Kanadski dokumentarni film „Računovođa Auschwitza“ iz 2018. godine, u režiji Mathewa Shoycheta, jedan je od mnogobrojnih projekata s ciljem održavanja sjećanja na tragične događaje i žrtve Holokausta, koji se ističe razumljivim te intimnim pristupom filozofskim i moralnim preispitivanjima ne samo preživjelih žrtava koncentracijskih logora, već i bivših službenika SS-a, ali i šire i podijeljene javnosti. Ovaj filmski uradak nadilazi cilj samog osvješćivanja novih generacija o stravičnim djelima nacističke Njemačke tako što raščlanjuje pitanje krivnje, njezinog vremenskog trajanja i odnosa prema nj. u različitim okolnostima te naglašava i elaborira važnost sudskih procesa i zakonske pravde, čak i ako je ona za žrtve samo simbolična i stiže sa značajnim zakašnjenjem.
Naslov filma utemeljen je na nadimku bivšeg činovnika SS-a Oskara Groeninga, tzv. „računovođe Auschwitza“ kojem je 2015. godine u Njemačkoj suđeno za suučesništvo u ubojstvima 300.000 Židova u koncentracijskom logoru Auschwitz 1944. godine. Sedamdeset i jednu godinu nakon zločina za koje je optužen, 94-godišnji Oskar Groening – koji je nakon Drugog svjetskog rata vodio miran i bezbrižan život u svome rodnom gradu – po prvi se puta susreće s mogućnošću kaznenog progona. Na suđenje 2015. godine kao svjedoci su pozvani preživjeli bivši zatvorenici Auschwitza, dovodeći Groeninga u direktan kontakt sa žrtvama sistema kojeg je činio dio.
Prije prikaza samog suđenja Oskaru Groeningu, gledatelje se uvodi u ovu kompleksnu tematiku objašnjavajući zašto se suđenje odvija s tolikim vremenskim odmakom od počinjenih zločina kroz povijesni pregled suđenja i više rangiranim službenicima SS-a. Naime, u dokumentarnom filmu saznajemo kako je u Auschwitzu služilo otprilike 6,500 SS službenika, od kojih je samo 49 kazneno gonjeno u Njemačkoj po završetku Drugog svjetskog rata. Taj zapanjujuće nizak broj – koji se odnosi na službenike samo jednog koncentracijskog logora – objašnjen je činjenicom da su mnogobrojni pravnici i sudci također bili povezani s nacističkim strukturama i ideologijom.
Ipak, 1986. godine, John (Ivan) Demjanjuk, bivši čuvar u koncentracijskim logorima u okupiranoj Poljskoj, deportiran je u Izrael na suđenje za ratne zločine. Identificiran kao tzv. „Ivan Grozni“, čuvar iz koncentracijskog logora Treblinka, proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti te osuđen na smrt 1988. Međutim, Izraelski Vrhovni sud 1993. godine poništava presudu zbog novih dokaza o identitetu „Ivana Groznog“. Iako je dokazano da Demjanjuk uistinu nije bio „Ivan Grozni“ te se mogao vratiti u zemlju prebivališta – SAD – 2001. je godine ponovo optužen za rad u koncentracijskim logorima Sobibor i Majdanek u okupiranoj Poljskoj te logoru Flossenbürg u Njemačkoj. 2011. godine Demjanjuk je u Njemačkoj osuđen za suučesništvo u ubojstvima 27,900 Židova. Priloživši žalbu čiji se postupak nikada nije odvio zbog smrti Demjanjuka prije zakazanog početka, do danas je zakonski ostao nevin i slobodan čovjek.
Iako u slučaju Demjanjuka pravda nikada nije zadovoljena, upravo je na temelju njegovog suđenja i nepravomoćne presude uspostavljen je sudski presedan u kojem je utvrđeno da se može kao sudionike u genocidu kazneno goniti i „obične“ činovnike SS-a koji su u koncentracijskim logorima radili razne poslove, čak i ako nikada nisu ispalili metak ili pustili smrtonosni plin u komore logora. Takav razvoj događaja bio je presudan za suđenje i Oskaru Groeningu koji je u dobi od 21 godine u Auschwitzu kao računovođa bio zadužen za sakupljanje i evidentiranje osobnih stvari koje su sa sobom donijeli Židovi po dolasku u logor.
Još jedna od zanimljivosti u slučaju Oskara Groeninga je to što je – za razliku od većine bivših SS činovnika koji sakrivaju i čuvaju tajne svoje prošlosti – Groening razotkrio samog sebe 2005. godine sudjelovanjem u BBC-ovom dokumentarnom programu gdje je javno govorio o svojoj ulozi računovođe u Auschwitzu te elaborirao nacističku ideologiju. Svoje javno istupanje opravdao je rekavši da je pri saznanju da postoje ljudi koji poriču postojanje Holokausta imao potrebu progovoriti i razuvjeriti ih. Iako nije nikada očekivao da će ga se kazneno goniti, upravo su na temelju njegovog javnog istupa okupljeni svjedoci te raspisana optužnica.
Svoja svjedočanstva Groening je odlučio podijeliti s javnošću ne samo kako bi opovrgnuo poricatelje Holokausta, već i zbog moralne krivnje koju je osjećao, iako je čak i do kraja suđenja inzistirao da nije pravno kriv. Groening se ograđivao od potpune odgovornosti i kaznenog progona navodeći obiteljske vrijednosti i propagandu kao elemente od iznimne važnosti za njegovo djelovanje u sklopu prvo Hitlerove mladeži a zatim i SS-a.
Kako navodi u dokumentarnom filmu, sebe smatra malim kotačićem u mehanizmu za koji je u to vrijeme smatrao da je ispravan. Jedan od preživjelih zatvorenika Auschwitza i svjedoka na Groeningovom suđenju prikazanom u filmu na to odgovara konstatirajući kako mehanizam nikada ne bi funkcionirao bez svakog od kotačića u njemu, razjašnjavajući pritom svoj stav o Groeningovim izborima ali i krivnji, koja je za njega i ostale preživjele neosporiva.
Upravo u tom aspektu ovog dokumentarnog filma odjekuju već poznata promišljanja i radovi sociologa, povjesničara i drugih poput Hannah Arendt koja je proučavala pitanje individualne krivnje u genocidnom pogonu nacističke Njemačke ili Zygmunda Baumana koji je elaborirao povezanost Holokausta i modernog doba u kojem se svaki od individualnih „kotačića“ može vrlo lako odvojiti od zločina argumentom kako samo izvršavaju dužnosti te manjkom direktnog kontakta sa žrtvama njihovog djelovanja.
Nadalje, Herbert C. Kelman u svome djelu „Nasilje bez moralnog ograničenja: Razmišljanja o dehumanizaciji žrtava i agresora“ iz 1973. godine, identificira tri uvjeta pod kojima moralne prepreke u ekstremno nasilnim zločinima čeznu. Ti uvjeti uključuju: odobravanje nasilja od strane legitimnog autoriteta, nasilje u obliku rutine koja je specifično propisana od strane legitimnog autoriteta i žrtve nasilja koje su dehumanizirane po ideološkim definicijama i indoktrinaciji. Sva tri elementa mogu se identificirati u argumentima i objašnjenjima Oskara Groeninga pri svome suđenju. Kako sam navodi prilikom ispitivanja pri kojem se utvrdilo da uistinu jest bio svjestan zločina koji se čine u Auschwitzu, Židovi su smatrani neprijateljem Njemačke te se taj problem morao riješiti.
Upravo se takvom argumentacijom razotkriva Groeningova krivnja, jer iako on sam nije nikoga direktno ubio, svaki od njegovih izbora – uključujući priključenje Hitlerovoj mladeži i radu pri SS-u u Auschwitzu – bio je informiran i dobrovoljan. Sam dokumentarni film pri ovom pitanju predstavlja još jednu relevantnu informaciju – broj zabilježenih slučajeva pri kojima su službenici SS-a ili djelatnici koncentracijskih logora snosili bilo kakve negativne posljedice svog isključivanja iz nacističkog genocidnog mehanizma je točno 0. Dakle, u bilo kojem trenutku, Oskar Groening i njemu slični, mogli su zbog moralnih prepreka prestati djelovati unutar SS-a, ali on to nije učinio čak ni nakon što je – kao što prepričava na svom suđenju – svjedočio događaju pri kojem je službenik SS-a usmrtio novorođeno dijete tako što ga je primio za nogu i zalupio o zid.
Ako se išta uopće treba izdvojiti kao doprinos samoga Oskara Groeninga, to je definitivno njegova spremnost za progovaranje o stravičnim zločinima počinjenim pod nacističkom vlašću od strane nekoga tko je činio dio tog sistema i indirektno agresije. Opovrgavati poricatelje Holokausta – što je i bio Groeningov prvotni cilj – svakako je potrebno jer se povijest, pogotovo njeni najtragičniji dijelovi ne smiju zaboraviti kako se ne bi nikada ponovili. Međutim, očekivati da takav doprinos bude adekvatan i dovoljan za bivše zatvorenike logora i žrtve Holokausta, nemoguće je očekivati.
Ovaj dokumentarni film u suštini prikazuje borbu protiv vremena pri kojoj se, u novoj generaciji pravnika i sudaca Njemačke, koja je voljna kazneno goniti naciste, pokušava žrtvama Holokausta pružiti makar simbolična pravda prije nego što i posljednji optuženici preminu bez da dočekaju svoj dan na sudu. Nakon suđenja Groeningu, podnesene su optužnice protiv 8 bivših SS činovnika, a otvorene istrage za još 19, od kojih je najmlađi 92-godišnjak. U slučaju Oskara Groeninga koji je na sud stigao kao 94-godišnjak, taj cilj je djelomično ostvaren. Pri završetku sudskog postupka osuđen je za suučesništvo u ubojstvima 300,000 Židova u Auschwitzu te kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju 4 godine. Oskar Groening preminuo je u 96. godini života u svome domu, a od zatvorske kazne koja mu je dodijeljena nije odslužio niti jedan dan.
Pitanja je li pravda zadovoljena i kako bi mogla biti prepustiti ćemo gledateljima ovoga filma koji do samoga kraja nudi pregršt materijala za moralne dileme i propitkivanja te s još mnogobrojnim potresnim informacijama, svjedočanstvima te iznenađenjima plijeni punu pozornost te izaziva snažne emotivne reakcije.
Film je dostupan na Netflixu.
