Više puta smo, moji kolege i ja, u protekle tri godine, kontaktirali gospodina Veljka Kajtazija, zastupnika u Hrvatskom saboru sa željom da ga intervjuiramo za časopis i portal Phralipen. On nas je svaki puta odbio govoreći da je važnije progovoriti o drugim temama koje muče romsku zajednicu ili o onima koje će približiti Rome njihovim sugrađanima većinske nacionalnosti te da za njegov intervju ima vremena.
Ovoga puta kao povod za razgovor istaknula sam priznanje i odlikovanje Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, koje mu je 27. lipnja uručila predsjednica Republike Hrvatske za izniman doprinos unapređenju položaja romske nacionalne manjine u RH i eto, nije me mogao odbiti.
Veljko Kajtazi rodio se u Kosovskoj Mitrovici gdje je pohađao osnovnu školu te odmah po završetku škole napustio roditeljski dom odlazeći na daljnje školovanje u Zrakoplovnu tehničku srednju vojnu školu Rajlovac u Sarajevu. Nakon završene srednje škole zaposlio se u zračnoj luci Pleso u Velikoj Gorici kao poručnik za obradu i identifikaciju podataka te je paralelno uz rad upisao i završio Višu elektroničku školu – smjer energetika. Radio je kao profesor elektrotehnike u srednjoj školi u Virovitici. Pohađao je i završio trenersku školu za karate, a zatim upisao Pedagošku akademiju u Zagrebu i stekao pedagoško-psihološku naobrazbu. Iza sebe ima 39 godina vrhunske sportske karijere. Višestruki je prvak Hrvatske i Slovenije u poluteškoj i apsolutnoj kategoriji kao i osvajač brojnih međunarodnih turnira u karateu kako u Hrvatskoj tako i vani. Majstor je karatea 5. dana, a 4. i 5. dan je položio u San Diegu na Fakultetu La Jolla, gdje mu je instruktor bio Hideteka Nishiyama, svjetski poznati majstor karatea 10. dana. Osnovao je Romski karate klub “Shiro”, a zatim i Udrugu za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”. Dugi niz godina Veljko Kajtazi je bio romski aktivist te suradnik na projektima UNHCR-a i Pučkog pravobranitelja. Na Županijskom sudu u Zagrebu jedini je ovlašteni sudski tumač za romski jezik. Autor je prvog Romsko-hrvatskog i hrvatsko-romskog rječnika. Zastupnik je dvanaest nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru tijekom tri mandata.
OD SEBE SAM UVIJEK TRAŽIO VIŠE
Iako je u uvodu sažetak iz Vašeg bogatog životopisa zamolila bih vas da i vi odgovorite tko je Veljko Kajtazi?
Ja sam treće od šestero djece u obitelji, ono dijete koje se uglavnom mora samo izboriti za sve što želi. Treće dijete uvijek nosi odjeću starije braće, igra se s igračkama koje je od njih naslijedilo i zaduženo je da pomaže u kući. Samo je otac bio zaposlen pa je najstariji brat pomagao u prehranjivanju obitelji, a majka je bila kućanica i brinula se za sve nas. Uvijek sam nastojao biti što manje na teret roditeljima. Još sam kao dijete imao viziju i ambiciju da postignem velike rezultate i da se dokažem. Tu moju želju dodatno je poticala okolina u gradu Kosovskoj Mitrovici gdje smo živjeli, a u kojoj sam kao Rom pripadao nacionalnoj manjini koja je bila najviše diskriminirana. Takav položaj Roma nije bio specifičan samo za taj grad već je tako bilo i u Europi, a rekao bi i u svijetu. Tako je bilo tada, a tako je i danas.
Odmah po završetku osnovne škole otišao sam od kuće i s 13 i pol godina upisao Vazduhoplovnu tehničku srednju vojnu školu Rajlovac. Kao naivno i neiskusno dijete krenuo sam u samostalan život i nikada neću zaboraviti dan kada sam odlazio iz roditeljskog doma. Okupila se obitelj i prijatelji da me pozdrave i isprate prije odlaska u školu i po našem običaju svatko od njih mi je dao nešto novaca. Sakupilo se dosta, prvi sam puta vidio toliko novaca i pitao sam majku što ću ja s tolikim novcem? Majka mi je odgovorila da ga uzmem jer je moj, ali nisam htio. Na kraju sam uzeo samo jednu novčanicu, a ostatak ostavio mami. Ona je kasnije kad mi je došla u posjetu stavila taj novac na štednu knjižicu kako bi ga mogao koristiti za pokrivanje troškova vezanih uz školovanje. Sutradan kad sam se spakirao i oblačio za odlazak na autobus razmišljao sam kamo da sakrijem novčanicu koju sam uzeo kako mi je netko ne bi ukrao. Sjetio sam se da imam kupaće koje su imale mali unutarnji džepić pa sam ih obukao i u njih spremio novac. Ali, još sam uvijek, u strahu, cijelim putem dodatno držao prst na tom džepiću nesvjestan da zapravo na taj način jasno pokazujem gdje mi stoji novac te bi to bilo od pomoći svakome tko bi me želio pokrasti.
U školi sam marljivo učio želeći obrazovanjem postići položaj u društvu za koji sam znao da zaslužujem. Mi smo Romi uvijek na svoje sugrađane ne-Rome gledali kao na uzor kako u smislu obrazovanja tako i u smislu zaposlenja koje su imali. Ja još uvijek, čak i nakon toliko godina koje sam proveo educirajući se i bez obzira na sve diplome, ponekad pomislim da sam se trebao još više obrazovati. U toj pomisli vidim sebe kao onog malenog dječačića od nekada koji je od sebe uvijek tražio više.
Kad sam krenuo s karateom sanjao sam da osvajam neku medalju, bilo koju, zlatnu srebrnu ili brončanu. Kad sam se počeo raditi kao trener želio sam da moji učenici budu bolji od mene da me nadmaše i u tome sam također uspio. Romskom problematikom sam se također počeo baviti jer sam želio pomoći svojim Romima i biti prepoznat od njih kao jedan od najboljih među njima. I u tome sam u velikoj mjeri uspio.
Usprkos svoj naobrazbi gotovo 20 godina bili ste bez posla prijavljeni na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje?
Da, teško je vjerovati da punih 20 godina za mene nije bilo niti jednog radnog mjesta. Javljao sam se na sve moguće natječaje, ali sam uvijek dobivao negativan odgovor uz obrazloženje da sam previše kvalificiran. Dok sam čekao pozive iz HZZ-a pokušavao sam se snaći na razne načine kako bi prehranio svoju obitelj. Toliko sam želio raditi i biti koristan zajednici da sam odlučio sam inicirati posao bez obzira koliku ću plaću primati. Odlučio sam u malim mjestima pokrenuti treniranje karatea kao sportsku aktivnost za djecu i mlade. Razgovarao sam s nadležnim osobama u mjerodavnim institucijama i moja ideja je bila prihvaćena s radošću. Ubrzo sam vodio oko 10 karate klubova u kojima su trenirala djeca različite dobi i nacionalnosti, a radio sam i s djecom zaostalom u razvoju. Među mojim učenicima bilo je i puno romske djece koja su pokazivala izniman interes za karate, ali i za bavljenje sportom općenito. Organizirao sam više od 20 seminara i edukacijskih radionica te, 34 turnira u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu te radio kao trener-mentor u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumunjskoj i Mađarskoj. Ovaj period života za mene je jedan od najboljih i pamtit ću ga zauvijek. Mnoga djeca koju sam trenirao danas su odrasli ljudi i još uvijek mi se javljaju, a to mi je najdraža nagrada za sav uloženi trud. Upravo sam njima posvetio svoju prvu knjigu Karate. U jednom trenutku ja sam otišao iz tih sredina, a karate je ostao i djeca ga i danas treniraju.
Koliko je sport važan za razvoj djeteta i mlade osobe?
Odgovorit ću vam na svom vlastitom primjeru. Kao dijete sam bio jako nestašan, najviše od sve moje braće. Nisam oklijevao potući se na ulici, bilo s vršnjacima, bilo sa starijom djecom. Imao sam višak energije koji nikako nisam uspijevao usmjeriti na nešto korisno. Karate me od toga odučio, odnosno omogućio mi je da energiju usmjerim i izbacim tamo gdje je to potrebno i smisleno. Pomogao mi je u povećanju koncentracije, umirio me tako da sam mogao razvijati odnose s okolinom i promišljati svoje vlastite reakcije te je uvelike zaslužan što sam kroz izazovni period puberteta prošao glatko, bez ikakvih problema.
Sport u svakom čovjeku pored fizičkog zdravlja i kondicije učvršćuje volju i upornost, razvija natjecateljski duh i potiče sigurnost u sebe i svoje mogućnosti. Svaki turnir pak, pored timskog zajedništva, donosi i nova druženja i prijateljstva.
JA SE NEKAKO NE UKLAPAM U STEREOTIPE KOJE LJUDI IMAJU PREMA ROMIMA
Jeste li tijekom vlastitog života, primjerice tijekom školovanja ili profesionalne sportske karijere iskusili predrasude vezane uz to što ste Rom?
U životu mi je puno puta bilo teško upravo zbog toga što sam Rom. Primjerice, u svemu što sam radio morao sam biti bolji od najboljih koji su bili drugih nacionalnosti kako bi me zajednica prihvatila. Unatrag 40 godina pokušavam promijeniti percepciju većinskog stanovništva prema Romima, a unatrag nekoliko godina doživljavam da mi govore kako ja zapravo nisam Rom. Čak mi je nedugo jedan visoki državni dužnosnik u razgovoru rekao: Ajde, priznaj da nisi Rom. Moja obitelj je romske nacionalnosti, moj materinji jezik je Romani chib, ali ja se nekako ne uklapam u stereotipe koje ljudi imaju prema Romima. Primjerice, za Roma bi trebao biti tamnije puti, imati koji zlatni zub ili biti bez zuba, trebao bi biti zamazan i neuredan i ništa ne raditi. To je otprilike slika koja generalizira romsku zajednicu.
Potpuno su zanemareni brojni primjeri obrazovanih i uglednih Roma kojih ima na svim pozicijama, kao što se za brojne svjetski poznate osobe niti ne zna da su romske nacionalnosti ili romskog podrijetla.
Osnivanje Udruge “KALI SARA” i predsjedanje ovom Udrugom kao da je pokrenulo novo razdoblje u Vašem životu u kojem je prevladalo bavljenje romskom problematikom?
Prvo sam se okrenuo jeziku koji je za svakog Roma dio identiteta i želio sam dati svoj doprinos njegovom očuvanju, standardizaciji i modernizaciji. Gotovo deset godina sakupljao sam romske riječi. Ispitivao sam tatu, tetke, starije ljude te ih molio da se prisjete što više romskih riječi i njihovog izgovora. Kupio sam Rječnik hrvatskog jezika autora Vladimira Anića i jednostavno krenuo prepisivati i prevoditi riječi. U jednom trenutku sam shvatio da ne mogu sve realizirati sam bez pomoći drugih stručnih ljudi, primjerice lektora. Obratio sam im se za pomoć, kao i hrvatskim institucijama i moram reći da sam im i dan danas zahvalan. Posebno ljudima iz Ministarstva znanosti i obrazovanja koji su prepoznali izradu prvog Romsko-hrvatskog i hrvatsko-romskog rječnika kao kvalitetnog projekta te zaposlenicima Ministarstva pravosuđa koji su mi pomogli pri osposobljavanju za posao sudskog tumača.
Osnovao sam Udrugu “KALI SARA”, koja od tada do danas nije prestala s organizacijom i realizacijom brojnih značajnih projekata za romsku zajednicu. Za to svakako želim zahvaliti i svojim suradnicima, od kojih su neki sa mnom od prvog dana, a koji su mi pomagali da ideje i vizije pretvorim u stvarnost. Nije im bilo lako sa mnom jer sam tvrdoglav i ne poznajem riječ nemoguće, na što je vjerojatno utjecalo moje vojno obrazovanje, kao i rušenje vlastitih ograničenja u sportskoj karijeri.
Ove godine obilježavamo deset godina Svjetskog dana romskog jezika. Taj je dan priznala Međunarodna romska unija, Hrvatski sabor i UNESCO. Unatrag osam godina na romskom groblju Uštica kraj Jasenovca obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida tijekom Drugog svjetskog rata / Samudaripen. Svjetski dan Roma proslavljamo u najznačajnijim hrvatskim kulturnim i društvenim institucijama, uz prisustvo najviših državnih dužnosnika, akademika, hrvatske znanstvene i šire javnosti. Održali smo značajan broj edukacijskih radionica o zdravlju i prevenciji bolesti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uveli smo studij romistike te izborne predmete Romski jezik I i II i Književnost i kultura Roma. U Arheološkom muzeju u Zagrebu te u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva postavili smo izložbu Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma, a za nekoliko dana postavit ćemo je i u Društvenom domu u Belišću. Uskoro ćemo otvoriti Središnju knjižnicu Roma u Hrvatskoj koja je zasigurno prva u Europi, a prema mojim saznanjima i u svijetu. U početku su na policama u prostoriji za knjižnicu bile samo moje knjige koje sam donirao, zatim su se uključili suradnici s prijedlozima vezanim uz nabavku građe, uređenjem prostora koji treba ujedno biti i čitaonica te cijelim nizom drugih konstruktivnih prijedloga. Sretan sam zbog takvih suradnika koji nisu samo klimali glavom već su sugerirali i nešto suprotno od prvotnih zamisli što nas je uvijek dovelo do brže i sigurnije realizacije.
Uvijek ste iznimno puno radili na izdavaštvu, objavili ste više autorskih knjiga poput Rječnika ili knjige Indija – putovanje u pradomovinu, ali i značajan broj knjiga drugih romskih autora.
Knjigu smatram izuzetno značajnim dokumentom koji će budućim generacijama biti odličan izvor za upoznavanje s djelovanjem Roma u prošlosti. Jako je malo pisanih tragova o Romima kroz povijest. Mnoga bi istraživanja danas bila znatno olakšana da postoje pisani dokumenti. Priprema knjiga i osnivanje Središnje romske knjižnice danas su nam također znatno su olakšani zbog prostora u koji je ove godine Savez “KALI SARA” uselio. Između ostalog zbog odgovarajuće veličine prostora te svakako zbog unutarnjeg uređenja prostorija prema specifičnim potrebama vezanim uz veliki broj članova i projekata SRRH “KALI SARA”.
Uskoro ćemo objaviti još jednu značajnu knjigu Romi u Domovinskom ratu. Knjiga je dokumentarnog karaktera i govori o Romima koji su bili u sastavu Hrvatske vojske. Nisu samo ljudi koji su se borili s puškom doprinijeli stvaranju naše domovine.
Kad je počeo Domovinski rat javio sam se visokom dužnosniku Hrvatske vojske s kojim sam radio u JNA, a koji me odlično poznavao i pomagao mi u pripremama za nastupe na međunarodnim turnirima. Zamolio sam ga da me zaposli u Hrvatskoj vojsci, a on mi je odgovorio: Veljko, bolje bi ti bilo da se držiš kimona i karatea.
Nastavio sam trenirati s djecom što im je izuzetno pomagalo da prebrode kaotično stanje u domovini koje je neizbježna posljedica rata. Sudjelovali smo na međunarodnim natjecanjima i predstavljali svoju domovinu i svaki puta se vijorila hrvatska zastava, a djeca su je s ponosom držala u rukama ili nosila na leđima kimona. Bio sam sretan kad sam vidio osmijeh na dječjem licu. Oni koji su osvojili medalju držali su je objema rukama, a oni koji je nisu osvojili bili su presretni zbog druženja i novih prijateljstava.
Ove godine 27. lipnja dobili ste priznanje i odlikovanje predsjednice Republike Hrvatske za izniman doprinos unapređenju položaja romske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nama u redakciji bila je to nova prilika da vas još jednom zamolimo za intervju, a očito je i Vama to priznanje iznimno značajno kad ste pristali?
Od svih priznanja koja sam dosada dobio priznanje i odlikovanje hrvatske predsjednice mi je jedno od najdražih. To je nagrada za rad kojim sam doprinio cjelokupnoj romskoj zajednici i osjećam zadovoljstvo zbog svega odrađenog u mojih proteklih šezdeset godina. Kao da je na neki način ovo priznanje zaokružilo i zatvorilo cjelinu čiji su dijelovi sastavljeni od svih ostalih priznanja koja sam dobio za svoj rad. Osim što mi je poticaj za dalje, doživljavam ga kao poruku i potvrdu da su Romi ravnopravni građani Hrvatske. te da nije važno tko si, koje nacionalnosti, koje boje kože, ili mjesta rođenja već je važno raditi, stvarati, dokazivati se i tvoje vrijeme će doći.
RAD U SABORU MI OMOGUĆAVA DA POKRENEM I REALIZIRAM NEKE KAPITALNE PROJEKTE ZA ROME
Koliko Vam posao u Saboru dodatno omugaćava postizanje još značajnijih rezultata vezanih uz položaj Roma u Hrvatskoj i poboljšanja uvjeta za njihov svakodnevni život?
Želim naglasiti da je jako dobro da Romi imaju svog predstavnika u Saboru, posebice iz razloga što oni nemaju matičnu državu, za razliku od ostalih manjina koje imaju svoju matičnu državu, a neke još i svog predstavnika u zakonodavnom tijelu. Tijekom devet godina moga mandata puno je učinjeno, a naravno da se, s obzirom na veliki broj strateških dokumenata koji postoje za Rome, moglo učiniti i više. Primjerice, Nacionalni program za Rome, Desetljeće za uključivanje Roma, Nacionalna strategija za uključivanje Roma, Akcijski plan i drugi, samo su mrtvo slovo na papiru ako se ne provode. Budući da nema nikakve odgovornosti za neprovođenje tih strateških dokumenata upravo je upoznavanje Vlade i drugih institucija s njima i ustrajanje da se oni pokrenu i provedu dio mojih poslova kao saborskog zastupnika. Pokrenuo sam postupak legalizacije za 1200 objekata u romskim naseljima i ona je potpuno dovršena, izrađeni su geodetski i drugi elaborati, plaćene komunalne i druge naknade. Pokrenuo sam izgradnju društvenih domova i sportskih igrališta u romskim naseljima kako bi sportskim i društvenim sadržajima bila obuhvaćena sva veća romska naselja. Uložio sam više od 20 amandmana i svi su mi prošli, a to je iznimno bitno za sustavno rješavanje problema u romskoj zajednici.
Primijetio sam, također, još jednu vrlo važnu društvenu promjenu koju sam potaknuo svojim radom u Saboru, a to je promjena percepcije Roma kod većinskog stanovništva. To je vidljivo, primjerice u ponašanju jedinica lokalne uprave i samouprave koje su počele primati Rome i uvažavati njihove predstavnike te slušati i njihovo mišljenje o načinu rješavanja svih bitnih pitanja za Rome na tom području. Sjećam se da prije devet godina to nije bilo tako, primjerice na problem Roma i loše egzistencijalne uvjete gledalo se kao na nešto normalno što proizlazi iz njihove tradicije i kulture jer Romi mogu tako živjeti, oni ne moraju ići u školu, njima ne treba voda, njima ne treba ni cesta i slično.
Koliko je romska zajednica u Hrvatskoj upoznata s vašim radom i kakva je njezina percepcija vas kao njihovog zastupnika?
Romi u Hrvatskoj danas su ujedinjeni više nego ikad i u tome, između ostalog, vidim potvrdu svoga rada. Oni žele da zajedno rješavamo probleme i vide da su rezultati onoga što radim dobri ne samo za neke pojedince već za cijelu zajednicu. Primjerice, legalizacija koja je provedena obuhvatila je 1200 objekata, stipendije su povećane svim studentima, priključcima vode i struje obuhvaćeni su svi objekti u naseljima, svake godine doniramo znatan broj aparata tzv. bijele tehnike i da ne nabrajam dalje.
Moji osobni izborni rezultati također su dobar pokazatelj. Prvi sam mandat dobio s tri puta više glasova od mog prethodnika, a u drugom i trećem mandatu sam ponovno, sa znatno većim brojem glasova birača, nadmašio sam sebe.
Kao saborski zastupnik donio sam niz odluka, ali nikada ni jednu nisam donio sam već s pripadnicima romske nacionalne manjine ili s pripadnicima ostalih nacionalnih manjina koje zastupam. Zajedno sa Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” čiji sam izborni kandidat održavam dvomjesečne i polugodišnje sastanke na kojima, iako to nije moja dužnost, svaki puta predstavnicima Roma iz cijele Hrvatske podnosim izvještaj o onome što je učinjeno te zajednički izrađujemo plan što još treba učiniti.
Očekujem da ćemo dobiti i sljedeći mandat u kojem ćemo do kraja završiti neke kapitalne projekte za romsku zajednicu, a koje sam pokrenuo ili ih ubrzo planiram pokrenuti. Jedan od njih je svakako popis stanovništva koji će pokazati da Roma u Republici Hrvatskoj nema 17 000 već između 38 000 i 44 000. Pokrenuo sam proces opskrbe romskih naselja diljem RH električnom energijom. Temeljem dogovora s društvom HEP ODS kreće se sa 176 priključaka u prvoj fazi, a u suradnji s lokalnim predstavnicima proces će se nastaviti i u budućnosti. Planiram u potpunosti opremiti Središnju knjižnicu Roma u Hrvatskoj kako bi mogla krenuti s radom. Planiram do kolovoza sljedeće godine dovršiti Romski memorijalni centar Uštica. U svibnju sljedeće godine organizirat ćemo Prvi kongres mladih Roma u Republici Hrvatskoj koji bi trebao postati tradicionalno događanje te koji će biti priprema za održavanje Europskog kongresa mladih Roma u vrlo skoroj budućnosti.
Planova je puno, ali već sam više puta pokazao da sam zajedno sa svojim suradnicima uspio ostvariti sve što smo zacrtali. Pokrenuli smo pitanja o kojima se prije mog ulaska u Sabor nije uopće govorilo, a to planiramo i nastaviti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
