U četvrtak, 3. listopada 2019. godine, Centar za mirovne studije, CROSOL i Queer Zagreb Udruga organizirali su besplatnu projekciju dokumentarnog filma Četiri vjetra (To the Four Winds) redatelja Michela Toesca povodom obljetnice tragičnog stradavanja izbjeglica kod otoka Lampeduze 2013. godine. Film je prikazan jer je na isti datum 2016. godine talijanski senat donio zakon kojim je taj datum proglašen Talijanskim danom sjećanja i dobrodošlice, u znak solidarnosti sa svim žrtvama koje stradavaju u potrazi za sigurnošću. Prikazivanje filma dio je europske kampanje No more bricks in the Wall koja se zalaže za proglašenje 3. listopada Europskim danom sjećanja i dobrodošlice, a u tu svrhu je na ulazu u dvoranu potpisivana peticija.
Četiri vjetra je niskobudžetni dokumentarni film sniman tijekom dvije godine, koji je usprkos tome osvojio nagradu Golden Eye na filmskom festivalu u Cannesu. Protagonist ovog dokumentarnog filma je francuski poljoprivrednik Cédric Herrou koji na svojem posjedu u posljednjih nekoliko godina često nailazi na imigrante te im pomaže. U početku je Cédric pomagao odraslim imigrantima vlastitim sredstvima, a maloljetnike prijavljivao centru za nezbrinutu djecu, koji po zakonu mora primiti sve maloljetnike. Međutim, primijetio da mu na posjed iznova dolaze ista djeca te shvatio da ih se iz centra šalje natrag u Italiju, a budući da su im roditelji ili rođaci u Francuskoj ili Njemačkoj, djeca iznova bježe i pokušavaju prijeći granicu. Cédric je zbog toga odlučio uzeti stvar u svoje ruke te pomagati imigrantima da dođu do država u kojima ih čeka obitelj, zbog čega se našao pred sudom suočen s mogućom zatvorskom kaznom.
Brojni kadrovi u kojima Cédric objašnjava zašto smatra da Francuska ima dovoljno resursa za pomoć imigrantima jasno sugeriraju na aktivistički karakter filma, koji pruža kvalitetno elaboriran uvid u nepravdu nanesenu ljudima drugačije etničke pripadnosti. Cédric navodi primjer pametnih telefona koji su relativno jeftino dostupni u zapadnim zemljama zato što djeca u rudnicima Konga besplatno ili za iznimno malu plaću vade kobalt, potreban za njihovu izradu. Međutim, kada ljudi iz tih loših uvjeta na kojima se temelji lagodan života na Zapadu pokušaju pobjeći, najednom se suočavaju s pretpostavkom da nema dovoljno sredstava za pomoći im. Cédric u nekoliko navrata tijekom filma spomene da je anarhist te da koncept države smatra rasističkim, budući da joj je glavna svrha briga o bijeloj eliti koja pomoću nje perpetuira svoju moć.
Film također nudi uvid u niz subjektivnih priča imigranata čija su lica prikazana krupnim planom kako bi se ostvarila bliskost s osobom koja podnosi veliku egzistencijalnu bol. Gledatelj biva upoznat s mladićem iz Nigerije kojem su pripadnici Boko Harama oteli brata te se njegova obitelj zbog te tragedije preselila u državu Čad, u kojoj također nisu uspjeli pronaći dostojanstven život. Prikazana je i djevojka iz Libije koja je trudna, ljuljajući se u maloj barci, plovila od Afrike do Europe, a na taj ju je podvig potaknulo iskustvo ispaljenih metaka prema njenoj kući, od kojih su je neki umalo pogodili.
Pred kraj filma gledatelj je suočen sa sudskom presudom koja proglašava Cédrica krivim te ga promatra kako pred kamerom naglas razmišlja na koji će način nastaviti politički djelovati iza rešetaka. Međutim, tekst na kraju filma donosi sretan završetak jer je u zakon uveden princip bratstva po kojem Cédric biva oslobođen svih optužbi. Također, na sudu biva odlučeno da se nikada više kriminalno neće goniti osoba zbog iskazivanja solidarnosti. Konačni uspjeh Cédricova aktivističkog djelovanja tako služi kao ohrabrenje svima onima koji su suočeni s fenomenom pojačanih migracija suosjećanje i solidarnost pretpostavili strahovima i ksenofobiji.
