U subotu, 2. ožujka 2019, održalo se okupljanje mještana Novog Petruševca i okolice ispred nedovršenog Sportskog doma kako bi prosvjedovali zbog mogućeg useljenja četrdeset romskih obitelji u njihov kvart. Najveći problem je, kažu, što je u to uključeno trideset romskih obitelji iz Novog Jelkovca o kojima se već duže vrijeme piše. Na okupljanju su se nalazili transparenti kao što su “gradonačelniče, zašto ne poštujete lokalnu i mjesnu samoupravu?”, ali i vrlo dehumanizirajući poput “uzmi ih sebi”. Kada sam upitao okupljene zašto prosvjeduju, napomenuli su da oni plaćaju porez i prirez te rade da bi imali svoje kuće i stanove, a navedene siromašne obitelji dobivaju sve besplatno jer su Romi, što insinuira da su Romi u Hrvatskoj privilegirana skupina.
Također, izjavili su kako će im se cijena nekretnina srušiti, životi im postati opasniji, a kvaliteta obrazovanja nazadovati ako se usele romske obitelji. Kada sam pitao kako bi problem tih obitelji rješili, neki su naveli da Romima ne treba davati besplatne stanove nego ih natjerati da se zaposle, a drugi nisu imali ideja za rješenje. Kada su odabrani mještani počeli govoriti na bini pred mikrofonom čule su se slične izjave.
Konstantno ponavljani motiv bio je kako oni (mještani) nisu rasisti nego im to mediji žele nametnuti kako bi oduzeli važnost glasa malog čovjeka s periferije grada. Smatraju da gradonačelnik Milan Bandić nikada ne bi navedene obitelji preselio na Pantovčak jer tamo živi previše moćnih ljudi te da je razlog zašto se Rome seli u Petruševec taj što ih smatra politički bezopasnima. Mještani su kritizirali i način na koji je odluka donešena; naglo, bez javne rasprave i dijaloga s mjesnom zajednicom. Neki su dobronamjerno pozivali na dijalog i kompromis, a drugi su paranoično tvrdili kako je to samo početak te da će im kad-tad krenuti naseljavati i migrante. Predstavnica osnovne škole je upozorila da škola nije opremljena za takav pothvat zato što nemaju čak ni školskog psihologa, a jedan od govornika je napomenuo kako objekt nije prilagođen za stanovanje velikog broja obitelji jer je preblizu tračnica vlaka.
Mještani nisu iskazali netrpeljivost spram romske kulture ili boje kože već su naglašavali kako je problem u neprilagođenim obiteljima koje su se u Novom Jelkovcu bavile kriminalom. Vjerujem da neki mještani ne bi imali ništa protiv doseljenja četrdeset bogatih i uglednih romskih obitelji, ali ono što je takvom logikom izgubljeno je da su upravo siromaštvo i marginalizacija oblici rasizma spram Roma. Rasizam se samo na površini ispoljava u obliku mržnje prema drugačijoj boji kože, a u suštini je sustavni problem marginalizacije manjina, segragacije od većinskog stanovništva i stigmatizacije nizom različitih diskriminatornih političkih odluka. Uzmimo, recimo, hrvatsko školstvo i izostanak teme koncentracijskog logora Jasenovac u školama, a samim time i izostanak kontekstualizacije siromašnih i neprilagođenih Roma koji su pretrpjeli izuzetne gubitke te razvili veliko nepovjerenje spram bijelog čovjeka. Korijen toga možemo tražiti i u starijoj povijesti, u zataškanom robovlasničkom sustavu koji je potlačio Rome u Europi i trajao sve do sredine 19. stoljeća, time im onemogućivši uspostavu privatnog vlasništva kojeg bi prenijeli na svoje potomke.
Također, problem nezaposlenih i nisko plaćenih Roma može biti sagledan kroz očite netrpeljivosti bijelih poduzetnika koji odbijaju zaposliti Rome zbog predrasuda ili ih zapošljavaju tamo gdje ih mušterije ne mogu vidjeti. Da su mještani izrazili problem marginalizacije Roma i kontekstualizirali njihovo stanje zbog niza diskriminatornih političkih odluka i predrasuda, okupljanje bi se dojmalo puno otvorenije za dijalog. No oni su, vjerojatno iz neznanja, ponavljali kako Rome treba natjerati da se zaposle, kako je Petruševec dao četiri života u Domovinskom ratu i kako žele zagrebačku budućnost za svoju djecu, nerazumijevajući srž problematike te insinuirajući da nijedan Rom nije dao život za Hrvatsku. Istina je da predstavnici gradskih vlasti i službi doživljavaju mještane Petruševca kao periferiju i krajnje neozbiljno, nedopuštajući javnu raspravu i ne nudeći objašnjenje. Vrlo je vjerojatno i da gradonačelnik Bandić doseljenje romskih obitelji promatra kao predizbornu kampanju, ali mještani su se toliko rasrdili da su, tvrdeći kako žele “zagrebačku budućnost” za svoju djecu, iz ideje Zagreba potpuno izostavili siromašne i neprilagođene Rome.
Na prosvjedu je govorio i Toti Dedić kao predstavnik svoje romske organizacije te izjavio da podržava mještane i da bi Bandićeva potencijalna odluka stvorila novi Auschwitz, što je bilo popraćeno gromoglasnim pljeskom mještana koji su pronašli Roma koji će im reći što žele čuti. Dedić nažalost nije iskoristio priliku da pobliže objasni problematiku diskriminacije Roma u Hrvatskoj, što bi, vjerujem, neki mještani sa zanimanjem poslušali.
Iako ima prostora za kritiku, mještani su se uglavnom dojimali otvorenima za dijalog i kompromis, a potrebno je iskoristiti svaku priliku za uspostavljanje veze između većinskog i manjinskog stanovništva jer to je jedino što može rezultirati rješavanjem problema tih romskih obitelji, ali i svih drugih kojima je potrebna pomoć. Rješenje nije preseljenje problema iz jednog mjesta u drugo, tjeranje na rad ili okupljanje rulje kako bi onemogućila obiteljima da prođu do stambenog objekta, već obrazovanje po pitanju sustavne diskriminacije manjina, obostrano razumijevanje i zajedničko promišljanje strategije političke borbe za jednakost.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
