pored toga, Raičević naglasio da su vladine mjere primarno vezane uz proces pregovora o pristupanju Europskoj uniji, a ne izraz iskrenih namjera za poboljšavanjem položaja Roma u Srbiji.
Ako ništa drugo, nadamo se da su u slučajevima Makedonije i Srbije napravljeni barem prvi koraci ka iskorjenjivanju ovoga problema koji ljude u potpunosti lišava čak i najosnovnijih pretpostavki za normalan život.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
