Afriku boli cili svit

0
50
Foto: Pixabay

Upravo oni koji su virus unijeli u zemlju – oni kojima bogatstvo omogućava interkontinentalna putovanja – spadaju među rijetke koji neće biti pogođeni trenutnim mjerama zatvaranja u Ugandi. Većina ostalih građana ne strahuje da će umrijeti od infekcije, već se suočavaju s mogućnošću gladovanja, jer ostaju bez posla i novca kako bi prehranili svoje obitelji. I dok se neke trgovce mlati, a bolesne ne može premjestiti u bolnice, bogati se pripremaju za dugi ostanak u svojim kućama na solarni pogon, s hladnjacima i ostavama punim hrane, pišu Joyce Obalo i Sarah O’Sullivan o recentnoj situaciji u Ugandi, koja, kao i većina afričkih zemalja, uvodi mjere u borbi protiv pandemije koronavirusa.

Afričke zemlje žive u stalnom izvanrednom stanju, stanju kriza i nesigurnosti, a najnovija pandemija to će dodatno intenzivirati. Afričkim zemljama, naravno, ne prijeti samo potencijalna zdravstvena katastrofa; prijete im i katastrofalne ekonomske posljedice. Prema Gospodarskoj komisiji UN-a za Afriku, ekonomski rast kontinenta za ovu će godinu pasti s 3,2 na 1,8 posto. Stopiranje gospodarstava u glavnim imperijalističkim zemljama već pokreće devalvaciju određenih nacionalnih valuta, što će imati izravne posljedice na plaćanje državnih dugova. Usporavanje kineske ekonomije imat će svakako posljedice i za potražnju afričkih sirovina.

O razorenim, nerazvijenim i nespremnim zdravstvenim sustavima svjedoči primjer iz Malija, gdje je nedavno, u presjeku stanja zdravstvene infrastrukture u zemlji ukazano na činjenicu da zemlja nema niti dva respiratora na milijun stanovnika. Ministarstvo zdravstva tvrdi da ih ima 56 (na 20 milijuna stanovnika), kao i 37 kreveta za intenzivnu njegu, što je u suprotnosti s izjava premijera Boubouba Cisséa, koji kaže da je na raspolaganju samo 20 kreveta. U čitavoj zemlji se nalazi svega 500.000 litara dezinficirajućeg gela, 59 infracrvenih termometra i samo dvije tisuće testnih setova za koronavirus.

Imajmo na umu da je do ovog trenutka virus cirkulirao u populaciji u kojoj su mlađi od 50 godina uglavnom dobro hranjeni s razumno dobrim pristupom liječnicima i bolnicama. Ali što će se dogoditi kada se COVID-19 proširi kroz populaciju s minimalnim pristupom lijekovima i dramatično višim razinama loše prehrane, već postojećim zdravstvenim problemima i oštećenim imunološkim sustavom? Dobna prednost značit će puno manje siromašnim mladima u afričkim i južnoazijskim slumovima, govori Mike Davis razmatrajući mogući utjecaj pandemije u najsiromašnijim zemljama svijeta.

Osvrćući se nedavno u svojoj analizi na epidemiju kolere koja je zadesila Zimbabve 2008. godine Simukal Chlgudu se pita: Ako se ili kada se koronavirus počne širiti u Zimbabveu, kako će socijalno distanciranje funkcionirati u tamošnjem kontekstu? Kako bi neformalna poduzeća i sredstva za život siromašnih bila zaštićena u slučaju prekida rada, poput onih u Europi i Sjevernoj Americi? Važnost sanitarnih čvorova i higijene za sprečavanje prenošenja koronavirusa ne može se dovoljno istaknuti, ali o tome je uglavnom besmisleno pričati kad se radi o mjestima koja nemaju pristup vodi.

Upozorava i kako mnogi Zimbabveanci pate od ili su izloženi riziku pothranjenosti, a da ne spominjemo druge bolesti, poput HIV-a i tuberkuloze, koje su dugo prisutne u populaciji zemlje i itekako štetno djeluju na imunološki sustav. Što će se s tim ljudima dogoditi kada se zaraze, u zemlji u kojoj je zdravstvena infrastruktura gotovo nepostojeća, i sve to u situaciji u kojoj njihove poslove i načine zarade vlada neće moći zaštititi i zadržati?

U Zimbabveu je u 2008. od kolere oboljelo više od 98 tisuća ljudi, a umrlo je više od četiri tisuće ljudi.  Chlgudu u svojoj analizi ističe kako je problem taj što sredstva koja su tada uložena u humanitarni odgovor, kao pomoć zemlji u krizi, nisu bila osmišljena kao išta više nego kratkoročna. Nakon izbijanja kolere, humanitarne agencije i organizacije, domaća i inozemne vlade, nisu poduzele ozbiljne napore za promjenu zdravstvene i širedruštvene infrastrukture, jer takav temeljni, dugoročni razvojni rad nije zapravo cilj pomoći kakva se ustalila kao odgovor na katastrofe.

Za stanovnike gradova koji su bili epicentri kolere, epidemija je postala važan trenutak za procjenu legitimnosti Vlade, ispuštanje bijesa zbog njezinih očiglednih propusta i onoga što Vlada nije bila u stanju ili nije htjela realizirati. Ali ova ljutnja i bijes na Vladu zbog uzročne uloge u epidemiji i neprimjerenosti njenih napora za pomoć nije na kraju pretvoren u bilo kakvu učinkovitu političku mobilizaciju ili trajnu promjenu, zaključuje Chlgudu.

Iako je jasno da bi afričke zemlje, i generalno upravo najsiromašnije zemlje svijeta, mogle izvući najdeblji kraj u pandemiji koronavirusa, nad raspletom epidemije kolere u Zimbabveu trebamo se zamisliti svi mi, svugdje na svijetu. Pandemija kojoj svjedočimo možda je došla iznenada, ali nije slučajna. Neodrživi i nepravdan sustav koji dobro poznaju ljudi u brojnim zemljama Afrike, ali i, primjerice, sirotinja u slumovima Indije i narod u okupiranoj Gazi, svoje ružno lice sada pokazuje na sve strane. Što ćemo, nakon ovog direktnog okršaja, ponuditi svijetu natrag?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime