Društvena, politička i ekonomska potlačenost određenih skupina u Hrvatskoj odraz je ideologije netrpeljivosti, koja nas pomoću stigmatizacije određenih skupina kao odveć drugačijih ili opasnih lišava osjećaja odgovornosti spram njih te nerijetko dovodi do aktivnog osjećaja mržnje. U Hrvatskoj se rat 1990-ih često tumači kao događaj koji je potaknuo ideologiju netrpeljivosti u svim društvenim sferama pa je, ako je tomu tako, potrebno raditi na liječenju te kolektivne traume kako bi se smanjila količina mržnje i ravnodušnosti uopće. Dakako, netrpeljivost spram drugih i drugačijih seže puno dalje u prošlost, ali za pretpostaviti je da je dodatno potaknuta jačanjem retorike mržnje koja je uslijedila za vrijeme i nakon rata s kraja prošlog stoljeća.
Jednu od takvih priča donosi nam Centar za nenasilnu akciju (CNA), osnovan 1997. u Sarajevu, koji svake godine organizira skupove veterana Hrvatske vojske, Armije BiH, Vojske Republike Srpske, Jugoslavenske narodne armije i Hrvatskog vijeća obrane, kako bi pojedinci međusobno razgovarali i uvidjeli ljudskost onih koje su od rata smatrali neprijateljima. Predstavnica CNA-a, Davorka Turk, tvrdi da proces pomirenja ne podrazumijeva opraštanje nedjela drugim ljudima, jer je oprost osobni čin i ne može ga se činiti u ime drugih, već da se radi o suprotstavljanju narativu u kojem se krivica za zločine prebacuje na cijele narode. Primjer za to je situacija u kojoj je sudionik okruglog stola, govoreći o jednom ratnom zločinu, rekao da je njegov narod počinio užasan zločin, da bi mu druga osoba za stolom odgovorila da to nije učinio njegov narod nego pojedinci, što su svi smjesta prihvatili uz glasno odobravanje.
Jedan od sudionika skupa bio je Jasmin Osmankić iz Bihaća koji se borio u Armiji BiH, a trenutno je angažiran kao predsjednik udruženja oboljelih od PTSP-a Unsko-sanskog kantona te i sam boluje od PTSP-a četvrtog stupnja. Jasmin navodi da je na skupovima uspio razviti velika prijateljstva te da mu prijatelji Srbi često čestitaju Bajram prije nego neki susjedi muslimani. Dobar Jasminov prijatelj je Siniša iz Šamca koji se borio u uniformi Vojske Republike Srpske, a kroz razgovor su otkrili da su za vrijeme rata njihove jedinice pucale jedna po drugoj, na udaljenosti od kojih pedeset metara. Siniša navodi da mu je najveća nada smiriti mržnju između naroda, što je moguće jedino ako ga poslušaju nove generacije jer se one, kako kaže, smatraju većim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima od njih koji su nosili puške. Na skupu se našao i Stanislav Krezić iz Mostara, koji je bio zarobljen nedaleko od Mostara te je proveo u logoru skoro pola godine. Nakon logora je silno želio osvetu te je otvorio kafić u koji je postavio sliku Ante Pavelića te je napadao ljude koji bi naručili “kafu”, a ne “kavu”. U njemu je, kako kaže, tada vladao veliki nemir. Međutim, kada je njegov brat oženio Bošnjakinju te zbog toga morao otići u SAD, Stanislav je počeo razmišljati i mijenjati se. Shvatio je da mora početi raditi na sebi te je počeo pratiti rad mirotvornih udruga. Naglašava da je sretan čovjek otkad je ušao u te krugove.
Asim Parlić, ratni zapovjednik u Armiji BiH, ističe kako ga nikad nije bilo strah razgovarati s drugima i drugačijima, te svoj trenutni rad prepoznaje kao šansu za pomirenje i relaksaciju odnosa u BiH. Međutim, tvrdi da je problem u tome što se priče o miru teško probijaju do javnosti te smatra da postoje politički interesi koji ne žele pomirbu između naroda. Asim naglašava da bez empatije prema žrtvama drugih naroda, BiH neće nikada krenuti naprijed.
S obzirom na političku klimu ovih prostora, nije čudno da je ovaj pacifistički angažman popraćen neshvaćanjem od strane obitelji i suboraca. Naime, Jasminova žena Fikreta, koja se također borila u ratu, ispričala je da su je nećaci dugo ispitivali kako može sjesti za stol s ljudima koji su im ubili oca, a Siniša je naglasio kako ovakve pomirbene strategije nisu prihvaćene od strane većine ratnih veterana. Saša Premec iz Daruvara, koji se borio u Hrvatskoj vojsci, rekao je bilo prijetnji preko društvenih mreža te da su neki branitelji zahtijevali objavu adresa svih koji se nalaze na skupovima kako bi ih mogli “riješiti”. Stanislav Krezić je uvjeren da njihovu priču o mirovnim aktivnostima mediji namjerno ignoriraju, a Novica Kostić iz Vlasotinca smatra da postoje određene interesne skupine koje sprječavaju da se međunacionalni odnosi pomaknu s mrtve točke.
Daruvarac Premec tvrdi da ovakvi pomirbeni skupovi nailaze na podršku na lokalnim razinama politike, ali kada se krene prema političkom vrhu otpori su sve veći. Zvonko Lucić, nekadašnji pripadnik Prve gardijske brigade HV-a “Tigrovi”, naglašava da su u Hrvatskoj braniteljske udruge politički manipulirane te navodi da su neki od hrvatskih branitelja zbog sudjelovanja u skupovima doživjeli brutalne napade od HVIDRA-e. Davorka Turk iz CNA napominje da je status branitelja u Hrvatskoj neusporediv sa statusom kojeg imaju veterani iz drugih država. Naime, branitelji u Hrvatskoj imaju izuzetno jaku političku poziciju, a dio ih ima i određene materijalne povlastice.
Još jedna priča o zrelom odnošenju s kolektivnom traumom rata je projekt “Most mira”, u okviru kojeg će u blizini ratnog logora Omarska u Bosni i Hercegovini biti izgrađen Centar za mir, kojem je cilj pomoći mladima da pređu preko razlika stvorenih ratnim sukobom. Kemal Pervanić glavna je snaga tog projekta te jedan od mnogih zatvorenika logora Omarska u kojem je bio zatvoren 73 dana od strane vojnika Vojske Republike Srpske (VRS) samo zato što je Bošnjak.
Pervanić se je nakon rata preselio u Veliku Britaniju gdje je došao do zvanja magistra rješavanja konflikta. Trebalo mu je nekoliko godina, sve do 2002. godine, da se po prvi puta vrati u rodne Kevljane, selo u blizini logora Omarske. Ubrzo je uvidio da su najveće žrtve rata generacije rođene tijekom i nakon njega, budući da su izložene mnogim pričama i mitovima o stradavanju. Pervanić je u Kevljanima zatekao podijeljenu zajednicu, nespremnu da se bavi posljedicama ratnih zločina. Iz tog su razloga on i njegovi suradnici za početak odlučili pripremiti program namijenjen školskoj djeci, koji bi ih povezao pomoću kazališnih predstava i kreativnih radionica. Međutim, u početku ljudi su bili izričito protiv takvog projekta te mnogi ravnatelji nisu dopuštali njegovo provođenje u svojim školama. Na prvi dan festivala ni sama djeca nisu htjela ući u autobus koji će ih dovesti do lokacije, a tijekom prvih 45 minuta nisu htjeli razgovarati i sjediti s djecom druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Međutim, ubrzo su se ipak krenuli zajedno igrati i družiti. Sljedećeg su dana djeca iz njihovih razreda plakala zato što i ona ne mogu ići na takvo druženje.
Niz takvih pozitivnih primjera potaknuo je Pervanića da odluči otvoriti Centar za mir koji će se simbolično nalaziti na mjestu blizu logora te time dati do znanja da su rat i mržnja zamijenjeni mirom i razumijevanjem.
Još jedan zanimljiv primjer koji se bavi temom oprosta i pomirenja nakon teških ratnih trauma je i novi film Neoprošteno Larsa Feldballea Petersena, u kojem se ratni zločinac Esad Landžo, čuvar u logoru Čelebići koji je osuđen na petnaest godina zatvora, pokušava pomiriti s prošlošću tražeći oprost od svojih žrtava i njihovih bližnjih. Esad priznaje da nikad nije bio prisiljen počiniti zločine, ali ih je svejedno izvršio te je svjestan da se mora suočiti s boli preživjelih kako bi pomogao njima i sebi. Film odlično prikazuje traumu izazvanu ratom i težinu suočavanja s počinjenim zločinima.
Protagonisti posljednje pozitivne priče o suočavanju s ratnom prošlošću koju možemo navesti su mladi Srbi i Hrvati iz regionalne Inicijative mladih za ljudska prava koji su ove godine zajednički posjetili dva mala zaboravljena sela u kojima su ubijeni hrvatski Srbi tijekom operacije Oluja 1995. Za Hrvatsku je ta operacija bila veliki uspjeh, njome je uspješno uništena međunarodno nepriznata paradržava Republika Srpska Krajina, zbog koje su srpski pobunjenici iz domova potjerali između 200.000 i 250.000 ljudi koji nisu Srbi. Međutim, tijekom i nakon operacije Oluja događala su se ubojstva srpskih civila. Jedan primjer koji se dogodio gotovo dva mjeseca nakon Oluje je ubojstvo devetero Srba u selu Varivode, gdje su mladi iz Inicijative odali počast stradalima. Među žrtvama su i roditelji Jove Berića koji od Hrvatske države još uvijek neuspješno traži reparacije.
Osim Varivoda, Inicijativa mladih za ljudska prava organizirala je posjetu i malom selu Ervenik, gdje je cvijeće postavljeno ispred kuće obitelji Čengić, čijih je četiri člana stradalo tijekom srpskog napada na one koji nisu Srbi 1992. godine.
Također, aktivisti su posjetili Vukovar te odali počast stradalima tijekom i nakon opsade grada 1991. Mladi su na svakoj postaji podigli natpis na latinici i ćirilici na kojem je pisalo: Premladi da se sjećamo, odlučni da nikada ne zaboravimo. Marko Milosavljević, iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije, rekao je da želi iskazati poštovanje žrtvama neovisno o njihovoj nacionalnosti, istaknuvši kako je to važno za budućnost regije koja ne može biti izgrađena na mržnji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
