Informacije o stradanju Roma pod nacističkim režimom najvećim su dijelom izvađene iz knjige “Sindrom parije” Iana Hancocka, a informacije o stradanju Roma pod ustaškim režimom iz “Priručnika za učitelje i nastavnike: Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.” Danijela Vojaka, Gorana Lapata, Ive Pejakovića i Nevena Kovačeva.
Stradanja Roma u nacističkoj Njemačkoj
Krajem 19. stoljeća u Njemačkoj je održana konferencija o “Ciganskoj prljavštini” (Der Zigenerunrat), na kojoj su doneseni planovi o okupljanju svih Roma diljem Njemačke na jedno mjesto. Također, predložen je sustav kojim bi se zvona u selu oglasila i upozorila kada su Romi u blizini. Ta je konferencija dovela do osnivanja Središnjeg ureda za borbu protiv ciganske smetnje u Münchenu 1899., a ured je ukinut tek 1970. Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća policija je osnivala posebne urede kako bi držala Rome pod stalnom prismotrom, takozvanu Cigansku informativnu službu (Zigeuenernachrichtendienst ili Zigeunerzentrale). Rome se nasumično fotografiralo i uzimani su im otisci prstiju kao da su zločinci.
Kada je Adolf Hitler došao na vlast 1933. njegova je nacistička uprava naslijedila navedene zakone protiv Roma. Zanimljiva je činjenica da u to doba u Njemačkoj nisu postojali nikakvi zakoni protiv osoba židovskog podrijetla, koji su od 1918. bili ustavno jednaki s ostalim Nijemcima. Iz toga je razloga istraživačka skupina SS-a već u prvih par mjeseci nacističke vladavine mogla predložiti da se sve Rome koji su tada boravili u Njemačkoj ubije tako da ih se ukrca na brodove i potopi usred oceana. Također, neki su Romi sterilizirani već 1933, dok Židovima to još nisu radili.
Kriteriji koji su određivali tko je Rom bili su drugačiji i nešto stroži nego oni koji su određivali tko je Židov: ako su dvoje od osmero prabaki ili pradjedova bili barem dijelom Romi, ta je osoba imala previše romskog naslijeđa da bi joj se dopustilo živjeti, dok je za Židove vrijedilo da imaju barem jednu židovsku baku ili djeda.
Zakon za zaštitu njemačke krvi i časti izglasan je 1935. godine te je odredio da državljani Reicha mogu biti samo Nijemci i građani “srodne” krvi, a da Romi i Židovi to striktno ne mogu biti i shodno tome ne posjeduju građanska i politička prava. Heinrich Himmler je krajem 1938. na snagu donio Dekret o borbi protiv ciganske opasnosti koji je naznačio da je problem Roma bezvjetno pitanje rase, a godinu dana kasnije, Johannes Behrendt, iz Ureda za rasnu higijenu, u ime Stranke je izjavio da smjesta treba pokrenuti “eliminaciju bez odgode” sveukupnog romskog stanovništva, uz zadržavanje nekoliko obitelji u ograđenom prostoru kako bi ih antropolozi u budućnosti mogli proučavati. Između mnogo kategorija žrtava u Hitlerovoj Njemačkoj, samo se Rome i Židove odabralo uništiti zbog rase.
Zbog djelotvornosti Hitlerova genocida gotovo nijedan romski intelektualac nije preživio rat, a kako se Rome oduvijek zanemarivalo, kroničarima je bilo teško sastaviti njihovu priču od sitnih dijelova. Bili su prisiljeni informacije uvelike crpiti iz opisa preživjelih, kako Židova, tako i ostalih. Shoshana Kalisch je preživjela koncentracijski logor Łódź, te opisuje uvjete Roma dovedenih iz Austrije:
“Romi nisu dugo izdržali. Danima su ih ostavljali bez hrane, a njihovi posebni čuvari sadistički su ih mučili, tjerajući ih, primjerice, da gimnasticiraju dok se ne onesvijeste ili ne umru. Kako ih se držalo u strogoj karanteni, izolirane od ostatka geta, Rome se lako zanemarivalo ili zaboravljalo.”
“Anđeo smrti”, Joseph Mengele, za svoja je istraživanja često koristio romsku djecu. Jedan preživjeli Rom, Hans Braun, sjeća se kako je Mengele malom romskom dječaku od pet ili šest godina dao injekciju s tridesetak centimetara dugom iglom:
“Zabio je iglu u dječakova leđa da izvuče cerebralnu tekućinu: zabio ju je do vratnog kralješka. Igla je pukla i dječaku nije trebalo dugo da umre. Iza zgrade je bila nekakva mesarska klada s koritom za krv, poput umivaonika. Mengele je nožem razrezao dijete od vrata do genitalija, secirajući mu tijelo, te izvadio utrobu da na njoj vrši eksperimente.”
Heinrich Himler je 1943. godine donio odluku o ukidanju romskih logora i time započeo program likvidacije koji će u konačnici uništiti pola milijuna romskih života. Rome se tuklo i batinalo do smrti, odvodilo u plinske komore te ih se sililo da kopaju vlastite grobove i u njih uskaču. Djeci su razbijali glave primajući ih za noge i uz zamah udarajući ih o zid. U Litvi je tisuću Roma zaključanih u sinagogi poginulo nakon što je zapaljena i izgorjela, a u Auschwitzu je 1. kolovoza 1944. u samo jednom danu četiri tisuće Roma poslano u smrt.
Od kraja Drugog svjetskog rata, što se pravde za Rome tiče, malo je postignuto. Nijedan Rom nije bio pozvan da svjedoči na Nürnberškom sudu, niti je bio na kojem od narednih sudova za ratne zločine. Iako je Zapadna Njemačka platila približno 715 milijuna američkih dolara Izraelu i raznim židovskim organizacijama, Romi kao skupina nisu primili ništa. Romani Rose, jedan od najangažiranijih aktivista Svjetske romske zajednice, već je pokušavao doći do naknade od brojnih njemačkih poduzeća za koja su Romi u nacističkoj Njemačkoj bili prisiljeni raditi bez naknade. Naime, sedam je poduzeća platilo više od 29 milijuna dolara prisilnim radnicima židovskog podrijetla i njihovim obiteljima, dok nijednom Romu nije plaćeno ništa.
Stradanja Roma u NDH
Ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem instaliran je na vlast početkom travnja 1941. u državi nazvanoj Nezavisna Država Hrvatska. Ubrzo je preuzet nacistički anticiganski model, koji je ponajprije bio vidljiv usvajanjem rasnih zakona kao što je Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, koja je, kao i u Njemačkoj, za sobom vukla Zakonsku odredbu o državljanstvu kojom je ono definirano pripadnošću arijevskom porijeklu stanovnika. Tim zakonima Romi su kao dio nearijevskog stanovništva ostali bez zaštite države i svojih građanskih prava.
Prema dostupnim izvorima, vlasti NDH su ubrzo nakon dolaska na vlast počele s masovnim ubijanjem romskog stanovništva. Likvidacije Roma započele su krajem srpnja 1941. ubijanjem petnaest Roma kraj Karlovca te su se zatim brojke sve više i učestalije povećavale. Po dolasku u Jasenovac Romima je opljačkana sva osobna imovina, a dio Roma bio je odmah korišten za teške fizičke poslove. Većina preživjelih jasenovačkih svjedoka iskazalo je kako je većina romskih zatočenika ubijena u svega nekoliko mjeseci. Preživjeli neromski logoraši isticali su kako su upravo Romi činili najnezaštićeniji dio logoraša zato što “ubiješ li Ciganina, učinio si korisno djelo, kao da si prignječio noktom stjenicu”. Jedan od preživjelih logoraša, Jovan Živković, svjedoči:
“…ako ćemo govoriti o nečemu, o genocidu, onda su Cigani imali prvenstvo i nijedan nije ostao živ. Onoga koji nije mogao raditi, ubijali su odmah i nisu imali nikakvu šansu. Još Jevreji i Srbi u okviru ostatka logora su imali šansu, ne znam kakvu. Cigani nisu imali nikakvu šansu…”
Zabilježeno je i svjedočanstvo o uobičajenom ponašanju prema Romkinji i njenoj mladoj kćeri:
“Djevojčicu su natjerali da iskopa jarak, dok su majku, trudnu sedam mjeseci, držali zavezanu za drvo. Nožem su rasparali majčin trbuh, izvadili iz njega dijete i bacili ga u jarak. Potom su u njega ubacili majku te, nakon što su je silovali, djevojčicu. Zatrpali su ih zemljom dok su još bile žive.”
U mnoštvu procjena ubijenih Roma u NDH gotovo je nemoguće utvrditi njihov točan broj. U Kraljevini Jugoslaviji uoči Drugoga svjetskog rata bilo je više od 70 000 Roma, od čega ih je oko 15 000 živjelo na području Hrvatske. U prvom poslijeratnom popisu stanovništva iz 1948. godine, zabilježeno je samo 405 Roma na području Hrvatske i 442 na području Bosne i Hercegovine. Pretpostavlja se da je sveukupan broj žrtava između 20 000 i 40 000 Roma.
Ovaj nacističko-ustaški genocid nad Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata sami Romi nazivaju porajmos (“komadanje”, “fragmentacija”, “uništenje”) ili sve češće samudaripen (“potpuno uništenje/ubijanje”), pojmovima sličnim pojmu holokausta.
U Hrvatskoj se, kao i u Njemačkoj, nakon Drugoga svjetskog rata dogodilo potiskivanje, odnosno institucionalno potaknuti zaborav romskog stradanja u NDH, zbog čega su znanstvena istraživanja i porast objavljenih knjiga o toj tematici u zadnjih nekoliko godina iznimno vrijedni. Dakako, Romi u Hrvatskoj, kao ni u Njemačkoj, nisu dobili nikakve reparacije za stradanja i besplatni rad u logorima, a u javnosti još uvijek znademo čuti krivljenje Roma za tešku ekonomsku poziciju u kojoj se nalaze i zanemarivanje povijesnog konteksta koji ih je snašao.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
