Prošlog utorka, 22. listopada, prikazan je dokumentarni film Enkel (Unuk) redatelja Aleksandra Reljića u prostoru Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu. Budući da film obrađuje temu holokausta, predsjednik društva Hrvoje Zovko je u uvodnom govoru naglasio važnost filma u kontekstu jačanja revizionizma u Hrvatskoj i Europi, a redatelj je istaknuo da se osjeća počašćenim što se film projicira u navedenom prostoru i to baš za vrijeme izložbe fotografija Hrvoja Polana koja se bavi logorima i mučilištima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine za vrijeme ratova 1990-ih.
Film prati dva lika s potpuno drugačijom prošlosti, a koje veže najveći koncentracijski logor Auschwitz. Eva Moses Kor je starica koja je kao dijete prošla strahote tog logora, a Hans Rainer Höss unuk je Rudolfa Hössa, nacističkog ratnog zločinca koji je 1947. osuđen na smrt.
Eva je imala deset godina i živjela u Rumunjskoj kada su 1944. godine, u kasno proljeće, u njeno selo došli nacisti i odveli nju i njenu obitelj u logor Auschwitz. Vozili su ih u stočnom vagonu četiri dana, a kasnije je saznala da bi se u jednom takvom vagonu obično nalazilo između sto i dvjesto ljudi. Kada su Eva i njena obitelj stigli u Auschwitz jedan od čuvara je primijetio da Eva ima sestru blizanku te ih je nasilno odvojio od roditelja, koje Eva i njena sestra više nikada nisu vidjele. Eva zatim navodi niz priča o eksperimentima koji su vršeni nad njom od strane Josefa Mengelea. Naime, redovito bi joj bila vađena krv, a injekcijom bi joj se ubrizgavale različite bakterije i virusi u svrhu proučavanja načina na koji se tijelo nosi s bolešću.
Rainerovo je iskustvo, dakako, bilo potpuno drugačije. Rođen je dvadeset godina nakon rata, a roditelji su mu cijelo djetinjstvo tvrdili da je njegov djed bio izvrstan vojnik, da ništa loše nije napravio i da je nepravedno osuđen na smrt. Njegova baka, žena Rudolfa Hössa, uvijek je pričala predivne priče o razdoblju vladavine nacističkog režima te je bila izuzetno ponosna što je njenog najmlađeg sina, Rainerova strica, porodio liječnik koji je u Auschwitzu surađivao s Mengeleom. Zbog djeda je obitelj živjela odmah pored logora te Rainer tvrdi da su izjave Nijemaca da nisu znali što se događa obična laž. Naime, njegov bi se najstariji ujak kao dijete redovito penjao na prozor i praćkom gađao zatvorenike logora. Također, organizirali bi se redoviti obilasci logora, a posjetioci bi imali posebne oznake kako ih se ne bi zamijenilo za zatvorenike.
Eva je napomenula da je iskustvo logora kojeg proživljavaju djeca vrlo različito od onoga odraslih. Primjerice, ona je kao dijete bila uvjerena da je cijeli svijet jedan logor. Smatrala je da svi ljudi pate. Tek pred kraj svog zatočeništva, kada je jednom prilikom došla do ograde logora i ugledala svoju vršnjakinju u lijepoj haljini i sa školskom torbom na leđima, shvatila je da postoji svijet izvan užasa koji ju okružuje. Eva napominje da se sjeća trenutka kada je čula sretne uzvike zatvorenika da su oslobođeni, ali nije mogla dokučiti što sloboda uopće znači. Tek u trenutku kada su joj ljudi iz humanitarnih organizacija ispred logora dali čaj i čokoladu uspjela je, kako kaže, okusiti slobodu.
Rainer navodi da je sintagma “banalnost zla” filozofkinje Hannahe Arendt najbolji opis za ono što se dogodilo u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, Nijemce se nizom propagandnih sredstava uvjerilo da osuđene Židove, Rome i druge manjine ne trebaju promatrati kao ljude već kao svojevrsne nametnike koji smetaju njihovu boljitku. Rainer, budući da dobro poznaje svoju obitelj koja simpatizira nacistički režim, pretpostavlja da je nedostatak empatije spram ljudi u logoru bio sličan nedostatku empatije prema insektima koji ti napadnu kuću. Nijemci su tako mogli bez grižnje savjesti živjeti odmah pored logora; iz prozora spavaće sobe promatrati mučenje i pogubljivanje zatvorenika, a istovremeno se brinuti o vlastitoj djeci, odlaziti na posao, obiteljske proslave i slično. Rainer navodi i zastrašujuću pragmatičnost Njemačke vlade koja je koristila ostatke ubijenih žrtava u različite svrhe. Pepeo usmrćenih ljudi bio bi korišten kao gnojivo te je domicilno stanovništvo redovito jelo voće i povrće uzgojeno na taj način. Kosa žrtava se koristila za punjenje jastuka, a odjeća, naočale i ostali predmeti ubijenih bili bi prodavani ili besplatno dijeljeni slobodnom stanovništvu. Rainer navodi užasan trenutak u svojem životu kada je saznao da je njegova najdraža vesta iz djetinjstva zapravo oteta desetogodišnjem dječaku ispred logora.
Tijekom dokumentarca saznajemo da su Eva i Rainer zapravo prijatelji te redovito surađuju na osvještavanju javnosti o zločinu holokausta. Dok Eva koristi svoje teško iskustvo logora kao polaznu točku, Rainer negativnu obiteljsku priču okreće naglavačke te posvećuje svoj život borbi protiv onoga za što se njegova obitelj zalagala. Naime, Reiner je s petnaest godina saznao da njegov djed Rudolf nije bio nevini vojnik već je imao iznimno važnu ulogu dovođenja mađarskih Židova u Auschwitz te je bio zadužen za njihovo pogubljivanje. Shvativši da mu je obitelj lagala otišao je iz rodne kuće i pronašao posao. Zamjerio se čitavoj rodbini nakon što se saznalo kakve stavove ima i za što se zalaže. Također, Rainer tijekom filma redovito upozorava na lakoću povratka ideologije netrpeljivosti za koju kaže da se snažno osjeća u Europi te ističe da ako se, čitajući Hitlerov Mein Kampf, riječ “židov” zamijeni s riječi “musliman” vrlo lako primijeti da živimo u političkoj klimi obilježenoj sličnom netrpeljivosti, ali su ovoga puta glavne žrtve pripadnici islamske vjeroispovijesti.
Dokumentarni film Enkel napravljen je vrlo vješto, lako zadržava pažnju gledatelja te je osvojio nagradu Al Jazeerae Balkans te bio nominiran za najbolji dokumentarni film godine na Berlinaleu. Priče dvoje protagonista su zastrašujuće, zanimljive i potiču na snažnu empatiju, a neuobičajena emocionalna povezanost dva generacijski jako odvojena lika sa sasvim drugačijom prošlošću ostavlja dojam originalnosti, začudnosti i potiče vjeru u mogućnost prelaženja preko površnih razlika u svrhu ideala zajedništva, razumijevanja i ljubavi, potrebnih da se ne ponovi užas holokausta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
