Sve informacije su izvađene iz rada “Sigismund Luksemburški i Romi na početku 15. stoljeća” Danijela Vojaka i Nevena Kovačeva.
Pradomovinom Roma smatraju se sjeverna područja Indije, a njihovo naseljavanje na europski kontinent nije se odvijalo odjedanput već u više migracijskih valova. Prvi je val započeo u 5. stoljeću, a razlog iseljavanja bili su prodori hunskih plemena u 5. i 6. st. i arapskih od 7. do 8. st. na područje Središnje Azije, što je potjeralo Rome do Bizantskog carstva.
Prvi doticaj Roma i europskog stanovništva zabilježen je sredinom 9. stoljeća, kada su bizantinske snage u ratu s Perzijom zarobile jedan dio romskih vojnika. Romi su tada uglavnom radili kao vojnici, trgovci konjima i zabavljači. U Bizantskom se carstvu dogodila i kristijanizacija Roma. Na prostor Jugoistočne Europe Romi dolaze u 14. stoljeću, a razlozi njihovog iseljavanja povezuju se s pojavom kuge te sve izraženijim prodorom Osmanlija. Naime, prve zabilješke Roma na prostoru niza današnjih država Jugoistočne Europe upravo potiču iz 14. stoljeća: Kreta, Grčka, 1322., Prizren, Srbija, 1348., te Dubrovnik, Hrvatska 1362. godine. Do kraja 14. st. slijedilo je naseljavanje rumunjskih zemalja i Bugarske, a u prvoj polovini 15. st. Njemačke, Švicarske, Francuske i Španjolske. Prvi veliki val doseljavanja Roma u Europu završio je u prvoj polovici 16. st., kada su Romi došli na područja Velike Britanije i Skandinavije, pritom obuhvativši gotovo čitav europski prostor.
Posljednji značajni romski iseljenički val s područja Indije dogodio se u razdoblju od 10. do 12. stoljeća, kada se odvijaju veliki osvajački ratovi dinastija Omejida i Gaznavida na području sjevernoindijskih pokrajina Sindha i južnog Pendžaba. Krajem 12. stoljeća započinju i prodori Tatara, što dodatno potiče iseljavanje Roma u smjeru zapada, odnosno u smjeru europskih zemalja.
Romi su, migrirajući prema zapadnoeuropskim zemljama, ubrzo shvatili da Europa ima puno međusobnih granica te oštre odnose prema strancima. Iz toga su razloga nastojali biti što prihvatljiviji vlastima dok bi migrirali iz jedne države u drugu, a to su činili tako što su se predstavljali kao hodočasnici, koji su tada imali privilegirani položaj jer se smatralo da oni koji pomažu hodočasnika na njegovu putu učestvuju u blagoslovu koje on prima svojim hodočašćem. U tom su kontekstu Romi često navodili vlastima da su oni kršćanske vjerske izbjeglice koje bježe pred Osmanlijama. Također, važno je napomenuti da je domicilno stanovništvo Rome smatralo potomcima Kajina, izgubljenim izraelskim plemenom ili preživjelim stanovnicima Atlantide, a spominje se i legenda o njihovu prokletstvu zbog sudjelovanja u razapinjanju Isusa Krista. Prema legendi, jedan je Rom izradio čavle za Isusovo pribijanje na križ. Postoji i govor da su Romi potomci Hama, Noinog prokletog sina. Zbog tih su legendi Romi bili prisiljeni na vršenje pokore na određeno razdoblje, a budući da su uvidjeli odnos stanovništva prema hodočasnicima, rekli bi vlastima da svoju pokoru obavljaju na takav način, opravdavajući svoje stalno kretanje te se uspijevajući pritom prehraniti milostinjom. Nakon što bi se uspjeli preseliti iz jedne države u drugu, Romi bi uglavnom radili kao obrtnici (kovači, postolari, kožari), trgovci i zabavljači (glumci, proricatelji sudbina, krotitelji životinja), a u rumunjskim se zemljama spominju kao robovi.
Hrvatska
Romi na područje hrvatskih zemalja dolaze u 14. st. u već spomenutom valu naseljavanja prostora Jugoistočne Europe. Prvi spomen Roma na tlu današnje Hrvatske potječe iz Dubrovnika, kada »Egipćani« Vlaho i Vitan 5. studenog 1362. godine u kneževskoj kancelariji traže da im zlatar
Raden Bratoslavić vrati osam srebrnih remena koje su kod njega založili. Za doseljene se Rome na području Dubrovnika smatra da su došli s prostora Grčke i Albanije, vjerojatno bježeći pred osmanlijskim vojnim prodorima. U tom gradu bili su stalno naseljeni, a u izvorima se najčešće spominje njihova trgovačka djelatnost, a uglavnom se radi o trgovini na malo. Služili su vojni rok, a radili i kao kućna posluga, glazbenici, obrtnici (većinom kao rešetari, gostioničari, kovači). Romi u Dubrovniku srednjeg vijeka svojim načinom života nisu odudarali od ostalih Dubrovčana te su sklapali miješane brakove s ostalim dubrovačkim stanovništvom.
U Zagrebu se prvi put spominju 1378. godine – radi se o sudskom pozivu Nikoli Ciganu. Sudski su pozivi glavni izvor za povijest Roma u Zagrebu u kasnom srednjem vijeku, no Romi se spominju i u knjigama o posjedima. Romi u Zagrebu rade kao mesari i kožari, a sudjeluju i u kupoprodaji i nasljeđivanju nekretnina, pritom im se izdaju isprave, ili su svjedoci u parnicama, a jedan je Rom i svećenik – Blaž, sin Andrije Ciganičina. Primjeri Dubrovnika i Zagreba ukazuju na to da su Romi bili uklopljeni (integrirani) u društvo te su pritom obavljali određena zanimanja, plaćali poreze i sl. Takvi primjeri uklopljenosti Roma bili su slični onima na bizantskim i venecijskim područjima. Tek će se pojavom selilačkih grupa Roma sredinom 15. stoljeća pojaviti negativan stav domicilnog stanovništva prema Romima, te će oni postati marginalna društvena grupa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
