Prošle subote, 12. listopada, u Zagrebu je organiziran je dvanaesti po redu Marš solidarnosti. Ovogodišnji marš održan je pod parolom Protiv političke represije, uz prisustvo dvjestotinjak sudionika. U nizu informativnih govora predstavljeni su aktualni društveni problemi te je iskazano nezadovoljstvo njihovim nerješavanjem. Prosvjed tradicionalno organizira Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), a ove su se godine organizaciji pridružili Antifašistički vjesnik, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Inicijativa mladih za ljudska prava, Radnička fronta, Radnički portal i Socijalistička radnička partija. Podsjetimo, parola jednog od prvih marševa solidarnosti 2010. godine bila je “Stop diskriminaciji Roma“. Ove godine je pored isticanja problema političke represije, prosvjed uključio i borbu za prava novinara, manjina te za veće plaće učitelja i nastavnika, a kritiziralo se povijesni revizionizam i policijsko nasilje nad izbjeglicama.
Okupljanje je počelo u podne kod spomenika Franji Tuđmanu u Ulici Hrvatske bratske zajednice, koji prema riječima organizatora simbolizira političku represiju na nekoliko načina. Sandra Kasunić iz Antifašističkog vjesnika podsjetila je na davnu Tuđmanovu tvrdnju da je Hrvatska graničar takozvanog Zapada, koji ga brani od istočnih sila te da je on, Franjo Tuđman, skupa sa španjolskim fašističkim diktatorom Franciscom Francom spasitelj zapadne civilizacije. Takva ideologija promovira navodnu suštinsku nepomirljivost između različitih kultura, stigmatizirajući drugačije i čineći od njih nužne neprijatelje. Također, rečeno je da spomenik podsjeća na iznimno brz i efikasan posao policije pri identifikaciji Filipa Drače, mladića koji je na njega nacrtao srp i čekić te ga se zbog toga sudski goni, dok se za niz uništenih spomenika NOB-u ne znaju počinitelji. Gradski zastupnik Zlatko Nikolić iz Radničke fronte je istaknuo elitističku ideju Franje Tuđmana da izgradi društvo kojim vlada dvjesto bogatih obitelji te da je dotični, ostvarivajući taj projekt, pretvorbom i privatizacijom uništio više stotina tvornica te desetke tisuća radnih mjesta. Također, istaknuto je da je Tuđmanov spomenik koštao porezne obveznike četiri milijuna kuna.
Nikolić je kraj gradskog poglavarstva grada Zagreba govorio o problemu uobičajenog plaćanja privatnika javnim novcem za poslove koje može odraditi javni sektor. Osvrnuo se i na tzv. legalnu korupciju, navodeći kao primjer navodnu praksu da gradonačelnik iz javnog proračuna uplaćuje novac u vlastitu stranku. Naglašeno je da je takvo što moguće jer političari skreću pozornost sa svojih postupaka potenciranjem međunacionalne netrpeljivosti i borbom protiv izmišljenih neprijatelja. Nikolić smatra da su fundamenti na kojima počiva današnja Hrvatska pretvorba i privatizacija, strani kapital, nikada završeni rat i revizija povijesti.
Sljedeća točka na kojoj je povorka stala bilo je Hrvatsko novinarsko društvo (HND), gdje je istaknuta nepovoljna pozicija novinarki i novinara koji su proteklih godina sve češće izvrgnuti zastrašivanjima, otkazima i tužbama. Novinar Jerko Bakotin naglasio je da, po zakonu, novinarke i novinari danas mogu biti tuženi čak i ako objave istinu, dok političari koji ih sudski progone često koriste javni novac kako bi platili troškove suđenja. Također, istaknuto je da je zbog gotovo potpunog prepuštanja medijskog sektora tržištu nastupilo sustavno zaglupljivanje populacije proizvodnjom trivijalnih sadržaja te da bi novinarstvo trebalo biti javno dobro, baš kao zdravstvo i obrazovanje. Rečeno je da za današnju situaciju treba okriviti i neke od novinara koji su izgubili javni interes iz vida te u službi političkih i ekonomskih elita opravdavali ili zataškivali etničko čišćenje, ili pak šutjeli o Ivi Sanaderu i Ivici Todoriću. U govoru je ustvrđeno da bi novinarke i novinari trebali davati glas onima koji ga nemaju; siromašnima, izbjeglicama i drugim manjinama, a ne služiti kao alat onima na vlasti da održe stanje kakvo jest.
Povjesničar Hrvoje Klasić je ispred Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) istaknuo problem učestalih revizija povijesti koje se u Hrvatskoj događa od 1990-ih godina, od zabranjivanja knjiga do nazivanja ulica po istaknutim ustašama kao što je ministar bogoštovlja u vladi tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Mile Budak, Julije Makanec ili Vinko Nikolić. Također, Klasić je skrenuo pozornost na licemjerje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja se u inozemstvu hvalila hrvatskom antifašističkom povijesti, da bi pred hrvatskom javnošću ustvrdila da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav.
Marš solidarnosti dotaknuo se i problema nisko plaćenih učitelja i nastavnika kojima nije odobrena povišica od 6.11 posto, zbog čega već danima traje njihov štrajk. Spomenut je i sam kurikulum koji izostavljanjem eksplicitnog spominjanja ustaškog pokreta upućuje na revizionističke intencije. Također, naglašeno je da su udžbenici u Hrvatskoj snažno usmjereni jačanju nacionalnog identiteta, dok izostavljaju kulturu i tradiciju manjina u Hrvatskoj te time pridonose konstruiranju države na temelju etničke isključivosti.
U posljednjem govoru Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije upozorila je na policijsko nasilje nad izbjeglicama i migrantima, istaknuvši to kao najokrutniji primjer represije koja se danas događa u Hrvatskoj. Rečeno je da po tom pitanju ništa nije poduzeto, iako su Ministarstvu unutarnjih poslova i Vladi RH upućene brojne pritužbe na postupanje policije. U nekima od tih pritužbi govori se o nehumanim postupcima poput elektrošokova, gušenja i tjeranja izbjeglica da hodaju bosi kilometrima, istaknula je Kekuš. Podsjetila je i na to da se nekoliko anonimnih policajaca javilo s izjavama koje optužuju njihove kolege za brutalno postupanje s migrantima, ali da i dalje nema nikakvih reakcija iz nadležnih institucija. Marš je okončan druženjem uz grah ispred prostorija MAZ-a u Hatzovoj ulici.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
