Posljednjih mjeseci Jasenovac se često spominje u sklopu političkog igrokaza, i kao i uvijek, to spominjanje prate različite nejasnoće. Nedavno je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u razgovoru s Miloradom Dodikom najavio zajedničku izgradnju Memorijalnog centra Donja Gradina Jasenovac.
Vučić je rekao da je ideja “da naprave nešto što bi bio najveći zajednički spomenik, na teritoriju gdje žive Srbi… Novi Memorijalni kompleks i muzej, s mogućnošću najboljih i najsnažnijih videozapisa iz vremena Drugog svjetskog rata”. Kakvi bi točno ti zapisi bili, i na koji bi se način povijest prenosila (ponajviše mladim) posjetiteljima – pitanje je. Znakovito je da Vučić i Dodik zajednički najavljuju ovakve pothvate, i teško ih je ne uzeti s dozom rezerve.
U Hrvatskoj se pak u posljednjih pet godina znatno smanjio broj učenika koji odlaze u posjet postojećem Spomen-području Jasenovac, pa u skladu s novim kurikulumom Ministarstvo preporučuje školama odlazak. Prošle je godine mjesto stradanja više od 80 tisuća Srba, Roma, Židova i hrvatskih antifašista posjetilo samo 15 grupa učenika iz Hrvatske i 19 iz inozemstva, od čega najviše iz Italije i Slovenije.
Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, za Novosti je objasnila da se od 2004. godine redovito održavaju kvalitetni, dobro organizirani i prilično posjećeni seminari za nastavnike i profesore gdje se razgovara o razdoblju Holokausta, ali da unatoč tome nije došlo do povećanja broja grupa u Jasenovcu.
“Bilo bi zanimljivo usporediti broj grupa prije 2014. godine i danas. Uzimam tu godinu kao početnu s obzirom da je zadnjih pet godina došlo do intenziviranja debata o prošlosti što je dovelo do pada broja učenika koji posjećuju Jasenovac. Neke kolege, koje su prije bez ikakvih problema vodile djecu u Jasenovac, kažu da zadnjih godina teško uspijevaju prikupiti djecu i dobiti odobrenje roditelja da ih vode tamo”, rekla je Koren.
Očito je da je posljednjih godina Jasenovac postao mjesto širedruštvenog previranja. Prisjetimo se samo lanjskog objavljivanja knjige i filma Mit o Jasenovcu autora Romana Leljaka. Promocije filma održavale su se u crkvama diljem Hrvatske, autor je gostovao u raznim TV emisijama koje su mu dale prostor da otvoreno negira zločine počinjene u Jasenovcu, poriče Jasenovac kao logor smrti i bez sankcija rehabilitira ustaštvo.
Na HRT-u je lani gostovao i Igor Vukić (a ugostila ga je, samo za primjer, i vinkovačka gimnazija), poznat po revizionističkim tvrdnjama o naravi i funkciji koncentracijskog logora Jasenovac prema kojima je Jasenovac bio tek radni logor i sabiralište radne snage za njemačke tvornice u kojem nije bilo nikakvih masovnih i serijskih ubojstava. Na sve to DORH, koji bi u skladu s čl. 325 Kaznenog zakona trebao djelovati u smjeru suzbijanja poricanja zločina holokausta i genocida, nije reagirao.
Već se duže vrijeme radi na izmjeni i proširenju postojećeg postava u Jasenovcu, a postoje i planovi da se u budućnosti otvori i muzej posvećen stradanju Roma u Jasenovcu.
Promišljanje o što boljem i potpunijem postavu je dobrodošlo, ali pitanje je tko će, u ovakvom društvenom okruženju, htjeti odlaziti u Jasenovac. Ponajviše ovdje treba razmišljati o mlađim generacijama, koje bi trebale biti upoznate s ovim dijelom hrvatske povijesti. Prepoznaje li se u našem obrazovnom sustavu uopće nužnost takvog educiranja?
U društvu u kojem ravnatelj škole žigosanje slova U na učenicu proglašava “dječjom igrom”, teško da se možemo nadati velikim pomacima i prepoznavanju Jasenovca kao bitnog za kolektivnu memoriju i zdravlje društva.
Usporedbe radi, ove godine Vukovar će posjetiti oko 43 tisuće učenika osmih razreda iz cijele Hrvatske u sklopu programa obaveznih posjeta tome gradu. Naravno da bi učenici trebali posjećivati i Vukovar, ali valja se podsjetiti da vremenska crta hrvatske povijesti ne počinje od 1990ih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
