Marija Koruga rođena je 1988. godine u Zagrebu, gdje je 2012. završila magistarski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Njezine slike bile su dio filmskih scenografija za hrvatske i europske produkcijske kuće, uključujući i BBC. Fondacija “Erste fragmenti” dodijelila joj je otkupnu nagradu za sliku “Gelada Baboon” 2014. godine.
Budući da se na dosadašnjim izlaganjima susretala s cenzurom i neprimjerenim komentarima, razmišljajući o položaju umjetnica u okviru moderne umjetnosti, odlučila je napraviti izložbu “Obična promatračica”. U tom ciklusu radova bavila se velikim svjetskim umjetnicama. Fokusirajući se na njihov rad, prikazala ih je u prostoru njihova ateljea za koji kaže da je prostor u kojem one mogu “graditi” situaciju oko sebe.
Nakon “Obične promatračice” održane krajem 2017. godine, dobila je poziv iz BLOK-a za drugi projekt koji se bavio istraživanjem ženske umjetničke povijesti, ali u Hrvatskoj. Kopajući po likovnom arhivu naišla je na zanimljive priče iz kojih je nastala izložba “Iz povijesti”, održana u travnju 2019. godine.
Nakon ovih projekata, prijavila je i projekt za Laubu u kojem je proširila priču s umjetnica na žene u Hrvatskoj općenito. Izložba “Prisutne” tamo se održala od 27. kolovoza do 10. rujna ove godine. Za inspiraciju joj je kao literarni materijal poslužila knjiga “Naše žene: Leksikon znamenitih žena Hrvatske od X. do XX. stoljeća” Luke Boršića i Ivane Skuhala Karasman. Autori “Leksikona” pridružili su se Mariji kao gosti javne tribine, a koja se održala u Laubi 3. rujna povodom postavljene izložbe.
Umjetnica Koruga ovom je ciklusu pristupila opuštenije nego prethodnima te, kako sama kaže, čak i pomalo egoistično. Čitajući biografije žena naišla je na neke momente koje je povezala sa svojim životom. Zbog toga joj nije bilo u interesu samo “prepričati” detalje iz njihovih života, nego je odlučila prikazati kombinaciju njihovih priča i osobnog narativa.
Na tribini je govorila i o akvarelu kao likovnoj tehnici koja se često vezivala uz amaterizam. Stoga, njezin odabir upravo akvarela, i još k tome papira velikog formata, može se smatrati svojevrsnim buntom protiv uvriježenog stereotipa o akvarelu kao inferiornijoj tehnici.
Nakon razgovora u sklopu tribine, Marija Koruga provela je prisutne kroz svoju izložbu, a ovdje donosimo kratak osvrt na njezine radove od kojih svaki nosi naziv žene kojoj je posvećen:
Prvu sliku posvetila je Vesni Parun (1922 – 2010), hrvatskoj pjesnikinji, jer ju je na slikanje inspirirala njezina pjesma “Bila sam dječak”. Lisica koja je jedan od motiva u pjesmi, na Marijinoj je slici središnji likovni detalj. Ona ju je prisjetila djetinjstva kada joj je predstavljala nešto opasno, čak i mistično, jer ju je brat s lisicom plašio. Na stvaranje ju je inspirirala i tematika pjesme, odnosno njezina interpretacija: Ono što mi je posebno interesantno u ovoj pjesmi je otvaranje mogućnosti. Taj neki moment prije odrastanja kada možemo biti sve. Kada se još nismo definirali, niti nas je definiralo društvo, nego smo još uvijek u, nazvala bih to, fazi metamorfoze. Možemo biti djelić šume, a možemo biti i bilo koja životinja jer osjećamo zajedništvo duha. Uloga žene i Hrvatice, s druge strane, sve su to nekakve ograničavajuće kategorije.
Drugu sliku je posvetila Ani Maletić (1904 – 1986), hrvatskoj plesačici, koreografkinji i pedagoginji. Osim što je saznala da se bavila suvremenim plesom te da su objavljene i njezine tri knjige, Koruga kaže kako nije nešto dublje istraživala njezin život. Ove opće informacije bile su joj dovoljno asocijativne da napravi scenu koja bi opisivala jedan segment rada Ane Maletić. Uz to, Koruga kaže da je posjetila i izložbe perzijske te egipatske kulture pa su vjerojatno i ti vizuali utjecali na njezinu sliku.
Inspiraciju za treću sliku pronašla je u skladbi “Život cvijeća, op. 19” Dore Pejačević (1885 – 1923). Kao što je Dora doprinijela pluralizmu različitih glazbeno-stilskih opredjeljenja u Hrvatskoj te uspostavi hrvatske glazbene moderne i novih profesionalnih skladateljskih mjerila, tako je i Koruga izborom akvarela i velikog formata željela pridonijeti uspostavi novih mjerila u slikarstvu.
Četvrti rad posvećen je dvjema znanstvenicama, Zdenki pl. Makanec (1894 – 1971) i Miri Hercigonja (1897 – 1988), čija su se istraživanja nadovezivala na Einsteinovu teoriju relativnosti te na geometriju Lobočevskog. One su se bavile neeuklidskim prostorima, dakle onima koji imaju više od tri dimenzije – četverodimenzionalnim, peterodimenzionalnim i tako dalje. Iako joj je, kako kaže, bilo nemoguće dublje se baviti tim matematičkim koncepcijama, razvila je vizualne predodžbe tih prostora.
Peta slika posvećena je ornitologinji Renati Kroneisl-Rucner (1923 – 2007) koja je zajedno sa suprugom Dragutinom Rucnerom objavljivala članke i knjige o pticama na području Hrvatske te o njihovoj zaštiti. Ja sam sliku vrlo romantizirala. Ona prikazuje zamišljeni Renatin portret u prostoru u kojem su ptice. Ove vijuge između ptica predstavljaju ptičji pjev ili nekakvu vrstu komunikacije. Vizual je vrlo pojednostavljen, u nekoj mjeri inspiriran Matisseovim slikama. – kazala je Koruga o ovoj slici.
Posljednju, šestu sliku, je posvetila Milki Trnini (1863 – 1941), opernoj umjetnici koja je bila članica državne opere u Münchenu te opera u Leipzigu, Grazu i Bremenu. Zanimljivo je da ne postoji ni jedna snimka njezinog pjeva jer je ona smatrala da bi ploča iskrivila njezin glas. Treba imati hrabrosti biti djelomično zaboravljen u svrhu nekakvog perfekcionizma, komentirala je Koruga. Na ovoj slici nalaze se simboli zvijezda, jer je broš u obliku zvijezde Milki poklonio ruski car, te još neki elementi s njezinih kostima.
Marija Koruga je kao umjetnica iznimno društveno angažirana. Ovim ciklusom radova nastavlja se baviti pitanjem rodnog i umjetničkog identiteta s obzirom na prirodne i društvene okvire. Koristeći, pak, akvarel, dodatno potenciran izborom papira velikog formata, može se reći da kritizira uvriježene standarde o vrijednosti slikarskih tehnika koje nameću akademske institucije. Ova mlada umjetnica sretna je što svojim poslom može utjecati na situacije oko sebe, a nadamo se da je i u budućnosti čekaju velike stvari: “Zahvalna sam što mi još uvijek ide dovoljno dobro da se mogu baviti ovim poslom jer kreativni rad je jako osnažujuć zato što svojim talentom i vještinama možeš promijeniti situacije oko sebe.”
