Nihad Nino Pušija: U potrazi za Eldoradom

Foto: Nihad Nino Pušija

Nihad Nino Pušija umjetnički je fotograf rođen u Sarajevu. Njegov rad fokusira se na dokumentarnu i portretnu fotografiju, ilustrirajući romski identitet na ulicama Berlina, gdje živi zadnjih 30 godina, kao i u drugim dijelovima Europe. Pušija je 2001. pohađao nastavu Marine Abramović na Umjetničkoj akademiji u Braunschweigu, a izlagao je na prva dva romska paviljona na Venecijanskom bijenalu 2007. i 2011. godine. Njegova monografija Down There Where the Spirit Meets the Bone, koja obuhvaća radove tijekom njegovog tridesetogodišnjeg rada, objavljena je 2018. godine. Pušija trenutno priprema novu monografiju simboličnog naslova In Search for El Dorado, koji predstavlja, kako navodi u intervjuu, potragu romske zajednice za zlatnom sredinom i idealnim mjestom za život.

Vaša prva izložba izložena je 1988. godine u Sarajevu. Što je to tada značilo za vas kao fotografa u nastajanju?

Počeo sam raditi u sarajevskim dnevnim novinama Oslobođenje 1986. godine, bio sam jako mlad, studirao sam žurnalizam i političke nauke u to vrijeme. Istovremeno sam bio i član jednog fotokluba – znate kako je, mi fotografi moramo isto imati neko svoje mjesto gdje se susrećemo, razmjenjujemo svoja iskustva, napredujemo i učimo. U Jugoslaviji nije postojala akademija za primijenjenu i umjetničku fotografiju. Obrazovanje je jedino bilo pri filmskim akademijama ili uz grafički dizajn na akademijama za umjetnost. Jedino je Zagreb tada imao program na kojem se djelomično učila fotografija. Poslije dvije godine fotografskog rada Sarajevo mi je postalo premaleno, počeli su se ponavljati događaji, stvari i lica, ali i sredina u kojoj svatko svakoga poznaje počela me nervirati. U to vrijeme je bilo lako putovati, uzeo sam pasoš i otišao u London, gdje sam proveo skoro 4 godine.

No, prije odlaska sam radio izložbu u Međugorju. Ta prva samostalna izložba je obradila fenomen ukazanja svete Marije i vjerskih simbola koji nisu bili popularni u vrijeme socijalizma. Tada sam uvidio da je fotografija moćna jer prikazuje ljudima stvari i pojave bez obzira vjeruju li oni u njih ili ne, ona ima svoju edukativnu notu. S jedne strane, prikazivati vjerske teme na fotografijama nije bilo lako jer sam trebao tražiti dozvole od određenih institucija, a s druge strane morao sam se nositi s crkvenim vodstvom. Na otvorenju izložbe bili su prisutni predstavnici raznih religijskih zajednica, pozvao me hodža da dođem u islamsku zajednicu da fotografiram: ‘Nihade, ti si musliman, dođi i kod nas da snimaš’, a potom mi je i pravoslavni pop rekao: ‘Ma eto, pa sine, tvoja baba je pravoslavna pa dođi i kod nas’. Moja familija je mješovita, majka mi je katolkinja, a otac musliman. U to vrijeme sam se bavio alternativnom muzikom i otišao sam u London jer nisam htio snimati na zahtjev drugih. No ono što je bitnije jest da sam shvatio da mi fotografija nudi mogućnost ulaska u neki svijet gdje ona može biti prezentna. Ako se radi na jednoj temi duže vremena samim time se ulazi u taj svijet. Problem je jedino kod nekih fotografa koji nikad ne izađu iz tog svijeta u koji su upali. Ja sam se počeo baviti ljudima, i moja fotografija, uglavnom ulična, uvijek je imala jake veze s ljudima. Margina društva, zapravo – to je moja tema.

Prakse fotografskog prikazivanja Roma često su kroz povijest odražavale stereotipe. Kako vidite ulogu fotografije u suvremenom društvu, osobito kroz informiranje i podizanje svijesti o određenoj temi? Ima li fotografija i dalje moć poticanja na djelovanje?

Mi, Romi, smo na taj način uvijek bili zanemareni. Za vrijeme socijalizma to je još nekako i funkcionisalo samim time što su Romi imali prava, imali smo radio, časopise, i emisiju na televiziji, recimo u Sarajevu. Početkom 1990-ih, kad se otvorio istočni blok i počeo rat, sve je to nestalo. I to je bio veliki problem. U tom momentu sam počeo da radim na seriji fotografija o Romima naziva Zanemareni Europljani jer je u zemljama Zapadne Europe ipak postojao socijalni sistem koji se brinuo o ljudima koji su nezaposleni, nemaju stan i slično, a cijela Istočna Europa, a onda i kod nas u kontekstu rata, odbacila je manjine i fokusirala se na nacionalni identitet. Romi su bili prvi koji su ostali bez posla, jer su najčešće radili jednostavne poslove i samim time kada ostaneš bez posla nadovezuje se i gubitak stana, beskućništva i ostaloga što se lijepi kao posljedica. Taj proces stanovanja je još uvijek kritičan u našim romskim zajednicama. Puno je Roma koji kao da ne postoje, nemaju dokumente, nisu prijavljeni, nemaju pravo na zdravstveno osiguranje. Ta serija fotografija označila je i Prvu dekadu Roma, od 2005. do 2015. godine. To je bio intenzivan trenutak ulaganja u romske programe. Tada se to malo i popravilo, ali u suštini svijest kod ljudi se nije popravila, ili vrlo malo. Vidjeli ste sada rezultate izbora za Europski parlament. Ne ide na dobro.

Bili ste dijelom 1. i 2. Romskog paviljona na Venecijanskom bijenalu 2007. i 2011. godine. Tom prigodom izjavili ste da kao umjetnik, u vremenu i mjestu tranzicije, imate priliku stvarati i istraživati Berlin – metropolu u kojoj dvije polovine grada ponovo pokušavaju rasti zajedno. To istovremeno spajanje i podjela istočnog i zapadnog bloka tema je i vaših radova.

Iako sam htio ići u London, igrom slučaja sam zbog prijatelja došao u Berlin. 1992. godine, nekoliko nedjelja nakon borbi i bombardovanja Sarajeva, napustio sam grad i onda sam putem nekih veza došao u Berlin. Tu sam planirao ostati kratko, ali u jednom momentu sam primijetio da taj grad ima nevjerojatni potencijal, da je ta podjela, taj zid predstavljao simboliku. To me podsjetilo na našu stvarnost, etničku podjelu na našim područjima. Iako su ovdje Nijemci i s jedne i s druge strane zida, oni su u svom načinu razmišljanja drugačiji, što je normalno obzirom na kapitalizam i komunizam s jedne i druge strane. To je bio sudar svjetova, kad je zid pao počelo se raditi na ujedinjenju što je bio zanimljiv proces koji traje, rekao bih, i do današnjih dana. Ja imam prijatelje iz istočnog djela Berlina koji rijetko zalaze u zapadni dio i obrnuto. Posebno je to izraženo kod starijih, mlađi se ne sjećaju toga. Ta tranzicija je bila zanimljiva zbog fotografije i velik dio mog tadašnjeg stvaranja bila je dokumentarna fotografija, prelaska iz jednog u drugi sistem. To sam objavio u prvoj monografiji koja obuhvaća radove nastale u periodu od 1988. godine u Sarajevu do 2018. godine u Berlinu. Trenutno radim na drugoj monografiji, koja se bavi Romima i njihovom predstavljanju kroz fotografiju, a koja se razvija u sklopu programa Berlinskog senata i Europskog romskog instituta za umjetnost i kulturu (ERIAC) koji je jedan od nosilaca projekta. Knjiga se zove Traženje Eldorada, odnosno traženje zlatne doline, idealnog mjesta, raja, uspjeha. To je simbolično za romsku zajednicu, kao i fenomen putovanja i kretanja. Iako više nismo nomadi, tako se vodimo. Nomadi smo zbog toga što tražimo mjesto gdje nam je, kao i svim ljudima, lijepo. Gdje možemo imati svoju porodicu, gdje djeca mogu ići u školu i graditi život. Kada ljudi kažu da smo mi navikli da putujemo, to je glupost, nama to ne treba, ne postoji čovjek na svijetu koji ne želi da živi na jednom mjestu. Nijedan Rom to ne bi htio, siguran sam.

U drugoj polovici 1990-ih vodili ste grupu mladih umjetnika i studenata koji zbog rata u bivšoj Jugoslaviji bili primorani napustiti studije. Kojim temama se bavio projekt “Zyklop foto fabrik”?

Stjecajem okolnosti jako puno mladih ljudi našlo se u Berlinu ranih 1990-ih godina. Osim izbjeglica tu su bili i mladi ljudi, dezerteri ili oni koji nisu htjeli sudjelovati u ratu iz raznih razloga, među njima i velik broj intelektualaca. Ponovo je Berlinski senat uskočio sa sredstvima i dobili smo mali prostor za druženje. Ja sam tada već četiri godine bio u inozemstvu, ali kada dođeš u Berlin kao mlada osoba, nesigurna i kojoj je potrebna pomoć, a koja je izložena alkoholu i drogi u klubovima i koncertima, važno je osjetiti pripadnost. U fotoklubu smo se bavili dvjema temama – integracijom, jer smo imali desetak mladih ljudi i onda nam se pridružilo petnaestak Nijemaca, što je činilo jednu internacionalnu grupu, te – Duldungom. Riječ je o pravnom statusu u kojem je na snazi obustava trenutne deportacije stranih lica, ali Duldung ne predstavlja dozvolu za boravak, jer se nositelj mora prije ili poslije vratiti odakle je došao. Ti ljudi nisu ni htjeli ostati u Njemačkoj, vjerovali su da će rat kratko trajati, i da će se vratiti, no nisu imali mogućnost zaposlenja ili studiranja. I to je bilo frustrirajuće.

Sada je velika razlika u odnosu na ono vrijeme. Kada su došli Ukrajinci, oni su automatski bili uključeni u društvo, mi u to vrijeme to nismo imali. Pored toga je bilo gore Romima, jer su oni bili još segregiraniji, ugroženi od ostalih izbjeglica, osobito u smještajnim kapacitetima i domovima. Time sam se dosta bavio iz čega je proizašao katalog i izložba u okviru New Society for Fine Art (NGBK) u Berlinu, udruženju umjetnika savremene umjetnosti čiji sam član tridesetak godina. Radili smo izložbu nazvanu Duldung 1997. što je bio projekt Zyklop foto fabrike. Jako je puno ljudi otišlo nazad ili je u eke druge zemlje, i onda sam iz naslova te fotogrupe zadržao “fotofabrika” što predstavlja moj osobni projekt.

Foto: Nihad Nino Pušija

S napretkom mobilnih telefona fotografiranje je nikad dostupnije i neposrednije. Što smatrate budućnošću fotografije u kontekstu tehnoloških dostignuća?

Dobro pitanje. Ono što mogu reći da kada bih sada bio mlad, ni u kojem se slučaju ne bih počeo ponovo baviti fotografijom. U ono vrijeme je bilo drugačije i imalo je nekog šarma, i možda nekog drugog smisla. Ovo je sada sve brzo, ja se ne bavim press fotografijom skoro dvije decenije. Ako radim nešto za press ili za štampu onda su to neke duže reportaže, ili duže priče, jer se radi više dana na jednoj temi. Ta tema se onda detaljnije obrađuje. Čitav instant put do fotografije nije za mene, taj hektičan svijet u kojem se uvijek trči. Danas je moguće s dobrim telefonom puno toga napraviti, sve je manja potreba za stalno zaposlenim fotografima. Ima više saradnika, a agencije drže monopol i prodaju čitave kontigente. Autorska slobodna fotografija umire, ono čime se ja bavim je pak vrlo rijetko. Ja imam sreće jer sam dokumentarista, bavim se socijalno-dokumentarnom fotografijom kojoj vještačka inteligencija ne prijeti direktno. Nove i aktualne stvari mora ipak napraviti čovjek, a ne program ili aplikacija. Mislim da je to neka mala nada u tome svemu, ali nisam baš veliki optimista.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime