Društvo banaka i tenkova mora ostati iza nas

0
56
Foto: pixabay.com

Posljednjih mjeseci život na ovom planetu uvelike obilježava pandemija koronavirusa, a u nekim je dijelovima svijeta izbijanje pandemije i posljedični društveni zastoj doveo do toga da je planet napokon malo “prodisao”. Već se sada vidi pozitivan utjecaj na okoliš, rezultat višetjednog smanjenja izgaranja fosilnih goriva, pada industrijske aktivnosti, oslanjanja na održivi prijevoz (bicikliranje, pješačenje). Međutim, ovi pozitivni pomaci neće trajati, odnosno – vrlo će brzo pasti u zaborav – ako nakon pandemije ne ustrajemo na izgradnji novog ekonomskog sustava, koji se neće oslanjati na eksploataciju Zemlje i ljudi kao glavnu operativnu postavku.

Time se bavi i nedavno objavljena analiza pod naslovom Bez zagrijavanja, bez rata: kako militarizam potiče klimatsku krizu – i obrnuto, koje ukazuje na izravne veze ekstraktivne ekonomije, militarizacije i klimatskih promjena. Autorice rada su Lorah Steichen i Lindsay Koshrican, a objavio ga je Institut za političke studije u SAD-u.

Prema autoricama, svijet je prije pandemije koronavirusa bio definiran nesmetanim kapitalizmom koji je napredovao zahvaljujući pustošenju našeg planeta, devalvaciji ljudskog života i upotrebi vojne sile. SAD su, primjerice, upotrijebile svoju vojnu moć za prisvajanje svjetskih naftnih resursa ratom, pritom snažno suzbijajući i obespravljujući sve one koji su se tome protivili, poput naroda Iraka i Afganistana.

U radu se ističe kako činjenica da je gotovo polovica svih međudržavnih ratova vođenih od 1973. godine povezana s naftom mnogo govori, a naglašava se potreba prelaska s kulture rata na kulturu brige, za što je ova pandemija istinska prilika. Rast militarizma i ekstraktivna ekonomija ubijaju ljude i nepovratno štete okolišu, riskirajući time i budućnost čovječanstva. Često zanemarujemo kako je militarizam, koji se koristi za zaštitu industrija zagađivača, sam po sebi jedan od najvećih zagađivača, navode autorice izvještaja.

Prema njihovom pisanju, Pentagon je najveći institucionalni korisnik nafte na svijetu. S više od 800 baza u preko 90 zemalja, s preko 2 milijuna radnog osoblja i godišnjim proračunom većim od 700 milijardi američkih dolara, američka vojska proizvodi 59 milijuna metričkih tona stakleničkih plinova svake godine, što je više od onoga što proizvedu čitave industrijski razvijene zemlje, poput Portugala ili Švedske.

Ako nastavimo ovakvim tempom, siromašne zemlje sve će se više suočavati s odumiranjem svojih prirodnih resursa i poljoprivrede, što će ih tjerati na opasne i teške migracijske puteve. “Sigurnosni” pristup u migracijskim politikama će stvoriti još više militarizacije, a vojni proračuni će rasti nauštrb onih za energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije. Trenutna kriza pokazuje nužnost pravednog prijelaza s gospodarstva ‘banke i tenka’ na ono ukorijenjeno u ‘suradnji i skrbi’, zaključuju autorice.

I u nedavno objavljenom izvještaju Covid-19 i utjecaj na ljudska prava (AIRE Centar) ističe se da pandemija mora biti prilika za poboljšanje, a ne pogoršanje društvenih normi i politika – ‘povratak na staro’ u tom smislu ne smije biti opcija.

Mjere koje vlade sada poduzimaju imaju potencijal utjecati na dugotrajnije norme ljudskih prava u polju javnog zdravstva i uvjetovati učinkovitost zakona o ljudskim pravima i zaštiti prava pojedinaca u izvanrednim situacijama u doglednoj budućnosti. Ova zabrinjavajuća mogućnost posebno je akutna na zapadnom Balkanu, gdje su demokratske javne institucije još uvijek krhke, stoji u izvještaju.

U izvješću se posebno spominje rad njege, brige i kućnog posla, koji se većinski prelama preko ženskih leđa, što je postalo još vidljivije za vrijeme ove pandemije. Njegovateljski rad presudan je za naše društvo i ekonomiju. Uključuje brigu o djeci, starcima te ljudima s intelektualnim i tjelesnim poteškoćama, kao i svakodnevne kućanske poslove poput čišćenja, pranja, održavanja, i u mnogim siromašnijim zemljama – odlaska po vodu i osiguravanja drva za ogrjev.

Oxfamovi znanstvenici nedavno su izračunali da ovakav neplaćeni rad ima ekonomsku vrijednost od najmanje 10,8 bilijuna dolara godišnje, što je triput više od doprinosa informatičkog sektora. Širom svijeta žene svoje vrijeme, napor i resurse ulažu u obavljanje svakodnevnih zadataka i pružanje skrbi koju bi u okviru svojih javnih službi trebala osiguravati država. Bez (uglavnom neplaćenog ili loše plaćenog) rada žena došlo bi do zastoja čitave ekonomije. Sve to, dok paralelno slavimo kulturu rata, koja uništava planet, kao i ljudsku budućnost.

Više nego ikada, danas je jasno, kako su i naglasile Steichen i Koshrican, da je nakon pandemije jedini “točan” odgovor onaj o nužnosti razvijanja sustava koji prioritizira suradnju i brigu, poštuje i pošteno plaća ljudski rad i vodi računa o dobrobiti Zemlje.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime