Sloboda govora i njene granice

0
20
Ilustracija: Phralipen.hr

Sloboda govora je princip koji potiče slobodu bilo kojeg pojedinca ili grupe da bez cezure ili zakonske kazne iznese svoje mišljenje, a kategoriziran je i kao ljudsko pravo u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. U svakodnevnom se diskursu čuju rasprave o tome gdje se trebaju nalaziti granice slobode govora, uključuje li ona i govor mržnje, klevetu i slično. U ovoj ću kolumni predstaviti problematiku slobode govora i njenih granica te povijesni kontekst.

Kada slobodu govora promotrimo kao filozofski koncept ubrzo ćemo primijetiti da ima nekoliko zanimljivih karakteristika. Naime, govor kao takav je nužno društven te nema potrebe zagovarati njegovu slobodu ako smo sami na otoku gdje nas nitko ne može čuti, a budući da o slobodi govora možemo govoriti samo u kontekstu društva, moramo joj pristupati pažljivo, kako ne bi ugrozila druga ljudska prava kao što su pravo na privatnost, sigurnost, demokratsku jednakost i prevenciju nanošenja fizičke boli. Imajući u vidu da sloboda govora može narušiti druga ljudska prava, ona nikad ne može biti apsolutno slobodna, pa tako ni apsolutno pravo. Zato svaka država ograničava to pravo putem zabrane govora mržnje i klevete. Sloboda govora, također, da bi uopće bila govor, nužno mora biti barem malo ograničena. Ako svi govorimo odjednom, to više neće biti govor nego buka. Dakle bez nekih pravila i procedura naprosto ne možemo sudjelovati u razgovoru te je govor kao takav ograničen protokolima uzajamnog poštovanja i pristojnosti.

Najrelevantniji zagovornik slobode govora, filozof John Stuart Mill, u svojoj knjizi O slobodi  napominje da sloboda govora mora biti ograničena po principu štete, no još uvijek se raspravlja o tome što uopće ta šteta jest. Mill piše da govor ne smije direktno napadati prava određene osobe, ali na svakom od nas ostaje da interpretiramo što znači direktni napad i u skladu s time odredimo naš stav o principu. Kako bi nam u tome pomogao, Mill nudi poznati primjer s trgovcima kukuruza. On smatra da je prihvatljivo napisati u novinama da trgovci kukuruza namjerno izgladnjuju siromašne, ali ako se okupi neprijateljski nastrojena masa ljudi pred kućom trgovca kukuruzom, ta ista rečenica prestaje biti prihvatljiva jer izravno potiče nasilje. Filozof Joel Feinberg u svojoj knjizi Uvreda drugima argumentira da princip štetene ide dovoljno daleko te da se sloboda govora mora ograničiti principom uvrede, jer uvreda promovira diskriminacijske ideje koje vrlo brzo završavaju direktnim napadima i štetom po pojedince. Imajući navedeno u vidu, mnoge su europske zemlje ponosne na zakonsku zabranu poricanja Holokausta, što uključuje Austriju, Belgiju, Kanadu, Češku, Francusku, Njemačku i mnoge druge.

U filozofiji su također prisutni argumenti o razlozima zašto uopće braniti slobodu govora. John Stuart Mill, kao veliki ljubitelj logičkog mišljenja, tvrdi da je sloboda govora potrebna zato što istina nužno istjera neistinu, pa ako dopustimo javne rasprave s bilo kojim tezama, ljudi će lakše doći do ispravnih informacija i ideja. Nadalje ističe kako se istina mijenjala tijekom vremena te da nešto što je nekoć bilo smatrano istinom, pomoću novih otkrića postaje neistinom i obrnuto, pa iz tog razloga ne smijemo zabranjivati ideje koje se čine krivima. Zatim napominje kako postoje dva različita načina eliminacije slobode govora. Prvi je opasnost od kazne od strane države, odnosno novčana ili zatvorska kazna, a drugi je opasnost od marginalizacije. Mill tvrda da ljudi često izbjegavaju javni govor iz straha od ruganja ili napada zbog toga što su nekoga uvrijedili svojim govorom te smatra da je takva marginalizacija loša jer zaustavlja teze da dođu do vlastitog logičkog svršetka. On smatra da bi se trebalo dopustiti društveno neprihvatljivim tezama da se razviju jer bi se zatim same uništile, prokazavši neispravnost vlastitih konkluzija. Važno je napomenuti da takav stav podrazumijeva da ljudi grade vlastito mišljenje pomoću razuma, istovremeno vrednujući principe poput jednakosti, ali zanemaruje zdravorazumsku opservaciju da ljudi često grade stavove iz vlastitog interesa, koji ponekad podrazumijeva ugrozu drugih ljudi i grupa.

U 21. stoljeću, nakon što smo se zbog nacističke Njemačke suočili s užasima do kojih govor mržnje može dovesti, Millovi nam se argumenti čine kontraintuitivnima, no potrebno je razumijeti povijesni kontekst u kojem je pravo na slobodu govora nastalo. Naime, papa Aleksandar VI je 1501. godine izdao zakon protiv izdavanja knjiga bez odobrenja, a 1559. izašo je Index Expurgatorius, odnosno lista zabranjenih knjiga, po kojoj su postupale vlade diljem Europe. Na popisu su se, između ostalog, našle i knjige Rene Descartesa, Davida Humea, Johna Lockea, Jean-Jacques Rousseaua i Voltairea. Prvi pokušaj elaboriranja argumenata za slobodu govora dogodio se 1644. godine kada je John Milton u neodobrenoj knjiziAreopagitica, nakon što mu je crkva zabranila izdati esej o pravu na rastavu, zamolio crkveni i državni autoritet da mu daju “slobodu da zna, da govori i slobodno argumentira”. Imajući u vidu ovaj povijesni kontekst uočavamo da je pravo na slobodu govora, baš kao i sva ostala ljudska prava, izboreno kako bi oni obespravljeni i nemoćni imali pravo kritizirati moćne, organizirati se oko određene ideje i mijenjati zakone, vršeći preraspodjelu moći. Kroz prošlost je oduvijek bilodozvoljeno govoriti loše o slabijima od sebe: plemići su govorili loše o trgovcima, trgovci o robovima, muškarci o ženama, a svi o strancima, bez ikakvih reperkusija. S druge strane, u prošlosti je bilo zabranjeno govoriti protiv moćnijih od sebe jer bi ljudi na taj način gubili život ili slobodu. Imajući navedenu distinkciju u vidu, uočavamo da je pravo na kritiku vlade, otkrivanje korupcije ili kršenja zakona od strane moćnih tvrtki, povijesno, korak unaprijed, a govor mržnje spram obespravljenih manjina korak unazad.

U kontekstu navedenog, kada čujemo da slobodu govora zazivaju oni koji žele slobodno govoriti negativno o ekonomski i politički potlačenima, shvaćamo da se nalazimo u situaciji gdje oni moćni žele biti još moćniji, a kada čujemo da slobodu govora zazivaju oni koji žele kritizirati moćne institucije, tvrtke i vladu, uočit ćemo da se nalazimo u situaciji gdje oni nemoćni žele jednakost pred zakonom. Imajući to u vidu, možemo sagledati Hrvatsku, koja prema nevladinoj udruzi Freedom House ima velikih problema u odnošenju s pravom na slobodu govora zbog uzemiravanja, otpuštanja i kažnjavanja novinara koji se bave otkrivanjem korupcije, specifično navodeći novinarku Slavicu Lukić, koja je morala platiti novčanu kaznu jer je napisala negativno izvješće o Medikolu. Također, spominje se zakonska zabrana uvrede zastave i himne, koja prijeti s kaznom zatvora i do tri godine, kao i situacija s HRT-om u kojoj ljudi koji govore protiv njega bivaju ušutkani, kažnjavani i otpuštani. Takve situacije su, dakle, primjer kada se nemoćni bore za to da moćni iskažu odgovornost za svoje postupke te budu kažnjeni. S druge strane, antiromski prosvjed u Međimurju je primjer kada ekonomski i politički moćnija populacija zahtjeva još prava, na štetu ekonomski i politički manje moćne populacije Roma.

Sloboda govora je problematično pravo koje, zbog svoje moći da naruši druga prava, uvijek biva iznova preispitivano. Rasprave o granicama slobode govora prisutne su od Miltona do danas te je nemoguće ponuditi egzaktan odgovor koji bi odgovarao sentimentu svih ljudi. Zato je na svakome od nas da što bolje shvati filozofsku problematiku, povijesni kontekst i stvarne reperkusije ovog prava te u javnom diskursu što kvalitetnije zastupa svoje viđenje njegovih granica, na način koji nudi najviše slobode, s najviše nepovrijeđenih ostalih prava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime