Iako po mađarskom zakonu obvezna da pohađaju školu u dobi od 6 do 16 godina, sva djeca u Mađarskoj nemaju jednake prilike kada je obrazovanje u pitanju. Kao što je već dugo poznato mađarskoj, ali i široj europskoj javnosti, romska djeca u Mađarskoj godinama su žrtve sustavne diskriminacije koja se manifestira, između ostalog, kontinuiranom segregacijom u školama.
Iako čine najveću etničku manjinu u Europi i samoj Mađarskoj u kojoj – kako izvještava MinorityRight.org – između 250,000 i 800,000 Roma čine 5-10% ukupne populacije, mađarski Romi žrtve su ekstremnog siromaštva, neadekvatnih uvjeta stanovanja, lošeg zdravlja i ograničenog pristupa socijalnim servisima. Ionako loši uvjeti života unutar romskih zajednica diljem Mađarske značajno su pogoršani sustavnim neuspjehom obrazovnog sistema, u kojem 16% romske djece ne završava osnovnu, a 63% srednju školu. Usporedbe radi, u općoj populaciji, 1% djece ne završava osnovnu, a 3% srednju školu. Odakle tolike razlike postaje jasnije kada uzmemo u obzir visoki broj potpuno segregiranih škola koje pohađaju romska djeca. Otprilike 61% romske djece pohađa škole u kojima su svi ili većina učenika Romi.
Segregacija u mađarskim školama odvija se na različite načine, bilo unutar jedinstvene školske ustanove gdje su romska djeca od ostale razdvojena različitim učionicama ili katovima, ili tako što se čitave škole namjenjuju isključivo Romima ili općoj populaciji. Romska djeca koja se ne obrazuju u odvojenim učionicama državnih škola, odvajana su u škole pod upravom Crkve, odnosno zasebne škole u getoiziranim naseljima ili su smještena u škole za djecu s posebnim potrebama u koje se upućuju zbog jezičnih i kulturnih barijera, a ne na temelju evaluacije njihovih sposobnosti.
Uvjeti obrazovanja uvijek su lošiji u dijelovima škola ili školama namijenjenim romskoj djeci, uključujući sanitarne uvjete, sadržaje i kvalitetu nastave, a posljedice koje ovakva praksa ostavlja na romsku djecu dalekosežne su te romskoj djeci uskraćuju jednake prilike u daljnjem životu.
Mađarska već desetljećima prednjači u praksi obrazovne segregacije romske djece, a situacija se od 2010. godine, dolaskom Viktora Orbána na vlast, nastavila pogoršavati. Članovi vladajuće stranke Fidesz donijeli su 2011. godine izmjene zakona o obrazovanju, što je dovelo do velikog povećanja škola pod upravom Crkve upravo u romskim naseljima. Tako je broj škola pod upravom Crkve od 2010. godine porastao za 68%. Također, dobna granica za napuštanje obrazovanja smanjena je s 18 na 16 godina, sužen je izbor nastavnih materijala, a programi namijenjeni boljoj integraciji učenika različitih podrijetla ukinuti su.
Europska unija nekoliko je puta opomenula mađarske vlasti zbog problema školske segregacije i pozivala na reforme koje bi omogućile jednak pristup obrazovanju. U sudskom procesu „Horvath and Kiss v. Hungary“ iz 2013., Europski sud za ljudska prava presudio je u korist dva mađarska tužitelja koji su bili smješteni u škole za djecu s posebnim potrebama te diskriminirani i onemogućeni u stjecanju adekvatnog obrazovanja, što je kršilo Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Međutim, nakon donesene presude i kontinuiranih apela mađarskim vlasima, Europska unija je 2015. svejedno ustvrdila da mađarske vlasti nisu implementirale presudu Europskog suda za ljudska prava te da su uloženi minimalni napori s ciljem rješavanja sistemskih diskriminatornih praksi na štetu romske populacije u Mađarskoj. U skladu s tim, u svibnju 2016. Europska unija službeno je započela posebni postupak zbog kršenja prava EU (engl. Infringement procedure) protiv Mađarske, zahtijevajući kraj diskriminacije romske djece u obrazovanju i osiguranje jednakog pristupa kvalitetnom obrazovanju u skladu s EU Direktivom o rasnoj jednakosti (Racial Equality Directive), koja zabranjuje diskriminaciju u obrazovanju na temelju etničke pripadnosti ili rase.
Međutim, tužbe zbog diskriminacije Roma u Mađarskoj nisu pristizale samo od strane Europske unije. Jedna takva tužba konačno je dobila pravomoćni epilog u korist tužitelja, romske obitelji iz mađarskog mjesta Gyöngyöspata, čija su djeca između 2004. i 2014. godine bila prisiljena pohađati segregirane škole. Naime, kako prenosi European Roma rights centre, romskoj djeci iz mađarskog Gyöngyöspata godinama je zabranjivan pristup prvom katu škole, ostavljajući ih ograničene na prizemlje školske zgrade koje nije pružalo jednake sanitarne uvjete. Slučaj je godinama ranije stigao do mađarskog Vrhovnog suda, kada je nevladina organizacija „the Chance for Children“ (CFCF) pokrenula tužbu zbog kršenja dječjih prava. Mađarski Vrhovni sud 2015. godine presudio u korist CFCF-a, a priča se nastavila sljedeće godine privatnom tužbom obitelji oštećene djece s ciljem naplate odštete. Regionalni sud u Egeru je 2018. presudio da vlasti moraju platiti odštetu žrtvama školske segregacije, što je ove godine potvrđeno na žalbenom sudu u Debrecenu.
Odštete ili reparacije od strane državnih vlasti originalno su korištene za podmirivanje oštećenja pretrpljenih tijekom rata i plaćane su od strane ratnih gubitnika. Međutim, u suvremeno doba, reparacije se plaćaju žrtvama kršenja ljudskih prava. Primjerice, nakon Drugog svjetskog rata, tadašnja Zapadna Njemačka pristala je Izraelu isplatiti više od 3 milijarde njemačkih maraka kao reparaciju za holokaust.
Primatelji reparacija najčešće su direktne žrtve počinjenih prekršaja ili njihove obitelji. Na primjer, 1988. godine, SAD je izdao službenu ispriku japanskim zatvorenicima koncentracijskih logora za vrijeme Drugog svjetskog rata te je svakom od preživjelih zatvorenika ponuđeno 20,000 američkih dolara. Međutim, reparacije su i dalje poprilično rijetka pojava u praksi. Najčešće je problem u predugim vremenskim odmacima između zločina i rasprave o odštetama te trenutne vlasti ne žele preuzeti odgovornost i snositi posljedice za djela svojih prethodnika. U svakom slučaju, najbolja odšteta za žrtve uvijek podrazumijeva promjenu opresivnih sistema te nedopuštanje ponavljanja istih situacija jer čak i kada se odštete dodijele žrtvama, ništa ne može nadoknaditi posljedice koje sustavna marginalizacija, diskriminacija i siromaštvo ostavljaju na ljude.
Dok romske žrtve diskriminacije u Mađarskoj čekaju isplatu zaslužene odštete, možemo konstatirati da će zatvaranje ove priče biti moguće tek kada nastupe konkretne i značajne promjene u odnosu prema romskim zajednicama diljem Europe, njihovom zdravlju i prosperitetu, te kada im se pruže jednake prilike za kvalitetan život i adekvatno obrazovanje.
