Tribina “Mržnja u književnosti”: Nema otvorene mržnje u književnosti jer svi duboko u sebi znamo da je mržnja sramotan osjećaj

0
99
Foto: https://www.centartolerancije.hr/zasto-se-mrzimo-9-tribina

Tribina “Mržnja u književnosti”, koju je organizirao Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, održana je 23. rujna 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ona je deveta po redu u ciklusu tematskih, javnih i dijaloških, tribina na kojima su se razmatrali fenomeni i uzroci mržnje u društvenoj, kulturnoj, povijesnoj, umjetničkoj i religijskoj svakodnevici.

Tematika pojavnosti mržnje u književnosti i atraktivnost sudionika tribine uspjeli su privući brojnu publiku koja je popunila gledalište, unatoč iznimno jakoj, kišnoj oluji. Moderator tribine Seid Serdarević, književni kritičar te glavni urednik “Frakture” i niza časopisa za književnost i kulturu, prije prvog kruga tematskih pitanja, predstavio je sudionike iznoseći glavne segmente iz njihovih biografija.

Ivana Šojat je hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je roman Šamšiel (2002) koji je nagrađen na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost te roman Unterstadt (2009) za koji je osvojila nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010). Dobitnica je nagrade Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010), nagrade Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010) te nagrade Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., Jom Kipur 2014., a Ezan 2018. godine. Objavila je zbirke priča Kao pas (2006), Mjesečari (2008), Ruke Azazelove (2011) te Emet i druge priče (2016), eseje I past će sve maske (2006) te zbirke poezije Hiperbole (2000), Uznesenja (2003), Utvare (2005), Sofija plaštevima mete samoću (2009) i Ljudi ne znaju šutjeti (2016).

Vladimir Arsenijević je srpski književnik, prevoditelj, urednik i publicist. Rođen je u Puli, a nakon završene škole otišao je u London, gdje je živio četiri godine te se 1989. vratio u Beograd. Za svoj prvi roman U potpalublju 1994. godine je dobio NIN-ovu nagradu, čime je postao najmlađi dobitnik ove prestižne nagrade. To je, također, bilo prvi puta da je jedna debitantska knjiga osvojila ovu nagradu. Roman je preveden na 20 jezika, a što je Arsenijevića postavilo među najprevođenije srpske pisce. Objavio je romane Anđela (1997), Predator (2008), Let (2013), zbirku pripovijetki Ovo nije veselo mjesto (2014), knjigu MINUT: Put oko sveta za 60 sekundi (2011), zbirku eseja Jugolaboratorija (2009), grafičku novelu Išmail (2004) te dnevničku prozu Mexico-ratni dnevnik (2000). Godine 2000. Vladimir Arsenijević je pokrenuo izdavačku kuću Rende u kojoj je radio kao urednik do 2007. Osnivač je regionalnog književnog festivala Krokodil (2009) i izdavačke kuće za audio-knjige Reflektor, a kolumne i eseje redovito objavljuje u tiskanim i elektronskim medijima. U periodu od svibnja 1999. do rujna 2000. živio je u gradu Meksiku gdje je svirao s internacionalnim teksaško-britansko-srpskim pank bendom Los Armstring, a koji je u izdanju novosadskog UrbaNS-a objavio i glazbeni CD pod nazivom Wanderlust.

Kristian Novak hrvatski je književnik i jezikoslovac. Djetinjstvo je proveo u Sv. Martinu na Muri. Gimnaziju je pohađao u Čakovcu, a diplomirao kroatistiku i germanistiku te doktorirao na Poslijediplomskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te radio kao asistent na Odsjeku za germanistiku. Godine 2012. prelazi na Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje danas predaje kao docent. Od 1998. do 2009. godine bio je standardni reprezentativac Republike Hrvatske u karateu te je osvajač niza medalja na europskim i svjetskim prvenstvima. Objavio je romane Obješeni (2005) te Črna mati zemla (2013), koji osvaja Nagradu Tportala za roman godine. Treći roman Ciganin, ali najljepši dobio je sve najvažnije hrvatske književne nagrade za 2017. godinu: Nagradu Tportala za roman godine, Nagradu K.Š. Gjalski za najbolje prozno djelo i Nagradu Fran Galović za najbolje djelo na temu zavičaja i identiteta. (Novak, Kristian, Ciganin, ali najljepši, Naklada OceanMore d.o.o., Zagreb 2017)

Kao uvod u tribinu prikazan je isječak iz predstave Eichmann u Jeruzalemu koja je na repertoaru ZKM-a od premijerne izvedbe 22. ožujka 2019. Predstava se temelji na motivima iz tekstova njemačke filozofkinje i spisateljice Hannah Arendt, francuskog dokumentarista Claudea Lanzmanna i talijanskog književnika Curzia Malapartea. Teza o banalnosti zla nametnula se filozofkinji Hannah Arendt, koja je kao Židovka živjela u egzilu u SAD-u, tijekom njezinog izvještavanja sa suđenja Adolfu Eichmannu 1961. godine u Jeruzalemu. U ovom je slučaju duboko, supstancijalno zlo bilo banalizirano strogom birokratiziranošću subjekta radnje koji se branio tvrdnjom da je samo izvršavao svoj posao, a što se od uzornog građanina i službenika i očekuje. Ista teza provlačila se i u segmentu predstave koji je govorio o suđenju Andriji Artukoviću 1986. godine u Zagrebu. Ovaj ratni zločinac, koji je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio ministar unutarnjih poslova te ministar pravosuđa i bogoštovlja, bio je odgovoran za smrt stotina tisuća stradalih Židova, Srba, Roma, Hrvata i drugih koji nisu prihvatili ustašku ideologiju. Na suđenju je, također, istaknuo kako se pridržavao državnih zakona: Ja sam se držao moralnih zakona. Primjenjivao sam moralna načela. A načela koja sam ja potpisivao kao ministar, ta moralna načela nisu bila protivna ustaškim zakonima.

Nakon impresivnog ulomka kojim je publika uvedena u pojam zla i osjećaj mržnje, Sead Serdarević je postavio prvo pitanje Vladimiru Arsenijeviću: postoje li knjige koje šire i potiču mržnju te u kojoj mjeri svjedočimo govoru mržnje u književnim djelima? Odgovarajući na pitanje, Arsenijević je naglasio kako treba razlikovati formiranje likova u književnom djelu, pri čemu je moguće da pisac pojedinom liku dodijeli negativne osobine te ga obilježi nedostatkom empatije, od loše namjere koju pisac može utkati u književno djelo. Ipak, čak i kad se radi o književnicima koji su u svojoj retorici u javnosti iznimno skloni izražavanju netolerantnih, radikalnih, nacionalističkih ili nekih drugih iznimno ekstremističkih stavova i govoru mržnje, u svojim knjigama su oprezni. Tako u djelima srpskih književnika poput Dobrice Ćosića, Mome Kapora ili Dragoslava Mihailovića, koji su bili perjanice srpskog nacionalizma u doba raspada Jugoslavije, ne možete u tom smislu puno toga pročitati. Teško ćete u njima pronaći eksplicitni oblik mržnje, objasnio je Arsenijević. Ispričao je anegdotu o svom susretu s Kaporom nakon što je već objavio svoj anti-ratni roman U potpalublju, a iz kojeg je Kapor iščitao kako je Arsenijević jako potresen stradanjem Vukovara. Imao je potrebu objasniti mu da rušenje Vukovara zapravo ne treba tako tragično doživljavati jer se nije radilo o nekom impozantnom baroknom gradu, već o provincijskom baroku, a što po Kaporovom razmišljanju tragediju značajno umanjuje. Takva razmišljanja Arsenijević jasno definira ne kao nacionalistička, već kao sociopatska. On smatra da odnos društva prema takvim piscima, a čija se djela i danas objavljuju i slave, pokreće i niz novih pitanja. Primjerice, koliko osobnost pisca kontaminira njegovo djelo, odnosno je li moguć odvojen pogled na autora i djelo?

Foto: https://www.centartolerancije.hr/zasto-se-mrzimo-9-tribina

Stihovima pjesme Dušana Vasiljeva Čovek peva posle rata u izvedbi glumca ZKM-a Dade Ćosića publika je uvedena u drugi tematski dio tribine koji mržnju stavlja u kontekst rata i poslijeratnog doba. Pjesnik je u stihovima opjevao svoje vlastito iskustvo ratnika izmučenog strahotama rata te čovjeka razočaranog poslijeratnim besmislom bluda i blata, nemorala i socijalne nejednakosti. Isti sumoran ton koji prati prošlost i sadašnjost te signalizira beznadnu budućnost, izražen je već u prvoj pjesničkoj slici stihovima:

Ja sam gazio u krvi do kolena,

i nemam više snova

Ivana Šojat i sama je proživjela rat i iskusila posljedice koje on ostavlja na čovjeka te se u svojim književnim djelima bavi ratnom tematikom. Zbog toga je upravo nju moderator Serdarević zamolio da komentira pjesmu i da iznese vlastito iskustvo. U ratu sam se i sama borila s emocijom mržnje, rekla je Ivana. Objasnila je kako nacionalna epika svih naroda okrutnost prema drugima prezentira kao junaštvo te kako mržnja  tvorcima epova idealno služi kao sedlo kojim mogu osedlati ljude i dati im okvir za njihov “mali identitet”. Pravdanje zločina time što su naši omogućava nam da izgradimo velebnu povijest. Proizvodnja mržnje prema onima koji su drugačiji, bilo da se radi o drugoj vjeri, naciji, boji kože, suprotstavlja se temeljnom, humanom, ljudskom postulatu individualnog odlučivanja i individualne odgovornosti. U nastavku razgovora, Ivana Šojat se osvrnula i na društvene mreže koje su u današnje vrijeme idealne za proizvodnju i distribuciju mržnje jer anonimnost komentatora dopušta da do izražaja dođu oni koji se inače ne bi usudili ni javiti ni predstaviti. Šojat je govorila i o novijoj izražajnoj formi hate poetry kao originalnom formatu javnih nastupa nastalom 2012. godine u Berlinu. Tada je njemačko-turska novinarka Ebru Taşdemir organizirala javno čitanje rasističkih, prijetećih i drugih uvredljivih komentara koje su novinari stranog porijekla ili lijeve političke orijentacije primali mailom ili na društvenim mrežama. Prvo izdanje Hate poetry u Srbiji održano je 2018. godine u Beogradu u organizaciji Udruženja KROKODIL, a na kojem su nedavno preminula Borka Pavičević, dugogodišnja aktivistica, dramaturginja i direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju, i Nedim Sejdinović, novinar, književnik i esejist, pred publikom čitali toksične komentare i mailove koje su dobivali posljednjih godina. Kad to čujete, shvatite koliko je monstruozno to što ljudi mogu izgovoriti, komentirala je Ivana Šojat.

Čitanjem Andrićeve proze Iznad pobjede, glumac ZKM-a Adrian Pezdirc otvorio je treće tematsko poglavlje tribine “Mržnja u književnosti” s temeljnom premisom da rat ne ostavlja ni pobjednike ni pobijeđene, već samo napaćene i prazne ljude.

Jer šta su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi? U očima čovjeka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jednako: dobivenim kao i izgubljenim, jedino poraženo čovječanstvo,  piše u svom djelu Ivo Andrić.

O pojavnosti mržnje u društvu govorio je Kristian Novak te istaknuo kako je mržnja rezultat dubinskog nepovjerenja prema društvenoj zajednici. Objasnio je da kad čovjek nema povjerenja u okolinu u kojoj živi ni u društvene institucije, kad vidi da se nitko neće pobrinuti za rješavanje problema s kojima se on suočava, osjeća da mora uzeti pravdu u svoje ruke. Dodao je kako to može biti vrlo opasno jer je takvo razmišljanje i ponašanje vrlo blizu fašizmu. Zaključio je da je govor mržnje samo posljedica puno šireg društvenog i ekonomskog konteksta koji proizvodi i podupire mržnju. U svojoj knjizi Ciganin, ali najljepši Novak se, također, bavio mržnjom pokazujući kako funkcionira njezin mehanizam. Od sitne neugodnosti koju hranimo izrasta mržnja i okrupnjava se. Od pojedinca se prenosi na cijelu grupu jer mrzitelj ne voli mrziti sam, već mu treba potvrda drugih da je u pravu. To mu uvijek daje novu snagu. Njemu se, kao autoru koji je u svom djelu prikazao mržnju u jednoj zajednici, dogodilo da i sam mora progutati dio mržnje koji se na njega sručio, čak toliko da su ga i proglasili mrziteljem. Razmišljao sam o tome kakvu štetu moja knjiga može napraviti i zaključio sam da treba pisati o istini i na tome ustrajati, rekao je na kraju.

Uz gitarsku pratnju mladog glazbenika Zlatka Josipa Grgića, glumica ZKM-a Mia Melcher interpretirala je stihove pjesme Tina Ujevića Pobratimstvo lica u svemiru, a koja kao središnju misao provlači nastajanje kolektivnog “mi” iz onoga što postoji kao “ja” i kao “ti”.

Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Bio je to uvod u zadnji dio tribine koji su sudionici posvetili kolektivnom kreiranju sustava vrijednosti i odnosa u društvu, pri čemu, smatra Arsenijević, utjecaj književnosti nije ni malen, ni zanemariv. Književnost u priličnoj mjeri može artikulirati pravo stanje u društvu, s uzrocima i posljedicama istog. Pri tome, za mržnju ne smije postojati ni trunka opravdanja jer to znači da će učinak književnosti biti razvijanje novih frustracija i podjela u društvu. Takvo djelovanje knjige bilo bi pogubno, a ono zapravo treba biti blagotvorno, istaknula je Ivana Šojat i zaključila kako nema otvorene mržnje u književnosti jer svi duboko u sebi znamo da je mržnja sramotan osjećaj. Sudionici tribine osvrnuli su se i na niz stvarnih problema, primjerice nedovoljno mjerodavnih i argumentiranih kriterija za odabir književnih djela za obaveznu lektiru u školama ili funkcioniranja književnosti u atmosferi koju kreiraju tabloidni jezik, stereotipni članci i stršeći naslovi. Položaj književnosti i književnika u društvu Kristian Novak je opisao citirajući Slavoja Žižeka: Mi se osjećamo slobodni samo zato što nam nedostaje jezik kojim bismo opisali svoju neslobodu.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime